Radimo jednu laku, brzu, pjevnu, fizički tešku predstavu koja će pripadati hrvatski kulturi i biti izvozna karta ovog teatra, poručio je koreograf "Pepeljuge" Leo Mujić
povezane vijesti
RIJEKA – Subotnji brunch neki su proveli u restoranu, a neki u kazalištu.
HNK Ivala pl. Zajca Riječanima je pružio priliku da uz kroasane, krafne i sokove porazgovaraju s plesnim umjetnicima kuće, ali i nakratko vide kako izgleda proba baletne skupine.
Povodom premijere baleta “Pepeljuga” koja će se izvesti 26. travnja, u foajeu Zajca okupili su se ravnatelj riječkog Baleta Paolo Mangiolo, dramaturg te asistent koreografa Bálint Rauscher, koreograf Leo Mujić i intendantica “Zajca” Dubravka Vrgoč, uz prijevod Danielea Romea.
– Drago mi je da je ova predstava posvećena publici širih generacija. To je zapravo balet za sve. Forma je drugačija – neoklasika koja se dugo nije mogla vidjeti na ovim pozornicama. Ne možemo dočekati da vas vidimo s druge strane kazališta, okupljenima se obratila Vrgoč.
Ravnatelj riječkog Baleta Paolo Mangiolo vodio je razgovor i zajedno sa sugovornicima publici probližio kreativne procese iza nastajanja ovog baleta. Radi se o glazbi Sergeja Prokofjeva, a dramaturg Bálint Rauscher objasnio je kako prije svakog početka i prije rada s plesačima stoje sati i sati istraživanja – literature, knjiga, postojećih djela i koreografija. Dramaturg je ključan akter u procesu jer može osvijetliti mjesta gdje koreograf zapne, objasnio je Mangiolo, a Rauscher je ovom djelu dao novi, malo drugačiji ugao.
– Htjeli smo dati svoj umjetnički otisak te smo je malo promijenili. Na temelju toga smo birali dionice.
Također je istaknuo da su bili jako pažljivi dok su razvijali druge likove.
– Naravno da obraćamo pažnju na Pepeljugu i njezin performans, ali obzirno smo oblikovali likove oca i vilinske kume koja se pojavljuje više od jedanput. Nadalje, zbog veličine skupine pazili smo i na scene s velikom grupom ljudi kako bismo što bolje iskoristili potencijale plesača.
Koreograf “Pepeljuge” Leo Mujić htio je da komad bude lak za putovanje, da može ići na turneju i ravnopravno se izvoditi u drugim gradovima Mediterana. To je jedan od razloga zašto nije iskorišteno cijelo Prokofjevovo djelo i ukratko zašto su tri velika čina postala jedan sat i 15 minuta.
– Radimo jednu laku, brzu, pjevnu, fizički tešku predstavu koja će pripadati hrvatski kulturi i biti izvozna karta ovog teatra, poručio je Mujić.
