Predstava o ratu u BiH, u kojoj dvanaest zagrebačkih srednjoškolaca preuzima likove iz Dežulovićeva romana »Jebo sad hiljadu dinara«, progovarajući u predstavi istovremeno i u ime svoje stvarne generacije 91-95, približilo nas je situaciji u kojoj odrastaju današnji tinejdžeri, bez istine kao uporišta o Domovinskom ratu bilo u knjigama, bilo u javnom segmentu društva. 

Voditelj okruglog stola Matko Botić pitao je aktere predstave kako radili na predstavi 2008. godine, u koju su ušli nakon audicije, i kakve su reakcije gledatelja. Mladići među kojima su neki još srednjoškolci, kažu da im je redatelj na početku rekao neka donesu udžbenik iz povijesti. Ni u jednom nije bilo ničega o ratu u BiH – od toga su krenuli raditi predstavu: – Kroz rad i igranje mnogo smo naučili o Domovinskom ratu i shvatili koliko i nesvjesno ovom predstavom možemo djelovati na ljude, kao i koliko je na Balkanu još nezacijeljenih rana… 

 Etika kazališta

A reakcije su različite. Najzanimljivijima nam se čine dvije predstave odigrane u Beču – jedna za publiku iz bivše Juge, a druga za Austrijance, koji su daleko bolje shvatili o čemu govorimo. U Sarajevu, pak, ljudi su neskrivećki plakali na predstavi. 

Mi smo igrajući »Generaciju 91-95« (koja u podnaslovu nosi ime »Sat hrvatske povijesti«) sazreli i kao performeri i kao ljudi. Vrijeme nas mijenja – trebalo nam je godinu dana da sami sebi priznamo tko je koje nacije i vjere. Drukčije igramo predstavu danas, nakon tri godine i 54 reprize, nego na premijeri. Trema je popustila i uključio se »autopilot«. 

– U početku nismo bili svjesni da svojom igrom možemo potaknuti ljude na razmišljanje, sada to znamo, rekli su mladići koji su svojim razmišljanjem izazvali divljenje publike koja je ostala na okruglom stolu nakon izvedbe. 

Novinar i kazališni kritičar Bojan Munjin, postavio je pitanje etike kazališta, napominjući da Borut Šeparović među profesionalcima nije mogao naći glumce za ovu predstavu: – Ovi mladi ljudi imali su hrabrosti preuzeti odgovornost umjesto nas, starih budala, koji bismo ponovo zasrali, da smo u prilici… rekao je Munjin. 

U razgovor se uključio i redatelj Šeparović koji kaže da trenutno radi na projektu »Vatrotehna – sat hrvatske sadašnjosti«, u koji je uključio šestoricu od dvanaest sudionika ove predstave. 

 – Najteže će ipak biti igrati »Sat hrvatske budućnosti«, zaključio je. 

Akutagawa ispred Shakespearea

U drugom dijelu večeri izvedena je najpoetičnija predstava ovogodišnjeg festivala malih scena – »Život lude« – u režiji Davida Dojašvilija. Publika je bez daha pratila dvosatnu igru riječkog glumačkog ansambla, a u kasne, predponoćne sate održan je i okrugli stol. 

 Darko Lukić pohvalio je izbor Akutagawe – pisca o kojem se i u Europi malo zna. Stavljajući »Život lude« u kontekst koncepta izbora, zaključio je da se u stvarnosno kazalište može uklopiti jedino sa stanovišta vjere u čuda – jer nas samo to još može spasiti… 

Tajanu Gašparović zanimalo je kako je uopće došlo do izbora Akutagawe, na što je David Dojašvili rekao da je kao redatelj ponudio tri Shakespearea i Akutagawu, a da je za konačan izbor zaslužan Nenad Šegvić. O svom radu u Rijeci, s glumačkim ansamblom koji je upoznao tek na probama, Dojašvili je imao sam lijepe riječi, napominjući da su to umjetnici koji razumiju njegov jezik: – Rijeka magično djeluje na mene, postao sam sentimentalan, što znači da ne mogu objektivno govoriti. Jedino znam da imate divne glumce i da sam radio sa zadovoljstvom. 

O radu s gruzijski redateljem Dražen Mikulić je rekao: – Postupno smo otkrivali slojeve teksta na način kako ga vidi Dojašvili. Kada sam prvi put dobio tekst – nisam ništa razumio i nisam mogao pretpostaviti kakva će to biti predstava. Kad su počele probe, shvatio sam da se od mene očekuje da potisnem svoje tijelo, da igram sitnog čovjeka i to mi je, između ostalog, bio izazov.   

Prevariti smrt

Damir Orlić koji tumači pjesnika samog, govorio je o ispunjenju koje osjeća dok igra Senseia: – Uloga je zahtjevna fizički i psihički, ali ju igram s velikom lakoćom, jer je majstorski režirana. Svaka je sekunda isplanirana, ne ostavlja mi ni trenutka predaha, ali to je ključ lakoće kojom se igra. 

Bojan Munjin otkrio je – između redaka predstave – tragove optimizma, dok Elvio Baccarini smatra da Akutagawa ne nudi optimizam ni u tragovima, jer život (pa i u predstavi) završava samoubojstvom. Ipak, predstava osvaja ljepotom – vizualnom i duhovnom. 

Darko Gašparović siguran je da bi i jedan od tri Shakespearova teksta o kojima je Dojašvili razmišljao rezultirao izvrsnom predstavom, ali je sreća što je izbor pao na Akutagawine priče koje toliko precizno a opet poetično predstavljaju šinto, zen-budizam i kršćansku tradiciju. Iako je Akutagawa okončao svoj život samoubojstvom, on to nije učinio u trenutku slabosti. Svjestan svog genetskog poremećaja s kojim se više nije želio nositi, on je – prevario smrt.