Riječka premijera

“Enigmatske varijacije” Neve Rošić. Nova glumačka podjela donijela je i drugačiju suigru

Kim Cuculić

Aleksandar Cvjetković sada je dobio novog scenskog partnera - zagrebačkog glumca Luku Dragića



RIJEKA – Predstava »Enigmatske varijacije«, nastala u koprodukciji Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, imala je riječku premijeru u prostoru Exportdrva.


U režiji Neve Rošić isto je uprizorenje ranije postavljeno u Talijanskoj drami riječkog HNK-a s Aleksandrom Cvjetkovićem i Mirkom Soldanom u glavnim ulogama. Pod naslovom »Variazioni enigmatiche« predstava je tada igrana na talijanskom jeziku na komornoj sceni Dram(m)a centra u zgradi bivšeg Ivexa. Riječ je o poznatom komadu iz 1996. godine suvremenog francuskog pisca, filozofa, dramatičara i filmskog redatelja Érica-Emmanuela Schmitta, za koji sada hrvatski prijevod potpisuje Lada Čale Feldman. Promijenjen je prostor izvedbe – predstava je postavljena u manjem prostoru bivšeg Exportdrva, s manjim gledalištem, čime je komornost izvođenja zadržana.


Nova glumačka podjela donijela je i drukčiju suigru dvoje glumaca u usporedbi s talijanskom verzijom. I u uprizorenju Talijanske drame glumio je Aleksandar Cvjetković, koji lik pisca, nobelovca Abela Znorka sada glumački donosi na sličan način, dok gluma na hrvatskom jeziku sadrži i neke drukčije jezične nijanse. Nakon Mirka Soldana, koji je i habitusom, temperamentom i načinom glume na svoj način interpretirao lik novinara Erica Larsena, Aleksandar Cvjetković sada je dobio novog scenskog partnera – zagrebačkog glumca Luku Dragića. Ulazak novog glumca u predstavu donio je i novu energiju i senzibilitet. Riječ je o duodrami, u kojoj dvojica glumaca tijekom gotovo dva sata koncentrirano i predano nose čitavo uprizorenje puno neočekivanih obrata.


Glazbeni lajtmotiv




Naslov »Enigmatske varijacije« referenca je na britanskog skladatelja Edwarda Elgara i njegove »Varijacije na izvornu temu«. Početak predstave, prema zamisli scenografkinje Aleksandre Ane Buković, uvodi nas u dom pisca Abela Znorka, koji s gramofona pušta Elgara – glazbeni lajtmotiv koji je u intermedijskom dijalogu s tekstom predstave. Ovaj književni nobelovac povukao se na izolirani otok negdje u Norveškom moru, gdje živi povučenim, usamljeničkim životom. Jednoga dana posjećuje ga muškarac koji se predstavlja kao novinar Eric Larsen. Osebujni čudak Znorko »dočekuje« ga pucnjima iz puške, a zatim kreće uzbudljiv dijalog dvojice muškaraca prepun verbalnih nadigravanja, sukoba, suprotstavljanja, rivalstva, iznenadnih obrata i još neočekivanijih otkrića.


Povod za Larsenov intervju je Znorkov roman, koji se temelji na korespondenciji pisca s nepoznatom ženom. Svojom intenzivnom suigrom, u kojoj dolazi do izražaja izvrsno napisan Schmittov tekst, Cvjetković i Dragić postupno gledatelje uvode u napetu priču, gotovo poput psihološkog krimića, čiji će rasplet, pirandelovski, razotkriti da zapravo ništa nije bilo onako kako nam se u početku činilo. O kakvom je obratu riječ, nećemo otkrivati ni ovoga puta, već ćemo reći samo to da je poveznica između Znorka i Larsena tajanstvena žena prema kojoj svaki od ovih muškaraca gaji različite varijacije ljubavi.


Ljubavni trokut


Time su »Enigmatske varijacije« i priča o jednom neobičnom ljubavnom trokutu, a otvaraju i pitanja kao što su samoća, bolest, starenje, život i smrt, novinarstvo i književnost. Odnos Znorka prema ženi koju je volio verzija je ljubavi koja je bila strastvena i kratka, ali duboko urezana u pamćenje, dok je veza između Larsena i iste te žene varijanta vjerne i dugotrajne ljubavi. Znorko se zapravo bojao ljubavi, od koje je i pobjegao na udaljeni otok, nastavljajući je na neki način živjeti u svojem romanu, bijegom u imaginaciju. Razmjena pisama, koja su poslužila kao građa za njegovo književno djelo, otkriva i činjenicu da ljubav zapravo nema spola, dok nastavkom dopisivanja na neki način i dalje živi ljubav koja uistinu nikada ne umire. Ovim motivom i tekst i predstava tematiziraju i odnos života, stvarnosti i fikcije.


Osim što je redateljica, glumci su u Nevi Rošić imali i odličnu glumačku mentoricu. Aleksandar Cvjetković i ovoga je puta uvjerljivo utjelovio mrzovoljnog i sujetnog pisca, pritom i nobelovca, čiji je odnos prema ljudima i svijetu prepun ironije i cinizma. No ispod te površine, koja predstavlja obrambeni mehanizam, razotkrit će se piščeva krhkost i nikad prežaljena ljubav. U interpretaciji novinara Erica Larsena, koji, doznat ćemo, zapravo i nije novinar, Dragić je suptilniji, karakterno posve drukčiji od Znorka, što i dovodi do dramskog sukoba među njima. Primjer je ovo glumačke predstave, u kojoj kvalitetnu bazu čini dobar tekst. U realistički postavljenom uprizorenju dio autorskog tima čine i suradnik redateljice i oblikovatelj svjetla Marin Lukanović te kostimografkinja Sandra Dekanić.