RIJEKA – Dugo najavljivani koncert pod nazivom »Antidiva« održan je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, i to s prilično ispunjenim gledalištem. Kako i ne bi kad je za ovaj događaj odrađen nesvakidašnji PR, a najave i reklame tjednima su bile vidljive na svakom koraku, što nije uvijek slučaj s ostalim projektima i događajima u »Zajcu«. Podnaslov koncerta bio je »Gala koncert: Anamarija Knego, prijateljice i prijatelji«.

Ideja o »antidivi« dodatno je objašnjena u programskoj knjižici, ne kao naslov »kojim se osporavaju ideja i karakter operne dive, nego naslov kojim se ove operne umjetnice suprotstavljaju njihovoj komercijalizaciji i trivijalizaciji«. Nejasno ipak ostaje zbog čega bi neka operna diva bila »komercijalna« ili »trivijalna« jer bi se ipak trebalo zaključiti da u tom slučaju i nije istinska i prava diva, čime i ne zaslužuje takav naziv. Tvrdnja da tri antidive riječkog programa povezuje »smjelost i sklonost umjetničkom izražavanju« zapravo bi trebala biti imanentna jedino i samo onima koje vjekovima nazivamo – dive.

Pitanje kriterija

Promidžba ovog koncerta ipak je »antidivstvo« željela pokazati nekim drugim karakteristikama poput nesvakidašnje odjeće ili nekih hobija. Tako je na plakatima glavna protagonistica Anamarija Knego bila prikazana u vunenoj odjeći, Diana Haller kao motoristica, a Dubravka Šeparović Mušović možda kao modna ikona u leopardovom printu. Takva priča o nesvakidašnjim divama bila bi plauzibilna, ali bez uvlačenja umjetničkog stvaralaštva u cijeli koncept jer bi glazbena izvedba i umjetnička kreacija, sviđalo se to nekome ili ne, trebala biti u skladu s općepostavljenim kriterijima (uz dodatak onog »nečeg« što se zove talent). Iako bi meni bilo drago da umjesto da pri pogledu u ogledalo, shvativši da moram na dijetu, kažem da sam »antimaneken«, činjenica da imam previše kilograma ostaje neosporna.

S obzirom na nesvakidašnju prigodu i mogućnost protagonistice koncerta s orkestrom na ovoj razini (jer takvu mogućnost nema gotovo ni jedan umjetnik u kazalištu baš tako često), valja reći riječ ili dvije o tome. Naime, pogled na popis umjetnika koji djeluju u Operi HNK-a u Rijeci otkriva da umjetnika ima mnogo, od zaposlenika do počasnih članova, gostujućih članova, glavnih gostiju sezone i slično, a Anamarija Knego na tom popisu ima status prvakinje kazališta, što je ujedno i najviši status koji kazalište može dati, izuzev onog koji, primjerice, ima Kristina Kolar kao nacionalna prvakinja opere.

Umjetnička biografija Knego otkriva doista značajan popis ostvarenih uloga, uključujući i one bivše uprave, ali ono što nevještom oku može promaknuti jest činjenica da su gotovo sve te uloge ostvarene u riječkom HNK-u ili u kazalištima/produkcijama ostvarenima u suradnji s riječkim HNK-om. Zapravo, gotovo da i nema značajnije međunarodne karijere. To ne mora nužno biti nešto loše, ali svakako treba uzeti u obzir prilikom prihvaćanja sudova i postavljanja kriterija drugim umjetnicima i kazalištu jer mjeru kojom mjeriš druge moraš prihvatiti i kao svoju mjeru. Još 2021. godine u svojoj kritici opere »Traviata« poznata hrvatska glazbena kritičarka Jagoda Martinčević kaže: »Bila Dumas-Verdijeva operna priča tradicionalna, suvremena, pandemijska, bilo kako zamišljena, ako nemaš protagonisticu koja ni vokalno ni likovno, ni dramskim habitusom ne odgovara možda najkompleksnijem Verdijevom sopranskom liku, onda ju je bolje ne igrati. Nažalost Anamarija Knego koju pamtim kao idealnu Desdemonu nije Travijata… Glas mladodramskog soprana postaje oštar, kolorature su otežale, jasnih emocija nema osim u duetu s ocem Germonom i u finalu…«

Prevelik zalogaj

Ono što se na riječkom koncertu moglo čuti je potvrda ovakvih teza, ali, valja priznati, one manje proizlaze iz pomanjkanja talenta, a više iz odabira repertoara. Naime, za svoje izvedbe Knego je odabrala uloge Bellinijeve Norme, Verdijeve Aide, Janačekove Jenufe i Verdijeve Elizabete (iz opere »Don Carlo«). Već na prvi pogled jasno je da se radi o izuzetno zahtjevnim ulogama od kojih zaziru mnoge svjetske dive, a pogotovo ako pretendiraju da ih pjevaju sve. Pukotine u umjetničkoj kreaciji zbog toga su bile vidljive, a ponajviše je nedostajalo vođenja tona, jasne fraze, mekoće zapjeva (da nije uvijek »od dolje« s inklinirajućom intonacijom na niže) i općenito suverenosti u cijelom opsegu glasa. Naprosto je zalogaj bio prevelik. Stalna portamenta sugerirala su i manjak glazbeno-stilskih obilježja koja su u interpretaciji ovih uloga izuzetno važna, a posebno zabrinjavaju i piana koja su postala manje stabilna i više drhtava. Šteta je to jer smo i u nedavnom intervjuu u Novom listu mogli čitati da se radi o prilično senzibilnoj i višestruko talentiranoj umjetnici koja doista posjeduje nešto od umjetničke tankoćutnosti, ali je nedvojbeno da s protokom vremena pjevačka kvaliteta, unatoč svim poticajima okoline, opada. A dodatna zanimljivost baš tog intervjua je i činjenica da se u njemu dala iščitati nedvojbena podrška koju Knego daje sadašnjoj upravi »Zajca« pa su se u kazališnim krugovima, nažalost, počela postavljati i pitanja o načinu odabira sudionika ovog koncerta jer se od reda radi o osvjedočenim podržavateljima sadašnje uprave. Dodatni obol toj tezi dala je i marginalizirana riječka solistica Ivana Srbljan u nedavnom intervjuu u kojem kaže da »ako ste dobri s upravom, prema vama će se krojiti repertoar, a ako niste, bit ćete marginalizirani«. Je li to tako u Rijeci ili nije, ostaje svakome na prosudbu.

Diva i ne-diva

Nasuprot Knego, Dubravka Šeparović Mušović, operna umjetnica sa zagrebačkom adresom, vrlo je mudro odabrala i kvalitetno izvela repertoar sudjelujući u izvedbi već spomenute »Aide« i »Jenufe« (duet Amneris i Aide te duet Jenufe i Kostelničke uz ariju Kostelničke). Čak i kad bi netko krenuo secirati navedenu izvedbu s glazbenog stajališta, naišao bi na toliko snažnu interpretaciju i umjetnički dojam koji Šeparović poput kakvog vulkana širi po cijelom gledalištu, a kombinacija repertoara i takve interpretacije ostaju nedostižni, čime ona jest prava diva. Jednako tako, Diana Haller na neki suprotan način prepoznaje svoje snage, te se upušta u izvedbe koje njoj najbolje odgovaraju, a to su bili dueti Norme i Aldagise iz opere »Norma« te Eboli i Elizabete iz opere »Don Carlo« uz ariju Eboli O, don fatale!. Precizna, točna i odrješita, sigurna i gotovo ratoborna, Haller je pokazala zavidne glasovne mogućnosti kako u koloraturama, tako i u visinama u kojima gotovo da i nije zaostajala s prisutnim sopranisticama. Konačni dojam ostaje da je koncert pokazao što je »antidiva« u opisanom i zamišljenom konceptu, ali i da u glazbenom ipak možemo govoriti o antidivi samo kao o ne-divi.

Dodatna zanimljivost koncerta bili su i muški gosti, prijatelji Anamarije Knego iz podnaslova koncerta, a radilo se o oboistu Antoniju Halleru i violončelistu Petru Kovačiću. Antonio Haller izveo je vrlo zahtjevan Koncert prema motivima iz opere »La Favorita« Gaetana Donizettija za obou i orkestar, koji je zapravo svojevrsna tema s varijacijama. U svojoj izvedbi Haller je pokazao zavidno znanje i tehničku spremnost u sviranju svog glazbala, iako je mjestimično izostajala briljantnost i točnost brzih varijacija, a vjerojatno zbog navedenog pažnja nije bila dovoljno usmjerena na ljepotu zvuka koji oboa može imati.

Dva dodatka

Da je to tako publika je mogla vidjeti već u sljedećoj točki programa (arija Aide Oh, patria mia) u kojoj je oboist u orkestru svoj solo izveo točno kako treba, stabilno, plemenito, toplo i muzikalno. Mnogo mudriji u izboru programa koji odgovara njegovom senzibilitetu bio je Petar Kovačić, koji je za koncert izabrao manje poznatu Romancu za violončelo i orkestar u F-duru, Trv. 118 Richarda Straussa, inače manje poznato djelo koje je tek nedavno doživjelo svoju renesansu. U izvedbi je Kovačić muzikalno i lijepo vodio gotovo svaku frazu, udubljujući slušatelje u paletu tonskih boja svoga glazbala.

Orkestar (koncertni majstor Anton Kyrylov) pod ravnanjem Marka Hribernika zvučao je mirno i stabilno te je pružao prikladnu glazbenu podršku svim solisticama i solistima, a posebno se (ponovo) istaknuo i zbor (zborovođa Matteo Salvemini) bilo u nastupu na pozornici ili na galeriji s koje je zvuk bio homogen, bogat i moćan.

Publika je s odobravanjem ispratila sve sudionike izmamivši dva dodatka: ariju Cio-Cio-San Un bel di vedremo iz Puccinijeve opere »Madama Butterfly« te tenorsku ariju La donna e mobile iz Verdijevog »Rigoletta« koju su sve tri pjevačice izvele izuzetno zanimljivo i šaljivo. Unatoč tome, cijeli dojam i fasada koja se željela izgraditi na vrlo blještav i glamurozan način pokazala je pukotine, a čak i dobre namjere ipak često vode tamo gdje ne želimo, pogotovo ako nisu iskrene i ne uzimaju u obzir svako ljudsko biće.