Giorgio Surian međunarodno je priznati bas-bariton, nacionalni operni prvak i ovogodišnji dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta. Nakon bogate karijere i velikih i brojnih svjetskih pozornica, ovaj iznimni Riječanin već nekoliko godina ponovno je na pozornici riječkog kazališta, odakle je i krenuo prije četrdesetak godina. Sve je započelo ulogom Gvardijana u operi »Moć sudbine«, gdje ga je jedan operni pjevač iz milanske Scale odmah primijetio i preporučio, nakon čega se njegova karijera vinula na svjetsku razinu. Danas slovi za najboljeg Scarpiju na svijetu, pa tim povodom sljedeće godine i riječko je kazalište na svom repertoaru rezerviralo termin za premijeru Puccinijeve »Tosce« s Giorgiom Surianom u glavnoj ulozi. Bit će to prava operna raskoš na riječkoj pozornici.

Ovogodišnji ste dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje u području opere. Nagradu su Vam dodijelili Upravni odbor Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ali i žiri za operu, operetu i mjuzikl. Kako se osjećate?

– Nakon toliko godina rada to je velika čast i radost, osjećam se fenomenalno! O nagradi su odlučivala dva žirija, dakle žiri za operu, koji je struka, a onda i hrvatsko glumište i svi su se složili, što je zbilja potvrda i odličan rezultat za moj rad. Istinski sam počašćen.

Nagrada Vas je dostigla na istoj pozornici, u Rijeci, odakle ste prije 40-tak godina krenuli. Sjećate li se tih početaka?

– Sjećam se tih početaka i maestra Benića, koji je tada bio direktor Opere i koji me uzeo u angažman. Pune tri godine sam bio na angažmanu u riječkom HNK-u, što je bila velika stvar za mene početnika. Pjevao sam male, srednje, ali i velike uloge. Iskustvo koje sam stekao jako je utjecalo na moj kasniji razvoj. Kad sam stigao u milansku Scalu imao sam već iskustvo pozornice, stav i karakter, što su oni odmah prepoznali. Sve je krenulo iz Rijeke. Pjevao sam Gvardijana u operi »Moć sudbine«, što je čuo jedan pjevač iz Scale i odmah me preporučio. Otišao sam na audiciju u Milano i tako se sve zavrtilo.

Ljubavna Ljubljana

Pjevali ste po čitavom svijetu, bili ste operni prvak u Scali, gostovali ste u Metropolitenu, Covent Gardenu, Berlinskoj operi, čak i u Tokiju… Ipak, uvijek ste naglašavali da Vam je Važno biti prisutan i na domaćoj opernoj sceni, zašto?

– Bio sam 10 puta u Japanu, gdje sam gostovao s predstavama iz Bečke opere, milanske Scale, venecijanskom i rimskom operom, ali i samostalno. Uvijek sam naglašavao da bih volio biti na domaćoj opernoj sceni, jer me jako vuklo vratiti se u domovinu. U Jugoslaviji me nisu previše doživljavali, a kad je došla Hrvatska stvari su se malo promijenile pa je bilo više interesa. Ipak bilo je to teško uskladiti, jer sam vani imao brojne ponude. Prije nekoliko godina ponovno sam se vratio riječkom kazalištu i mislim da sam sada baš ovdje dao svoje najbolje izvođačko izdanje.

Akademiju ste završili u Ljubljani i to navodno samo zbog ljubavi?

– U to vrijeme najvažnije mi je bilo provoditi što više vremena sa svojom djevojkom, mojom današnjom suprugom Leonidom. Oboje smo pohađali muzičku školu Ivan Matetić Ronjgov, a po završetku srednjeg glazbenog obrazovanja Leonida je otišla studirati klavir na Muzičku akademiju u Ljubljani. Pozvala me i tako sam otišao na audiciju. U Ljubljani smo ostali dvije godine, a nakon toga ukazala nam se prilika u Trstu u školi kod sjajnog baritona Gianpiera Malaspine, koji nas je najviše naučio. Njegovu smo školu završili moja supruga, njezin brat Bojan Šober i ja. Kasnije se Gianpiero preselio u Padovu, gdje smo na konzervatoriju pohađali još tri godine. Zapravo tada nisam pomišljao ni na kakvu akademiju, samo sam razmišljao da budem što više sa svojom suprugom, a slijedom okolnosti upao sam negdje gdje nisam ni očekivao.

Gdje ste najviše naučili?

– Išlo je postepeno. Ne bih mogao izdvojiti gdje sam najviše naučio. Znanje se stalno nadograđivalo. Možda sam najviše naučio od Malaspine, kod kojeg sam usavršavao tehniku, a onda sam kasnije nastavio u Milanu.

Kakav je to bio osjećaj kad ste stigli iz Rijeke, jednog ipak provincijalnog kazališta, u veliku Scalu? Kako su na Vas gledali kolege?

– Na našem studiju bilo nas je odasvud: iz Malte, Rusije, Španjolske… Bilo nas je desetak i svi smo kasnije napravili karijeru. Bili su to odabrani glasovi. Naravno da je to za mene bio veliki skok i nisam mogao vjerovati da sam se našao u najvećem svjetskom kazalištu. Bio sam jako povučen, oprezan i previše nesiguran. Dolazio sam iz jugoslavenske provincije. No jednog dana dok sam gledao u raspored na ploči ispred pozornice na kojem je bilo upisano ime u 10 sati Nikolai Ghiaurov, u 12 sati Placido Domingo, u 14 sati Mirella Freni, nakon čega je stajalo i moje ime, dogodio se klik. Shvatio sam da su i oni samo ljudi koji istražuju, da su učenjem nešto postigli, te ako sam i ja tu s njima, da sam i ja dostigao neku razinu. Nakon toga počeo sam se drugačije osjećati i shvatio sam da će me samo učenje održati na njihovoj razini.

Vrhunski dirigenti

Put Vas je vodio po čitavom svijetu, velikim pozornicama, no ipak, oni koji Vas poznaju kažu da to nije utjecalo na Vas; skromno nosite sva znanja i priznanja?

– Shvatio sam to kao svaki drugi posao. Supruga i ja s troje djece bili smo sami u svijetu, shvatio sam svu ozbiljnost brige o obitelji. Trebalo je zaraditi za kruh, za pristojan život, školovati djecu i imati normalan život. Ne može se živjeti od slave. Tko god je to od mojih kolega tako doživljavao, kad bi prestali pjevati izgubili bi smisao života. Puno njih zavela je slava, ali od toga se treba distancirati i uživati u pozitivnim stvarima. Treba se držati korektnosti prema sebi, obitelji i zadržati ozbiljnost. Danas stečena znanja prenosim na svoje studente na Muzičkoj akademiji i vidim da lijepo napreduju. Neki od njih već imaju međunarodnu karijeru. Što se priznanja tiče, ona su velika pohvala, lijepo je kad se prepozna nečiji trud.

Surađivali ste s velikim dirigentima poput Herberta von Karajana, Riccarda Mutija i Claudija Abbada. Koji Vas se od njih najviše dojmio, sjećate li se neke anegdote? Kojim metodama su postizali takve uspjehe?

– S Karajanom nisam stigao surađivati, jer je, na žalost, 20 dana nakon što smo se upoznali umro. Dodijelio mi je dvije uloge koje su bile previše zahtjevne za mene i opasne za glas mladog pjevača koji je tada bio pjevniji i nježniji. Stoga ne znam u kom smjeru bi se bila odvijala naša suradnja. S Riccardom Mutijem redovito sam surađivao više od trinaest godina. Njega jako cijenim i poštujem kao vrlo ozbiljnog i spremnog dirigenta. Bio je uvijek distanciran, nije volio da mu se prilazi bliže od onog što je profesionalno bilo potrebno. Shvatio sam to i naša suradnja je bila jako dobra. Na profesionalnoj bazi gledao sam zadovoljiti sve njegove zahtjeve. Pošto smo se već bili davno razišli mislio sam da me već i zaboravio, no upravo mu pripremaju iznenađenje za 80-i rođendan i pozvali su me da napišem osvrt. U pozivu su mi napisali da sam u radu s njime uvijek donosio puno emocija. Uz moje ime u knjizi osvrta, koju će mu pokloniti za rođendan, naći će se još nekoliko pjevača s kojima je maestro surađivao, ali i drugi umjetnici i druge uvažene osobe poput kardinala te predsjednika Republike. Dirigent Claudio Abado bio je puno prisniji kao čovjek. Volio se približiti ljudima kako bi iz svakog pojedinca izvukao najbolje. Odnos je bio na ti i posve opušten.
Zubin Mehta mi je najviše je ležao kao dirigent u smislu odnosa i načina dirigiranja. Svi su oni vrhunski, a Zubin Mehta je možda objedinjavao sve njihove kvalitete, bio je čvrst i opušten, a opet matematički točan kao Abado. S nijime je kontakt bio jako ugodan i prijateljski. Carlos Kleiber je bio isključiv, vezivao se samo uz određene pjevače. S njim sam, na žalost, premalo surađivao.

Treba puno nastupati

Osim slavnih dirigenta surađivali ste i sa slavnim redateljima poput Zeffirelija, Strelera, Ronconija… Kakva su bila Vaša iskustva s redateljima? Morali ste naučiti i glumiti, to je na opernoj sceni također važan dio za uspješnu interpretaciju?

– Surađivao sam i s opernim i filmskim redateljima. Među opernim su najveći Zeffireli, Luca Ronconi, Giorgio Strehler, a od flimskih s Williamom Friedkinom, Andrejem Končalovskim, Krisom Krausom… Svi su oni bili vrlo jednostavni, a i ja sam uvijek bio vrlo jednostavan za suradnju. Nikada nisam ništa komplicirao, gledao sam ispuniti zadatak što profesionalnije i to se dirigentima i redateljima svidjelo kod mene.

Operno pjevanje čini se kao popriličan multitasking, morate kontrolirati glas, stas, uskladiti se s orkestrom, zborom…

– Zato je za mlade pjevače jako važno puno nastupati, biti na pozornici i susretati se s novim iskustvima. U operi najprije se razmišlja kako otpjevati, pa kako odglumiti, a treba pratiti zbor i orkestar. Zapravo treba dosta iskustva za doći do velike scene. Zbog toga smatram da je moj početak u Rijeci bio odlična baza za napraviti krešendo, zahvaljujući tome polako sam rastao i usavršavo se.

Razmišljate li i o publici dok ste na pozornici, kako ona djeluje na Vas?

– Ovisi što se pjeva i kako ona djeluje na mene. Ako je publika mlaka, ne reagira, ne daje ni povod za reakciju. Ako se osjeti da je dobra publika, ako aplaudira, onda daje više poticaja. Naravno što je publika bolja to je i pjevač bolji. Još ako postoji umjetnička adrenalinska trema, to je savršenstvo.

Ne smeta Vas kad publika plješće usred arije?

– Ne možete očekivati da svi sve znaju, ali i kad se dogodi pljesak usred arije to je puno bolje nego kad se čuje »Buuuu!« Mi smo ovdje u Hrvatskoj vrlo pristojni i uvijek nagradimo, pa čak i one koji to ne zasužuju. U svijetu ako nisi dobar svašta se može čuti i doživjeti.

Je li Vam se dogodila ikada takva neugoda?

– Sva sreća samo dva puta i to ne velika! Prvi put bilo je to u Firenzi kad sam pjevao prvu postavu, a drugu je pjevao njihov stari operni pjevač. Pjevao sam fenomenalno, ali iz jedne galerije se čulo »Buuu!«, dok su ostali vikali »Bravo!« To su ponekad i pripremljene stvari, ali mogu se dogoditi. Drugi put mi se dogodilo dok sam pejvao Rossinija kad se publika podijelila između mene i drugog pjevača. Kasnije su mi ispričali da su se zbog toga neki iz publike čak i potukli ispred kazališta. To su rijetke stvari i također sve ljudske. No da nisam bio dovoljno dobar ne bih imao internacionalnu karijeru.

Osoba sam s tisuću hobija – Giorgio Surian

Učiti jezike

Kako svladate strani jezik koji ne poznajete? Pjevali ste gotovo na svim jezicima; uz talijanski i engleski pjevali ste i na njemačkom, francuskom, španjolskom, a čak i na češkom?

– Pjevao sam na puno jezika i uvijek sam pripremama i učenju prilazio vrlo temeljito, želio sam biti profesionalan i nikada ništa nisam volio prepustiti slučaju. Najprije bih potražio osobu koja je iz države jezika koji moram učiti. Primjerice za francuski tražio sam osobu koja je rodom iz Pariza, jer se tamo priča najčišći francuski. Tada bih otišao sa svojim notama i snimao riječ po riječ te zapisivao izgovor na sebi razumljiv način. Kasnije bih to slušao i ponavljao. Na jednoj izvedbi u Lisabonu dobio sam kritiku da je moj izgovor bio bolji od domaćih pjevača. Istina je i da je pjevati na stranom jeziku malo lakše nego govoriti, jer se u govoru uvijek čuje kadenca, a u pjevanju se te kadence stranca malo izgube.

Pjevali ste s istinskim opernim zvijezdama, partnerice na sceni su Vam bile Mirella Freni, Joan Sutherland, Montserrat Caballé, Katia Ricciarelli… Je li Vam neka među njima ostala u posebnom sjećanju?

– Puno sam pjevao s Ricciarelli, ona je izigravala previše primadonnu, Montserrat Caballé je bila dobra osoba i sjajna majka. Joan Sutherland bi plela čarape dok smo snimali nosač zvuka, pa bi na poziv supruga koji je dirigirao došla pred mikrofon, otpjevala i vratila se pletenju. Ona je bila vrlo staložena osoba. Gospođa Marelyn Horn kad me je prvi put vidjela, bio sam jako mlad, a ona je željeći me ohrabriti došla iz gledališta na pozornicu pružila mi je ruku i rekla mi: »Čast mi je raditi s vama«. Bila je vrlo kolegijalana i puno me toga naučila o ponašanju na pozornici, ali i oko nje o odnosima s ljudima u kazalištu. Moram reći zaista vrlo rijetka osoba.

U svijetu opere tenori su uvijek traženiji, slavniji. Ipak, Vaš bas dobro je pristajao i uz najveće tenore, primjerice Placida Dominga, Carrerasa… Kako je bilo naći se s njima na sceni?

– Kad su ljudi normalni oni znaju tko su i njima nije potrebno da se postavljaju i glume. S Domingom sam pjevao i kao s pjevačem i kao s dirigentom. Zadnji put mi je dirigirao dok sam pjevao Toreadora u Veroni. Vrlo pametan čovjek.

Glasite za najboljeg Scarpiju?

– Scarpia je kompleksan lik. To je gospodin plave krvi, plemić, barun, razmažen još iz djetinjstva, lascivan i perverzan, zanesen je pjevačicom Toscom koju želi dobiti kao silovatelj. Kraljica upravo njega šalje iz Napulja da uguši pobunu u Rimu, prijeteći mu ako ne uspije da može i sam izgubiti glavu. Kao hladni proračunati policajac zaplete klopku. To je osoba koja je u stvarnosti postojala. Odličan lik za interpretaciju, vrlo izazovna uloga koja se može lijepo odraditi, a vokalno je vrlo zahtjevna.

Opera vs. koncert

Već dvanaest godina ste i profesor solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, uživate li u tom davanju, prenošenju svog iskustva na studente?

– To je posao koji mi se jako sviđa. Oduvijek mi se sviđala ideja da od dobre »sirovine« stvoriš dobar »proizvod«. Dobiti studenta kojeg se vokalno i scenski usavršava je sudjelovanje u vrlo lijepom i vrijednom procesu.

Jesu li sretni što baš Vas imaju za profesora?

– Mislim da da, ali to biste morali njih pitati. Ono u čemu svi uživamo su skraćene verzije opere. Već kad nemaju mogućnosti nastupanja u kazalištu onda mi izvedemo na kraju pravu scensku igru s kostimima, bez scenografije. To sam napravio s Muzičkom akademijom u Splitu, ali i u Puli sa srednjoškolcima, koji su također bili vrlo solidni. U Zagrebu sam to radio više puta sa svojim studentima. Na taj način mogu postati dobri profesionalci. Kad nemaju mogućnosti nastupati u kazalištu, onda im je ovo kao pravi nastup.

Mnogi operni pjevači u Vašim godinama nemaju više hrabrosti stati na opernu scenu, no Vi ste još uvijek raspjevani i uštimani?

– Dok se igra na sceni, to je užitak. Stajati na koncertu nije više za mene. Zadnju stvar koju sam napravio bila je Beethovenova Misa solemnis i to sam učinio jer su me molili. Ali nemam više želje ni potrebe gubiti živce. Volim igrati na pozornici, to mi je užitak, a naročito kad se radi o pravoj ulozi.

Navodno Vam je čitava obitelj raspjevana, imate kćer Leonoru glumicu, te dva sina Stefana i Giorgia i svi su odlični pjevači, održali ste i nekoliko zajedničkih koncerata. Kako izgledaju obiteljske pripreme za koncert? Slušaju li se Vaši savjeti?

– Nađemo se, slažemo se, napravimo… Savjeti nisu samo moji, već svih nas. Imamo male svađe kao u svakoj familiji, ali glavno da sve funkcionira.

Je li istina da ih ispravljate i kad pjevaju pod tušem?

– Ispravljam ih, ali nije da me previše slušaju. Više me slušaju studenti, imaju više respekta. Sad kad su stariji vide kako je bolje poslušati; kad su bili mlađi stvarno su se ljutili.

Sigurna Istra

Imate i unučad, pokazuje li i treća generacija sklonosti prema glazbi?

– Previše su mali da bi se to moglo već sada prepoznati. No vjerujem da će netko od njih sigurno biti talentiran za glazbu, jer jabuka ne pada daleko od stabla.

Obitelj Vam je uvijek bila jako važna; bez obzira što Vas je posao vodio po cijelom svijetu, uspjeli ste sačuvati vrlo skladne odnose, je li to bilo teško?

– Teško je bilo držati kontakte s familijom. Jako puno novaca sam potrošio na putovanja, jer sam svaki slobodan trenutak nastojao provesti s obitelji. Djeca su rasla i trebao sam biti prisutan. No nikad se nisam žalio, a danas vidim da je to dalo rezultata. Svi su danas dobri ljudi i kvalitetne osobe. Mogu reći da smo Leonida i ja napravili jako dobar posao.

Vaša supruga zasigurno je zaslužna dijelom i za Vaš uspjeh, kako je njena podrška izgledala u stvarnom životu?

– Leonida je uvijek brinula o tome da imam dobrog profesora pjevanja. Kad jedan više nije imao što više za dati, rekla bi da trebam novog. Tražila je dalje. U Brerri, gdje je pohađala likovnu akademiju, pronašla mi je odličnog profesora glume. Puno je pomogla.

Gdje ste trenutačno, gdje se čuvate od Covida?

– Trenutačno sam u Istri, to je u ovoj situaciji najsigurnije i i najljepše mjesto. Osoba sam s tisuću hobija pa mi nikad nije dosadno. Kako sam često bio sam po svijetu, to me natjeralo da ne zgubidanim, već da se nečim bavim, zaokupim. Neko vrijeme sam crtao, pa pisao, bavio se numizmatikom i filatelijom, sve me interesiralo. Odlazio sam u staretinarnice, učio kako restaurirati stare slike… Ovdje u Istri uvijek nešto radim, jedno, drugo ili treće, a kad mi se ništa ne da onda odmaram na kauču.

Osim neobičnih hobija izdali ste i knjigu, riječ je o urbanoj bajci »Zgode i nezgode čarobne knjižice«, zaista neočekivano, ali imate li još nešto takvog u planu, možda novu priču, na koncu i unuci su tu?

– Ta mi je ideja došla, jer kako su se moji roditelji bavili ugostiteljstvom premalo vremena su se bavili mnome i mojom školom. Zbog toga me uvijek prati osjećaj da premalo znam i da moram još puno učiti. Zbog toga sam pomislio ako i jednog desetogodišnjaka privolim na čitanje da sam ipak sudjelovao u spašavanju svijeta. Riječ je o čarobnoj knjižici, koja svakome tko ju pronađe i pročita otkrije ono što mu je potrebno.

Znači li to da uvijek treba na »javi sanjati« i tražiti svoju čarobnu knjižicu?

– Uvijek treba u sebi tražiti pozitivan način gledanja na sve i zanemariti ružne trenutke koji su nam škola da se ne ponove, ali uvijek treba ići dalje i živjeti optimističan život.