Nedavno je započeo festival Port of Dance, nasljednik negdašnjeg Spring Forward Festivala, koji se održavao u vrijeme kad je Rijeka imala titulu Europske prijestolnice kulture, a ovaj će hvalevrijedni festival i ove godine dati uvid u recentnu suvremenu plesnu produkciju nizom predstava, od kojih je prva, »Figuring Age«, i otvorila četvrto izdanje festivala.

Predstava »Figuring Age« mađarsko-njemačkog dvojca Boglárke Börcsök & Andreasa Bolma u trajanju od četrdeset i pet minuta uz dodatnih petnaestak minuta videozapisa može se odrediti kao ona koja počiva na sjecištu plesne, kazališne i filmske umjetnosti, a rekuperira i propituje ono osobno, kolektivno te u memoriju utkano – transgeneracijsko.

Brojem neveliku publiku u središnjem prostoru Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka dočekao je bijeli krug dovoljnog promjera da brojčano sva publika u/na njega stane, pa su tako neki sjedili na podu, na bijeloj podlozi, a bilo je i nekoliko stolaca, jedna fotelja i jedan omanji kauč dovoljan za dvojac, kao i bijeli kvadratni stolić sa svijećom i šibicama.

A na krugu je prisutne u stajaćem položaju dočekala performerica Boglárka Börcsök intencionalno sva u bijelome – u bijeloj bluzi, bijelim kraćim hlačama, uz prozirno bijele čarape i bijele cipele s punom petom. Ta će performerica objediniti i utjeloviti nekoliko ženskih likova koji će kasnije dokumentarno biti prikazani dvama videozapisima na velikim ekranima.

Feministička potka

U prostornom smislu predstava, dakle, uključuje centralni prostor Muzeja s krugom, zatim Mramornu dvoranu s bijelim drvenim krevetom, kao i u sklopu potonje dvorane omanji zastorom ograđen prostor u kojem su se projicirali videozapisi.

Performerica tako u modusu koji se kreće između početnog scensko-narativnog izričaja kakve lutke, neživog koje notira simboličnim pokretima ruku, prelazi na stanje ukočenog, izvijajućeg i savijajućeg, trzavog, onog staračkog koje hvata zrak, teško govori i teško se kreće, sve to s ciljem kako bi dodatno, osim kostimografski bjelinom, ukazala na životni vijek ženskih osoba, cikličnost života, kao i na njihov životni egzodus.

A na životni vijek ukazuje, dakle, naracijom o samome životu stvarnih osoba razlaganjem povijesnih životnih crtica koje unekoliko određuju i povijesni trenutak, odnosno određeno društveno, političko i ekonomsko stanje.

U svojoj priči koja u prvome dijelu performansa možda djeluje nejasno ili bez kakva usmjerenja, performerica daje uvid u živote troje ženskih likova koje je publika imala prilike kasnije vidjeti na videozapisima, pa tako doznajemo razne životne priče, zašto je koji lik odabrao koje zanimanje, kakve su ga pozadinske prilike, i one društvene i obiteljske, nagnale na to.

Uz to, saznajemo i kakve su bile mogućnosti tih ženskih likova za vrijeme njihova odrastanja, pa tako za jednu od tri stvarne ženske osobe saznajemo, primjerice, kako u vrijeme njezine mladosti nije bilo toliko hrane, pa se jeo maslac s medom.

Feministička potka i stanje patrijarhalnoga iščitava se u društvenoj poziciji žene (u obitelji) te u (ne)mogućnosti emancipacije, za razliku od današnjeg stanja.

A razliku nekad-danas pak i sama performerica narativno više puta naglašava, i to samoj publici, jer predstava i jest dijalog performerice i publike. Naravno, to se ne razaznaje samo u direktnom obraćanju publici, znakovitim i kratkotrajno zadržavajućim pogledima u određenog pojedinca iz publike, oči u oči, već i u činjenici da perfomerica s publikom osim obraćanja dijalog ostvaruje i tjelesnim kontaktom.

Pojedinci na koje je možda (ne)namjerno skrenula pogled i kratko ga zadržala na njezinu molbu joj tako pomažu u raznim radnjama – u tome da ustane, sjedne na kauč, legne na krevet, popije vode, skine cipele – ili je pak samo kratko uhvate za ruku, čime provjerava slušaju li je aktivno i apsorbiraju li svaku njezinu riječ u cjelini koja nedvojbeno tendira transgeneracijski oživjeti ženske likove koje su umjetnički, to jest plesački, označile mađarski kulturni milje.

Videozapisi

Dva videozapisa koja potpisuje Andreas Bolm pak asinkronim izmjenama scena transformacijski prikazuju život istih stvarnih osoba u odmakloj životnoj dobi u njihovim domovima u kojima se u reminiscentnome tonu nazire njihova nikad ugašena strast prema plesu i potrazi za novim plesnim izričajima i praksama.

Koliko su njihove priče i sinkronijski i dijakronijski zahvatile vremenski tijek svjedoči i činjenica da priča seže još u vrijeme Prvoga svjetskog rata, a već 1930-ih godina radile su iskorake u plesnoj umjetnosti u Mađarskoj.

Politička potka stoga tinja i u činjenici ljevičarenja jedne od tih osoba, što je intencionalno istaknuto nasuprot Orbanova režima, pa za njih umjetnost služi, možemo tvrditi, i kao sredstvo otpora i/ili prostor posvemašnje slobode.

S obzirom na scenografiju i kostimografiju, koje podrazumijevaju bjelinu te s obzirom na početnu priču u kojoj prizivanjem duhova cjelina zadobiva naličje spiritualnog i u zametcima zazornog, onog koje upućuje na tri stvarne ženske osobe – Evu, Irenu i Agnes – koje su u trenutku snimanja videozapisa imale između devedeset i sto i jedne godine i bile su žive, a za života su se bavile plesom, možemo ustvrditi kako se radi o jasnom, konkretnom i usmjerenoj vivifikaciji glasova triju pionirki mađarskog modernog plesa.

Sekvencionalnim portretiranjem njihovih života Boglárka Börcsök je performativnim modusom, tijelom i glasom koji postaju svojevrstan kanalizirajući medij, memorijski (do)značila važnost triju žena te ih »post mortem« tako oživjela.

Valja naglasiti da je dramaturški, mimikom, gestikulacijom te facijalnim ekspresijama i pokretima predstava donesena minuciozno, kao i dikcijski vrlo uvjerljivo, pa je performerica svojim »storytellingom« zaista uspjela gledatelje uvući u idejno dobro osmišljen narativni okvir te pametno osmišljenu cjelinu ovog konceptualnog, višeslojnog, prijemčivog i svježeg djela koje je zanimljivo, ujedno seriozno i u ponekim dijelovima humorno.

Nedvojbeno, vrijedan transgeneracijski i transmedijski umjetnički ostvaraj i (povijesni) dokument umjetničkih nastojanja triju žena i njihove ljubavi prema onome što su voljele. Ili – oda plesu.