Foto: Vedran Karuza
Spoj teksta, osjećanja koje on nosi, redateljice te cijelog autorskog tima koji je sa sobom dovela, kao i zaista idealne glumačke podjele za komad, proizveo predstavu koja je istovremeno i suvremena, i vrlo prisutna, koja se tiče svih nas, naglasila je ravnateljica Hrvatske drame Jelena Kovačić
RIJEKA Obiteljska drama Ingmara Bergmana »Jesenja sonata« u režiji beogradske redateljice Ane Tomović, u četvrtak je premijerno izvedena na sceni HNK Ivana pl. Zajca. U prvoj ovogodišnjoj premijeri Hrvatske drame u glavnim je ulogama nastupilo četvero glumaca: Mira Furlan kao Charlotte, Marija Tadić kao Eva, Jelena Lopatić kao Helena i Leon Lučev kao Viktor koji su, sudeći po reakcijama publike koja ih je više puta pozivala na poklon, uspjeli u iznimnom zadatku.
Predstavu o jednom od najsloženijih odnosa, onom majke i kćeri, redateljica Tomović prikazala je kao kompleksan unutrašnji svijet osjećaja, strahova, čežnji, unutar kojeg svi likovi preuzimaju obrise Bergmanove duše koja ima samo jednu čežnju, onu za ljubavlju.
Ingmar Bergman, švedski majstor kazališta i filma te portretiranja kompleksnih i zamršenih ljudskih odnosa, u »Jesenjoj sonati« koncentrira se na lik slavne pijanistice Charlotte koja se, potresena smrću svoga muža, nakon godina odsutnosti ponovo susreće s kćerima – Evom i Helenom koje i dalje žive posljedice nedostatka majčine Ijubavi.
Dvojeći između obitelji i umjetničkog poziva, Charlotte se svojedobro odlučila za pijanističku karijeru i nastupe na pozornicama diljem svijeta. Dok njezine kćeri pokušavaju pridobiti majčinu pažnju u nadi da će se davno narušeni odnosi ponovno uspostaviti, na vidjelo izlazi čitav niz neprežaljenih zamjeranja i neizgovorenih optužbi koje će razotkriti traumu obitelji koja se nepovratno izgubila u međusobnom optuživanju.
Čarolija kazališta
Kazališna inačica kultne obiteljske drame proslavljenog švedskog redatelja Ingmara Bergmana iz 1978. godine, u desetoj godišnjici od njegove smrti, na sceni riječkog HNK izvodi se u prijevodu Željka Takača. Dramaturzi su Vuk Ršumović i Olga Dimitrijević, skladatelj je Josip Maršić, scenografkinja Ljerka Hribar, kostimografkinja Momirka Bailović, oblikovatelj svjetla Boris Blidar, asistentica redateljice Alisa Debelić, asistent kostimografkinje Tin Vlainić, a asistentica scenografkinje Paola Lugarić. U predstavi sudjeluje i dječak Sebastian Macan.
Ravnateljica Hrvatske drame Jelena Kovačić projekt je pratila od trenutka kada se o njemu počelo razgovarati.
– Kada su Marin Blažević i tadašnji intendant Oliver Frljić predložili Bergmanovu »Jesenju sonatu«, meni se kao idealan redatelj za to, po svome senzibilitetu i svom dotadašnjem radu, učinila redateljica Ana Tomović. Mislim da je spoj ovog teksta, osjećanja koje on nosi, ove redateljice te cijelog autorskog tima koji je sa sobom dovela, kao i zaista idealne glumačke podjele za ovaj komad, proizveo predstavu koja je istovremeno i suvremena, i vrlo prisutna, koja se tiče svih nas.
A blizina glumaca na pozornici omogućava nam da još više sudjelujemo u onome što gledamo. Ja sam zaista zadovoljna, prije svega načinom na koji je odabrano kako će se raditi taj tekst, načinom na koji je rađeno s glumcima i načinom na koji su glumci iznijeli ovaj izuzetno težak zadatak, rekla je Kovačić.
Dva teška ženska lika
– Publika je uvijek ona koja presudi, a po toplom aplauzu rekla bih da je ovu predstavu krasno prihvatila. Mira Furlan je moja generacija, zajedno smo upisale glumačku akademiju. Ponosna sam na tako veliku zvijezdu koja se isto kao i ja, ali dosta kasnije nakon mene, vratila iz Amerike korijenima svog, hrvatskog jezika. Igrati na svome jeziku ipak je nešto drugačije. Imati Miru u gostima i gledati je u predstavi bilo mi je jako drago, dirnuta sam, otkrila je.
Korak naprijed