ZAGREB – Sat vremena pred vratima liječničke čekaonice, pri čemu se junakinji Visibabi čini da je osuđena na smrt, pretvoreno je u sat vremena predstave. Deklarativno, tema je »čekanje«, ali ne samo čekanje na medicinske nalaze, nego i čekanje da nam se dogodi nešto fantastično, čekanje da dobijemo pravu priliku, čekanje na to da svijet konačno počne funkcionirati točno prema našem planu. Treba odmah naglasiti da je slavni feministički performans »Čekanje« 1974. godine odradila Faith Wilding, ljuljajući se na stolcu i ponavljajući »Čekam da netko dođe. Čekam da me netko zagrli. Čekam da me netko nahrani. Čekam da postanem lijepa. Čekam da pročitam zabranjene knjige. Čekam da počne moj pravi život« itd. Njime je Wilding kritizirala žensku pasivnost koja vremenom prerasta u društvenu nemoć, odnosno sindrom princeze koja živi u pogrešnom uvjerenju da će joj spas donijeti nešto izvana. Po mogućnosti princ, premda je očito da je njezin problem lažna slika svijeta, u kojem netko drugi (a ne ona sama) treba preuzeti kontrolu svih njenih emocija i potreba.

Mahnitanje i »čitanje«

I u predstavi »Visibaba« autorskog trojca u sastavu glumice Lane Barić, redateljice Sanje Milardović i dramaturginje Nikoline Rafaj, protagonistica velik dio vremena provodi na stolcu neke neodređene čekaonice. Lana Barić u svojoj solističkoj izvedbi satirizira frenetičnu tjeskobu mlade žene, kakvu smo već mnogo puta vidjeli u interpretacijama ove glumice, jednu zgrčenu i mahnitu ukočenost tijela, stisnuti glas, suze u očima i povišenu intonaciju rečenice u njezinu što bržem izgovaranju (gotovo ptičje kriještanje na uzbunu), što na publiku djeluje iscrpljujuće. Jer taj gard kreštave neuroze možda jest zanimljiv u jednoj ulozi, ali postaje manira kada ga se rabi u gotovo svim »uzrujanim« dionicama raznih uloga, a pogotovo kad se pretvori u dominantni tonalitet neke izvedbe. Opet deklarativno, sudimo li po programskoj knjižici, Visibaba je stidljiva junakinja dobrog srca koja puno čita i zato nema socijalnih vještina. Novosti za autorski tim predstave: čitanje nas ne pretvara u »visibabe« životnih prilika, kao ni u »knjiške moljce« (termin izmišljen iz istog razloga iz kojega pametna djeca u školi dobivaju etiketu štrebera). Dapače, čitanje je mnogo socijalnije od gejminga ili surfanja online-sadržajima. Danas se čitanje već i klinički propisuje kako bi ljudi razvili vlastitu maštu i empatijsku sposobnost ubacivanja u tuđe cipele.

Da i ne govorimo o tome da nijedna replika u ovoj predstavi ne otkriva načitanost junakinje. Zašto je onda uopće važno spominjati čitanje u negativnom kontekstu »brloga« u koji se tobože skrivaju introverti? Možda zato jer je dramaturgija predstave puna logičkih rupa? Primjerice, je li stvarno moguće da ideal jedne pasionirane čitateljice kao što je junakinja Visibaba bude nastup na Euroviziji, s popratnom snimkom na stražnjem zidu kazališne scene njezinih zavodničkih poza iz žutog tiska i onda trešerskom izvedbom pocupkivanja dok izvodi numeru »I Wanna Dance with Somebody (Who Loves Me)« Whitney Houston? Meni to više izgleda kao san naivne srednjoškolke iz ne osobito kvalitetne gimnazije, negoli nekoga tko svijetom putuje s knjigom u ruci i tehnički je u četrdesetima. Je li onda ovo predstava o infantilnosti žena i njihovom fetišu na žutomedijsku slavu? Jer čak i ako pristanemo na stav da je sve skupa satirična etida, još uvijek mi nije jasno koga točno predstavlja Visibaba? Nema »općenitih« neurotika. Svaki lik trebao bi imati vrlo specifično i dosljedno razrađenu motivaciju da mu/joj povjerujemo.

Tema podrške

Najzanimljiviji dio predstave donosi kratko esejiziranje o tome da evolucijski napredujemo zato što još od pećinskih vremena jedni drugima pružamo podršku, što je daleko važniji uvid od toga da većina ljudi prokocka život čekajući na nešto tajanstveno. No, podršku je lako dati u formi fizičke njege ili strpljenja prema ljudima (to je i vrlo topli primjer iz predstave), ali čim krenemo razmišljati o tome je li veća podrška iskrenost ili prešućivanje, brzo smo opet na terenu kompleksnosti empatije, kao i činjenice da oni koji nas toliko bezrezervno prihvaćaju da nas uopće ne dovode u pitanje, vremenom samo hrane naš narcizam, a ne i emocionalno sazrijevanje. I najvažnije pitanje, klasično jungovsko: jesmo li podrška samima sebi? Možemo li biti blagi prema sebi? Ili je panika kojom se bavi »Visibaba« ujedno i signal da osoba pušta da je u potpunosti obuzmu strahovi, imajući prema njima vrlo slabe analitičke filtere? Je li onda ovo predstava o anksioznosti, ali bez pravog ulaska u njezine korijene i muku?

Maknemo li se od problema s tekstom, Lana Barić u svakom je slučajnu sposobna, sugestivna i vrlo predana glumica. Nema nijednog trenutka izvedbe u kojemu ona ne daje svoj maksimum – i to ne samo u smislu zanatske vještine, nego i glumačkog preobilja unutarnjih previranja. Iz nje čak probija neka neobična ljudska dobrota, nevezana za ulogu, ali u energiji tipična za velikodušne i srčane ljude. Drugo je pitanje ima li Barić kao glumica snažnu autorsku i kritičku svijest prema materijalima »iz čekaonice«? Gdje je u ovoj izvedbi nestala svijest o Beckettovim bilancama čekanja? Moj je dojam da je izvedba krojena previše pojednostavljeno, kao i blago podcjenjivački prema publici. I režijski je vrlo neambiciozna: stolci, glumac, bijeli plesni pod, jedan video o žudnji za eurovizijskom slavom. Svakako mi se čini da se ukupan autorski tim »Visibabe« na pozornici Teatra &TD trebao postaviti zahtjevnije. Ili, ako su htjeli napraviti malu gažu za putovanje po Hrvatskoj, onda burlesknije raskrinkati samosažaljenje glavne junakinje. Tema anksioznosti svakako je veoma aktualna, ali onda je treba otvoriti i humorno i socijalnoanalitički hrabrije.