ZAGREB – Filip Detelić vedra će čela reći kako je od svojih uloga naučio kako ne raditi stvari u životu, premda to znanje još nije uspio pretočiti u praksu. »Valjda ću se opametiti«, ispovjedit će nam se kroz smijeh. U kazalištu se, za našeg sugovornika, otvaraju mogućnosti i ostvaruju se snovi, a njegov matični teatar – zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh, u novu sezonu ulazi s naslovom »Subota, nedjelja i ponedjeljak«. Riječ je o remek-djelu Eduarda de Filippa u kojem Detelić igra lik Rocca, a kojeg je za Kerempuh režirao proslavljeni Paolo Magelli, dok dramaturgiju i adaptaciju potpisuje Željka Udovičić Pleština. Probe su u Kerempuhu – Detelićevom često prvom domu, započele još prije ljeta.

– Kao da već godinu dana probavamo. Počeli smo prije ljeta, imali smo čitaće kako bismo se upoznali s tekstom, nešto smo i po sceni, ali onda je došlo ljeto i, po običaju, razišli smo se. Tako da smo se morali prisjećati pri povratku. Premijera je danas i jedva čekamo publiku da dođe i da osjetimo njihovu reakciju. Riječ je o jednoj obiteljskoj satiri, o obitelji u kojoj se, zapravo, ne događa ništa naročito. Tri generacije obitelji za stolom. Kao i u svakoj, izbijaju tu nekakve nedoumice i svađe; rasvjetljuju se odnosi i mrakovi unutar obitelji i vjerujem da će publika pronaći sebe. Filippo je jako lijepo opisao taj neki napolitanski štih, jug Italije i tu njihovu specifičnu temperamentnost u kojoj je sve problem i zbog koje, ma i oko najmanje gluposti, dolazi do svađa i eksplozije karaktera.

Prvi put s Magellijem

Poznati ste nogometni fan, koliko vam je taj dio Italije uzbudljiv iz te perspektive?

– Apsolutno. Čak, s bakine strane koju nisam imao prilike upoznati, imam talijanske korijene i osjećam neku povezanost s Italijom. Nažalost, još nisam bio na jugu, ali to nogometno ludilo u Napulju… stvarno bih to volio otići iskusiti.

Talijanski tekst, ali i redatelj iz Italije. Ovo vam je prvi put da radite s Magellijem?

– Tako je. Drago mi je da sam imao prilike raditi s njim dok je još tu s nama (smijeh). Obožavam ga – inteligentan je, brz, pametan, jako dobro vidi stvari i doista je ovaj rad bio jedan veliki užitak zahvaljujući, između ostaloga, i njemu.

Priča se da Magelli, na probama, zna biti podosta glasan.

– Što on više viče, meni je draži!

Sjećam se probi za »Kako druga polovica voli«. Niste ni vi baš nježan i tih redatelj.

– Hahaha! Bilo je to sve napeto. Imali smo malo vremena, a pred kraj je bilo jako puno posla. Zadao sam si možda i prevelik zadatak jer sam i režirao i glumio. Bio sam pod stresom, ali sve to ide, što bi se reklo, u rok službe. Uostalom, na kraju je sve ispalo sjajno.

Volite svoju slobodu ili kada redatelj sve strogo dirigira?

– Apsolutno volim slobodu, ali još više volim kada netko lupi šakom o stol i kaže sad je dosta.

Prva režija

Kako biste prokomentirali kazališnu sezonu iza nas?

– Što se mene tiče, bilo je zahtjevno, ali i vrlo uspješno. Dobio sam prvi put priliku režirati. Deset godina mi je to bila želja, i ravnateljica Sonja Kovačić mi je dala šansu i svaka joj čast. Mislim da smo imali odlične predstave, to se vidi i po publici. Nadam se da se ljudima i moja predstava svidjela, zasad je rasprodana i u ovoj sezoni. Vidjet ćemo što će biti dalje.

Foto Luka Dubroja

U velikom ste broju Kerempuhovih naslova, još i snimate. Jeste li umorni?

– Neću reći da je lako, ali neću reći niti da sam umoran. Najgore je kad posla nema. Bolja je varijanta puno raditi, nego hodati u prazno.

Za ovu su predstavu glazbu radili Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle.

– Napravili su super stvar koja tako lijepo korespondira s tekstom i našom igrom. Glazba nije sama sebi svrha, već igra za komad i uvijek je komentar na situacije.

Vaš redateljski prvijenac »Kako druga polovica voli« posvetili ste svome preminulom profesoru Damiru Munitiću. Što mu dugujete?

– Toliko mi je žao što ga više nema među nama. Njemu dugujem sve što kao glumac jesam. Prvo disciplinu, a još važnije ljubav prema kazalištu i odnos prema radu.

Predivan ansambl

»Kako druga polovica voli«, »Pseće srce«, »Subota, nedjelja, ponedjeljak«, »Ožalošćena porodica«, »Škrtac«… sve su to stari tekstovi. Je li moderni čovjek, u autorskom smislu, iscrpljen?

– Vraćamo se starijim tekstovima jer su svevremenski. Dobro su napisani, uzbudljivi i igrat će se do konca svijeta. Zato se i zovu klasicima. Ali, ima i dobrih, zabavnih, modernih tekstova.

Kao što su »Četiri poze, sretan svršetak« i »Direkt u glavu«, predstave u kojima također igrate. Dosta gostujete po Hrvatskoj i u inozemstvu. Zabavlja vas to?

– Kada imate dobru ekipu, kao što je u Kerempuhu imam ja, onda vam ništa, pa ni putovanja, nisu problem. Imamo prekrasan ansambl. U ovoj predstavi je sedamnaest ljudi na sceni, a niti jedna uloga nije »ofrlje«, u svakoj se ima što za igrati i vibra između nas je sjajna. Volim gostovati i uvijek mi je zanimljivo otići u manja mjesta u kojima ljudi nemaju prilike svakoga dana ići u kazalište. Publika, naime, zna biti suzdržanija, ali kada probijemo do njih i steknemo njihovo povjerenje, to je uvijek prekrasno. Idemo sada i u Dubrovnik, a nedavno smo se vratili iz Niša u Srbiji u kojem su jako dobro prihvatili našeg »Škrtca«.

Idu li vaša djeca – Tin i Dora, gledati vaše predstave u Tvornicu lutaka?

– Idu, idu! Sjećam se, kada su gledali Crvenkapicu i bili dosta mlađi, da su uzviknuli na pozornicu: »Vrati mom tati pušku!« (haha).

Kao strastveni navijač Dinama, kako komentirate situaciju u klubu?

– Đe me nađe (smijeh). Sve što bih htio reći može se upotrijebiti protiv mene. Kao i svaki navijač, volio bih da je sve uređenije i normalnije. S obzirom na to da imamo rezultate kakve imamo, bilo bi prekrasno i da je sve ostalo sređeno. Nažalost, to tako nije, izgleda da neće ni biti, ali moramo se nadati da će u budućnosti krenuti nabolje.

Zaboravio na predstavu

U vrijeme vašeg odrastanja Velika Gorica nije imala tako živopisnu kazališnu scenu kao danas. Uskoro kreće i Oglede festival 2023.

– Scena napreduje i razvija se i zbog toga mi je jako drago. Inače, ja sam iz Buševca, mjesta blizu Gorice, koje ove godine obilježava sto godina od igranja prve kazališne predstave. Imaju dobre amatere. Zvali su nas da dođemo i volio bih, jer je to moje rodno mjesto.

Snimate li što u ovome trenu?

– Trenutno ne. Pregovara se o nastavku filma »ZG80« i završnoj utakmici na Maksimiru. Bitorajac bolje izgleda sada nego što je ikad izgledao i neće još dugo biti ovako mladolik, pa moramo to iskoristiti, hahaha.

Nedavno ste izjavili da se ne planirate skoro latiti režije?

– Rekoh, pa porekoh! Ne smijem ništa još otkrivati, ali mogući su skori, slični izleti!

Prepričava se anegdota da ste jednom potpuno zaboravili da navečer imate predstavu…

– Uh, ne podsjećajte me! Snimali smo »ZG80« i to u Beogradu. Snimanje završilo, mi uživamo. U 17.30 mi dolazi poruka tete Višnje koja je, u to vrijeme, radila kod nas na šanku, i u kojoj piše: »Hajde, danas, prije predstave samo podmiri dug na šanku.« U tom trenu mi pada mrak na oči. Ja 400 kilometara udaljen, a predstava mi počinje za dva i pol sata. Moj dobri prijatelj Marko Janketić mi je sredio prijevoz preko svog prijatelja. Iz centra Beograda krenuli smo u 18 sati, a u 20 sati smo bili na ulazu u Zagreb, na naplatnim kućicama. Inače se ničega u životu ne bojim, ali ruke su mi se tresle od straha. Predstava je počela u 20.27. Publika je, zbog idiota koji nije pogledao raspored (smijeh), pričekala… Na kraju je sve super prošlo. I već smo iza ponoći bili natrag u Beogradu.

Kada biste morali birati između toga da igrate Plenkovića ili Milanovića, koga biste odabrali?

– Nijednog, ali ako već moram birati, onda Milanovića. Zabavniji mi je.