U HKD-u na Sušaku u četvrtak je održana premijera predstave “Otok sam” redateljice i dramaturginje Olje Lozice koja je zajedno s Martinom Hrlić Rogić i autorica koncepta predstave.

Autori glazbe i oblikovatelji zvuka su Marko Rogić i Darko Terlević, koji su ujedno uz Martinu Hrlić Rogić i izvođači ove predstave, a oblikovatelj svjetla je Dalibor Fugošić.

Riječ je o predstavi u kojoj troje izvođača na sceni poniru u svoje otoke, čime stvaraju kolaž asocijacija, atmosfera, stanja i situacija.

U trajanju od oko sat vremena, izvođači zajedničkim snagama brišu granice između racionalnog i intuitivnog, izmišljenog i stvarnog te na taj način publici daju priliku iskusiti dublji uvid u samoga sebe, odnosno svojeg otoka.

Sama predstava zapravo je nastala umjetničkim istraživanjem autobiografskog poimanja i doživljavanja otoka kao svojevrsnog toposa slobode, ali ujedno i toposa samoće.

Martina Hrlić Rogić na sceni kroz nekoliko faza prikazuje susret s vlastitim slojevima sebe, istražuje cijeli reljef jednog otoka i emocije, iskustva, misli i senzacije koje on predstavlja.

Njezina izvrsna vještina iskazivanja sirovih i čistih ljudskih emocija, bilo to kroz plesne pokrete ili jednostavne poglede, publici vrlo lako pruža osjećaj poistovjećivanja, ali i snažnog preispitivanja.

Otpočinje mirno, u svom obrisu sačinjenom od kamenja u kojemu vlada intenzivan osjećaj sigurnosti, no koji uskoro napušta kako bi osluškivala svoje sebstvo.

Izlazak iz svog okvira i svojih fizičkih komponenti ujedno označava i izlazak iz komfor zone, no ono je krucijalni dio putovanja koje je publika pratila s puno empatije.

Kroz emocionalne faze koje se mijenjaju uz glazbu i osvjetljenje, a koje se najlakše mogu opisati kao tople i hladne iako su puno slojevitije od toga, Martina Hrlić Rogić pokazuje sve ono što čini jednu osobu, jedan otok.

Katkad to izgleda kao potpuna, istinska sreća, ponekad kao čista i suluda manija, a zatim i kao duboka tegoba i nemir.

Scenografija koja je sačinjena ponajviše od pijeska, lišća, i kamenja, odraz je stanja njezinog lika te ju u skladu s njime sama i mijenja. Zaranjanje u sebe i pokušaj ignoriranja vanjskih podražaja dovodi do dihotomije između osjećanja nepodnošljive ograničenosti i uzbuđenja nedosanjanih mogućnosti.

Radnje prikazane u predstavi, iako najavljene promjenom u glazbi i osvjetljenju nerijetko su izazivale efekt začudnosti, a kružna struktura samog narativa predstave naposljetku je donijela miran kraj, vrativši se u svoj, sada pomelo razoreni obris od kamenja.

Scenskim dijalogom između žive glazbe i performativnog, plesa i kazališta ostvarena je široka paleta simboličkih narativa koji svoju značenjsku puninu ostvaruju jedino zajedničkim pristankom na kontemplativnu komunikaciju između tijela koje izvodi i tijela koje gleda.

Poniranjem u vlastiti otok dopušten je drugačiji tok vremena koje postaje točka transformativnih potencijala – u kojem se može nestati, ali i iznova nastati.

Doći na otok, ući u svoj otok – znači dopustiti sebi susret s mjestom, stvarnim i metaforičkim, na kojem možemo umrijeti, ali i s mjestom na kojem možemo početi iznova.

Doći na otok, ući u svoj otok – znači prigrliti cikličnu prirodu postojanja. Jer gdje je smrt, tamo je i život, gdje je kraj, postoji i početak.