ZAGREB – Predstava »Neodredivo pitanje« skupine CO2 uvelike se oslanja na pojam jugofuturizma. Na stranicama slovenskog časopisa za izvedbene umjetnosti MASKA možemo pročitati »Manifest jugofuturizma«, odakle citiram: »Kreiranje jugobudućnosti je stoga strategija koja nastoji oblikovati različite kolektivne naracije za budući prostor bivših jugoslavenskih zemalja. Ti narativi nisu predviđanja budućnosti, nego spekulativni scenariji koji utječu i usmjeravaju naše sadašnje djelovanje.« Ako dobro razumijem projekt, cilj je preuzeti onu najbolju, utopijsku misao jugoslavenskog socijalizma i dalje je razvijati.

Također iz »Manifesta«: »Čovjek je čarobno inovativno stvorenje. Njegov alat je imaginacija, a kad god je u njoj zaključan, iznjedrit će prostor slobode. Iz toga preuzmi kreativnu snagu.« Nije baš jasno zašto je Jugoslavija izjednačena s ukupnom maštom, točnije kladila bih se da je ljudska imaginacija neusporedivo obimnija od bilo koje i bilo čije kolektivne fantazije o idealnoj državi (slovenska lijeva kulturna scena svakako prednjači u jugonostalgiji maskiranoj u jugofuturizam). Ali sigurno je da nabujala komunistička fantastika u današnjem trenutku sporog i nadasve poželjnog »krpanja« solidarnosti među narodima bivše Jugoslavije, kao i opravdane žudnje za vrlinama starog režima (recimo, za kvalitetnim zdravstvenim sustavom), ima veze i s time što je država Jugoslavija završila kao ratište, dakle treba joj dosta sablasnog prizivanja i aktualnog vizionarstva ako želimo da njezina epoha ne bude tek faktičko ishodište podivljalih nacionalizama. I selektivne amnezije svega onoga što su bili jugoslavenski rasizmi, šovinizmi i isključivosti same partije. Zato mislim da jugofuturizam kao jezična strategija zapravo ne misli dijalektički i nije uspješan u imaginiranju novog.

Mjesta previranja

»Neodredivo pitanje« u izvedbi skupine CO2 (Gorana Sergeja Pristaša i Nikoline Pristaš) predlaže publici da kao ključne događaje kolektiviteta u proteklih tričetvrt stoljeća prepoznamo ulazak partizana u Zagreb 1945. godine, zatim studentske demonstracije iz 1968. godine te na kraju polumilijunski zbor koji na posljednjem ispraćaju Tita spontano pjeva »Falu«, legendarnu pjesmu skladatelja Vlahe Paljetka i pjesnika Dragutina Domjanića.

Osobno, mislim da su to tri veoma različita događaja i da ih je promašeno tumačiti bilo kao istu »volju« utopije, bilo kao moment prekinute bitke za bolji svijet, što predlaže predstava. Povijesno gledano, u pitanju su dvije vrlo različite militarizacije te jedno žalovanje, dakle kolektiv je u ta tri konteksta previrao iz sasvim drukčijih uzroka i na drukčije načine. Narativ tih umrežavanja u dva je slučaja obećavao željenu promjenu društvenih odnosa (kraj rata, šezdeset i osma sa studentskim demonstracijama), a u jednom slučaju neželjenu transformaciju svih političkih pravila igre (Titova smrt). Predstava premalo istražuje ove točke okupljanja velike ljudske grupe oko događaja koji »nadmašuju«, a ne samo sabiru kolektivitet. No, ono zbog čega mi je predstava veoma zanimljiva i inspirativna tiče se njezine artikulacije zajedničke volje za alternativnim svjetovima. Ponajprije, kako izvedbeno govoriti o prostoru zajedništva i politički pravednijeg društva? Zatim, kako osmisliti krajolik postkatastrofe? Treće: kako izvedbeno dovesti gledatelja u poziciju inovativne izvedbene perspektive, mimo onoga što nude i repertoarna kazališta i nezavisna scena? Pristaš i Pristaš (a ovom nizu treba dodati i treće isto prezime, jer u predstavi sudjeluje i njihova kći Pia Priska Pristaš) izabrali su nas provesti prostorom zvuka, slušanja, oslobađanja od režima oka i uranjanja u »pužnicu« specifične arhitektonske konstrukcije i fine izvedbene titravosti.

Prostor slušanja pripovjedača

Predstava se odvija u prostoru novostvorene scenske »jednosobne« kutije, s desetak stolaca smještenih po kutovima pravokutne konstrukcije. Zidovi kutije koriste se i kao projekcijska platna. Izvedbu otvara Goran Sergej Pristaš, pripovijedajući da su ga prijatelji iz Ljubljane prije gotovo dvadeset godina pozvali na izmišljanje alternativnih budućnosti i na prakticiranje nemogućeg, pri čemu je tadašnjoj Pristaševoj skupini BADco. (u međuvremenu rasformiranoj, dakle u igri je još jedan diskontinuitet umjetničke revolucije) bilo najzanimljivije imaginirati zajedništvo, kolektivnu mitologiju i kolektivnu volju za obnovom institucija koje su prestale s radom nakon smrti Jugoslavije. »Što ostaje iza prekinutog mita« i »Kakva je moć prekida«, pita se performer. Umjesto odgovora, slušamo interpretaciju pjesme Emily Dickinson, »Obitavam u mogućnosti« (»I Dwell in Possibility«).

Kao i sama predstava, pjesma istražuje otpor prema postojećem, prema principu dovršenosti i zatvorenosti horizonta, kao i otvorenost prema nemogućem. Pristaš poantira: »Izvjesnost katastrofe nas možda zasljepljuje, pa ne možemo imaginirati ni samu mogućnost druge mogućnosti.« Osim što se sam izvođač tijekom čitanja svojih bilješki, osvijetljenih malom baterijskom lampicom stalno premiješta nevelikim prostorom izvedbe, zamjenjujući mjesto na stolcu s nekom osobom iz publike, premješta se i čelična mreža – žičana apstraktna struktura – na koju se Pristaš penje ili naslanja dok čita o neiscrpivosti mogućnosti. Osim Dickinson, Pristaš čita i pjesnika i revolucionara Koču Popovića, divan stih: »Nema trenutka kad ne bi bilo nečega što treba osloboditi.« Izvedba čitanja i slušanja pripovjedača s knjigom u ruci završava razmatranjem pitanja jesmo li bijesni zbog nametnutih nam nemogućnosti i je li taj (potencijalno reformatorski) bijes dovoljan za stvaranje dubinskog prevrata, novih socijalnih i simboličkih prostora.

Prostor slušanja plesača

Nikolina Pristaš ulazi u prostor bosa, u jednostavnoj bijeloj odjeći, nakon što je Sergej Pristaš izašao. Ona sa sobom donosi mnogo papira i bojica, koje raspoređuje uz stolce i posjednuta tijela publike. Njezina izvedba odvija se uz čitanje poezije Inger Christensen u offu. Postupak Inger Christensten bismo mogli opisati kao stalno stvaranje neodređenog mjesta, neodređenog vremena, neodređene emocionalne povjerljivosti u jezik, opisivanja nemogućeg. Nikolina Pristaš sluša poetski tekst o stvaranju svijeta (čita ga na engleskom Priska Pia Pristaš) i ostavljanju prvih otisaka u nekom neobično nepotrošenom, neomeđenom, ničijem, svemu otvorenom svijetu. Performerica pritom putuje podom, gdje iscrtava na papirima uz tijela gledatelja svoja stopala i ruke, a zatim ustaje, trga papire (približivši se mikrofonu kao pojačivaču zvuka) te odmah potom počinje crtanje ispočetka.

Tijekom njezine izvedbe zidovi prostora pune se bojama (video: Hrvoslav Brkušić, projekcije: Alan Vukelić) tako da se »racionalni konstruktivizam« utopijskog mišljenja, koji dominira tijekom muške izvedbe, sada »razlijeva« u mnoštvo emocionalnih kolorističkih (čak i svjetlosnih) paroksizama, tonalnih nijansi (zvuk: Hrvoje Nikšić), afektivnih naboja. Tijelo u bijelom vrlo je neobično jer se na nekim mjestima nastoji spojiti sa stopalima publike, ali zapravo je postojano u svojoj misiji slušanja poezije crtanjem i pisanjem, kao i u obilježavanju prostora vlastitim tragovima. Izvedbeno tijelo sluša stihove nijemo, na isti način kao i publika, čime uranja u još dublju »pletnju zvuka« od prvotnog slušanja muškog pripovjedačkog glasa. Dojam koji Nikolina Pristaš ostavlja nalik je nekom pustinjskom insektu koji na pijesku ostavlja (i brzo briše) vlastite tragove.

Prostor pjevača

Za glas stihova i pjevanje u predstavi zadužena je Priska Pia Pristaš, koja nam se obraća mekim, mladenačkim, ali vrlo sigurnim i blago ekstatičnim glasom. S obzirom na to da su prethodni performeri bili njezini roditelji, od kojih je jedan bio zadužen za izlaganje apstraktnih ideja, a drugi za senzornost i senzualnost fizičke igre »na podu«, svojevrsnog antimapiranja, zanimljivo je da nas prema završetku izvedbe vodi samo odsutno tijelo »djeteta« i njegov glas. To »slušanje na najjače« publiku pomiče prema čistom intenzitetu pomalo mistične sonornosti. Nositeljica glasa ni u jednom trenu se ne pojavljuje na sceni, nego promiče s vanjske strane izvedbenog paravana kao sjena. Njezino pjevušenje ponovo raskriljuje akustičnu imaginaciju okupljene publike. Kraj predstave vrlo je vješto obilježen pojmom Početka, tako da se čitav proces može nastaviti unedogled (tim više jer sam predstavu gledala na dan kad je padao snijeg, pa su se tragovi na neispisanim površinama grada nastavili i nakon samog završetka izvedbe). Kao razmatranje onoga što je nezamislivo i onoga što je društveno najvrednije baš zato što je trenutno samo ideja, mašta, fikcija ili san slobode, mali obris imaginacije na nekoj sipkoj podlozi, predstava je topla i zavodljiva.

Njezin prijedlog ispadanja iz dovršenosti u nedovršena pitanja djeluje ljekovito. A već i sam ulazak i izlazak u kutiju koja izoštrava naša osjetila prema idejama traganja i otkrivanja te navigacije Uhom može se nazvati i jednom novom ekologijom scene. Svakako iskustvo koje očarava i poetskim i plesnim i zvukovnim hodom po rubu zamislivosti.