Foto: Sergej Drechsler
Adaptaciju romana, pogotovo uz suradnika kao što je Goran Ferčec, doživljavam kao puno šire i uzbudljivije polje slobode i suautorstva u odabiru tema
RIJEKA Uoči sutrašnje praizvedbe predstave “Leica format” u riječkom HNK-u, koja je nastala prema romanu Daše Drndić, razgovaramo s redateljicom Frankom Perković.
Na razgovoru održanom u Ex librisu rekli ste da vam je riječko kazalište ponudilo neki dramski tekst, da biste ga vjerojatno odbili. Zašto vam u ovom trenutku vaše redateljske karijere veći izazov predstavlja režija romana?
– Postala sam sama sebi dosadna, predvidljiva. Dramski tekst mi, bez obzira o kakvoj se strukturi ili temi radilo, sve češće predstavlja formalno opterećenje kojemu mi je teško umaknuti. Vjerojatno to ima veze s činjenicom da sam radila iznimno mnogo praizvedbi hrvatskih suvremenih drama (Sajko, Zajec, Mihanović, Karakaš, Mitrović…), koje nameću svojevrsnu moralnu obavezu poštovanja autora (ma što to značilo) ili pak temu koja često i nije tema kojom bih se u tom trenutku nužno bavila.
Stoga mi je postalo teško pronaći osnovnu vlastitu motivaciju i odgovor na pitanje zašto bih ja to zapravo režirala. Činjenica da mi je to profesija, sama po sebi nije dovoljna. U posljednje se vrijeme radije bavim rubnim projektima, koje najradije ne bih zvala predstavama. Prije dvije godine započela sam s Pravdanom Devlahovićem i Leonidom Kovač istraživanje u kojem smo se bavili manipulacijom diskursa povijesti koja do nas dopire kao fragment, fotografija, zapis, predaja… Obilježena nametnutim kontekstom, te time što se događa kada taj kontekst uklonimo ili ga zamijenimo nekim drugim. Taj je projekt zbog moje zauzetosti trenutno na čekanju, ali vjerujem da ću ga nastaviti.
Adaptaciju romana, pogotovo uz suradnika kao što je Goran Ferčec, doživljavam kao puno šire i uzbudljivije polje slobode i suautorstva u odabiru tema. “Leica format” Daše Drndić je divan materijal koji nam je ponudio mnoštvo mogućih odabira.
Priča o Rijeci
Koje su osnovne razlike između režiranja dramskog teksta i romana?
– Rad na adaptaciji romana je puno složeniji. S dramskim tekstom dođete na prvu čitaću probu, glumačka podjela je najčešće gotova, tekst je relativno zaključan, osnovna kraćenja su se već dogodila, tijekom čitaćih proba unosite manje izmjene. A adaptacija, barem u slučaju Gorana i mene, se u velikoj mjeri stvara u procesu proba – stalno nešto bacamo, dodajemo, mijenjamo… Vrlo je dinamično, da ne kažem napeto, pa i nekoliko dana prije premijere.
Pritom “Leica format” nema klasičnu fabulu. Kako ste vi i autor adaptacije i dramaturg Goran Ferčec pristupili tom tekstu i koji je vaš “ključ” u prebacivanju iz literarnog u kazališni jezik?
Radite predstavu s 25 glumaca i glumica koji će utjeloviti 72 lica. Kakav je bio rad s tolikom glumačkom ekipom?
– Vrlo složen; podjelu smo slagali tijekom čitaćih proba, pokušavajući pronaći logične veze u tom labirintu fiktivnih i stvarnih osoba. Pokušali smo maksimalno ekonomizirati broj lica, da bi publika uopće mogla pratiti predstavu. Uz to nam činjenica da smo dva mjeseca radili u pokusnoj dvorani, koja je barem dvostruko manja od pozornice “Zajca” i u koju taj veliki ansambl fizički jedva stane, prilično otežava situaciju. Samo tom smislu je veličina ansambla opterećujuća, jer je trenutak selidbe na pozornicu tehnički vrlo zahtjevan. Inače, bio mi je užitak raditi sa svakim glumcem i glumicom.
Kako ste vi tijekom rada na predstavi doživjeli Rijeku?
U posljednjih sam desetak mjeseci ovdje provela dosta vremena, dolazila sam mnogo puta na po nekoliko dana i prije početka proba, pokušavajući “pročitati” Rijeku, promatrati ljude, prisluškivati grad… I danas, kao i prvoga dana, Rijeka me jednako zadivljuje. Moji riječki prijatelji kolutaju očima na tu, kako tvrde, turističku euforiju i tvrde da će brzo proći. No ona ne jenjava i bit će mi jako teško u subotu napustiti ovaj gr
Kvalitetan ansambl
Prvi put surađujete s riječkim HNK-om Ivana pl. Zajca i njegovom Hrvatskom dramom. Kakvi su vam dojmovi?
– Bez pretjerivanja – sjajni. Ovo kazalište ima rijetko kvalitetan ansambl, vrlo spreman na rad i sklon kretanju izvan sigurne zone, što je za ovakvu vrstu materijala, u kojem nema klasičnih dramskih situacija i psihološki strukturiranih likova, presudno. Riječki je ansambl imao priliku raditi s vrlo različitim redateljima, iskusiti mnoge kazališne poetike i to ga iskustvo svrstava među najkvalitetnije u regiji. Tanju Smoje kao glumicu nisam dobro poznavala i dugo sam razmišljala je li prava osoba za ulogu Nje, pripovjedačice. Vrlo je brzo i lako otklonila sve dileme. Fantastično radi, nosi predstavu, nudi izvrsna rješenja, silno je inspirativna svima nama – i autorskom timu i kolegama. Jednako su sjajni i ljudi koji obično ostaju nespomenuti u ovakvim prilikama, a ključni su za svaku predstavu – scenska tehnika, rasvjeta, ton, video, rekvizita, garderobe, radionice, vrhunska inspicijentica Sandra Čarapina… Ne sjećam se kad sam susrela takvu profesionalnost i entuzijazam u ovom poslu koji je, ma što se ljudima izvan struke činilo, vrlo odgovoran, stresan i, naravno, slabo plaćen. Ne znam jesu li Riječani svjesni kvalitete svojega kazališta, bilo bi lijepo da jesu. Važno je reći i da u predstavi sudjeluju i studenti Glume Sveučilišta u Rijeci, koji se hrabro nose s ovim zaista zahtjevnim materijalom.
Roman Daše Drndić prilično je kritičan prema Rijeci i Riječanima. Rekli ste da jedan dio Riječana ima problem s tim djelom i smatra da autorica jako ružno govori o Rijeci. Hoće li se u predstavi osjetiti taj specifičan stav Daše Drndić prema Rijeci i očekujete li možda negativne reakcije iz redova publike?
– Da, jedan dio ljudi koji su čitali roman, a još više onih koji ga nisu čitali, smatra da Daša Drndić “pljuje” po ovom gradu. Zaboravljaju pritom da je Daša ipak, od svih gradova, izabrala živjeti baš u Rijeci. Da, bila je bespoštedna, brutalno iskrena, baš ništa nije prešućivala i postoji problem između Daše i Rijeke (kao što bi postojao problem između nje i bilo kojega drugog grada), no sigurna sam da je to odlično polazište za razgovor. Naša predstava upravo to pokušava – povesti razgovor o Gradu. Zato bih stvarno voljela da Riječani dođu vidjeti predstavu, sudjelovati u tom razgovoru. Negativnih će reakcija sigurno biti, no dobrodošle su, nemoguć je dijalog bez suprotstavljenih stavova.
