Drugi i drugačiji – nisu dobrodošli u našem društvu i tako misle svi – i konzervativni i liberalni krugovi, zaključak je koji se nametnuo nakon diskusije održane na Okruglom stolu druge festivalske večeri, nakon izvedbe predstave »Fine mrtve djevojke« DK »Gavella« iz Zagreba, koju je publika ocijenila s 4.53. 

   Govorilo se o potrebi igranja predstava s temom netrpeljivosti i mržnje, o poziciji zlostavljača i žrtve, koju ova predstava izjednačava: u netoleratnom društvu svi su žrtve, jer se nalaze u zatvorenom krugu. 

   Ravnatelj »Gavelle« Darko Stazić podsjetio je na činjenicu da je Mate Matišić najprije napisao scenarij za istoimeni film, koji je vrlo dobro prošao kod publike, a onda na nagovor redatelja Dalibora Matanića – za potrebe predstave – pristupio radu na dramskom tekstu. Iako je bilo sumnji treba li uopće danas raditi predstavu s tematikom istospolne zajednice i odnosom društva prema njoj, ispostavilo se da treba – predstava se igra pred uvijek rasprodanim gledalištem, zaključio je Stazić. 

   – Matišić je nadopisivao tekst iz probe u probu, da bi u konačnici dobili glumački vrlo zahvalan predložak iz kojeg je nastala prava ansambl predstava u kojoj svi uživamo igrati, rekla je glumica Nataša Janjić Lokas, a njene su riječi potvrdili i drugi glumci, navodeći da razlozi za igranje »Finih mrtvih djevojaka« u našem društvu i dalje postoje. I postojat će još dugo. 

   Ovo je priča o zloći nerealiziranih ljudi. Njihova ih nesreća vodi u agresiju, a poruka predstave je da su u konačnici svi gubitnici, rečeno je. 

   Na kraju razgovora, Bojan Munjin je podsjetio sudionike na »Slučaj plakat« koji je izazvao nepodijeljene reakcije liberalne javnosti protiv skidanja plakata ove predstave, da bi ta ista javnost – jednako tako zdušno – napala Judith Reisman kojoj u Zagrebu nije dozvoljeno govoriti o svom svjetonazoru. 

   – Kod nas je i liberalna i konzervativna javnost podjednako netolerantna – zaključio je Munjin, a nadopunila ga je i vratila teatru selektorica festivala Željka Turčinović riječima: 

   – Živimo u primitivnoj, konzervativnoj sredini i iz toga sve kreće. Matanić dobro poznaje to okruženje i uspješno ga postavlja na kazališnu pozornicu.

   Sada i u predstavi kazališta »Gavella« Matišić i Matanić zapravo samo uspostavljaju dijagnozu stanja jednog društva, koja ni deset godina od filma nije mnogo bolja. U zbilji, nažalost, i dalje svjedočimo nacionalističkim ispadima, primitivizmu, posljedicama PTSP-a, homofobiji, lažnom (katoličkom) moralu i nasilju svih vrsta. Odraz s kojim smo suočeni u predstavi »Fine mrtve djevojke« nije nimalo ugodan i navodi na razmišljanje. 

  Glumačka predstava

Osim tematske razine, zanimljivo je i na koji je način Dalibor Matanić film transponirao u kazališni medij. Usporedbe se neminovno nameću, premda je jasno da je riječ o različitim medijima koji progovaraju drugačijim jezicima. Sama inscenacija je minimalistička – scenograf Deni Šesnić reducirao ju je na detalj kreveta, oko kojega su stalci s brojnim rasvjetnim tijelima, dok je kao svojevrsni hommage filmu postavljen ekran koji prenosi dijelove izvedbe. Scenografski fokus tako je na intimi ljubavnog para, oko kojega su ostali likovi postavljeni kao u ringu. Neka vrsta promatrača sa strane je lik Inspektora (Sven Medvešek), koji provodi istragu i uz pomoć ostalih likova retrospektivno »vrti« radnju i razotkriva motive svakoga od njih. 

Ironija sudbine

Infernalnom ozračju, koje priziva i neprestano puštanje scenskog dima, pridonose i Franjo Dijak kao ratni veteran koji prijeti pištoljem »Gojkom«, Janko Rakoš u ulozi mentalno zaostala mladića i Nenad Cvetko kao Nepoznati muškarac koji u jednom trenutku odjeven u odoru svećenika odlazi u posjet prostitutki. 

   Na kraju će jedna od lezbijki, ironijom sudbine, ostati nepokretna i završiti okružena časnim sestrama, dok će se druga uklopiti u malograđanski okvir braka (muža igra Đorđe Kukuljica). 

   U režijskom smislu, Dalibor Matanić ipak je bolji filmski nego kazališni redatelj. Tako je i film »Fine mrtve djevojke« mnogo snažniji od predstave koja ne ostavlja jači dojam od prosječnog repertoarnog naslova.