Ususret premijernoj izvedbi predstave »Rastanci«, koju HNK Ivana pl. Zajca donosi u spomen na nekadašnju intendanticu Mani Gotovac, razgovarali smo s autorom adaptacije i dramaturgom Elvisom Bošnjakom, glumcem i piscem. Glumački prvak HNK-a Split, ali i vrijedan, plodan i nagrađivani autor pred riječku publiku postavlja ljubavnu priču kojom otvara brojna pitanja baš kao što je to u romanu učinila i Mani Gotovac. Elvis Bošnjak u svijet ljubavnih nedoumica, nespretnosti i nedorečenosti uranja precizno podižući nove zastore, stvarajući nove prizore i paleći nova svjetla. Takvi su uostalom i svi njegovi dosadašnji likovi bilo u dramama, scenarijima ili romanu. Duboko dodirnut čistoćom odrastanja na selu gdje je proveo djetinjstvo do svoje šeste godine, što ga je kao čovjeka i autora obilježilo radom, poštenjem i ljubavlju. Spomenimo kako će ga se dio riječke publike sjećati i kao glumca s riječke pozornice jer po završetku Akademije bio je i članom riječkog ansambla 1993. godine. Po povratku u Split bio je i ravnatelj drame, bio je i ravnatelj dramskog programa Splitskog ljeta, a 2008. godine s Linom Vengoechea osnovao je u Splitu kazalište PlayDrama čiji je bio i umjetnički voditelj punih deset godina. U svojoj karijeri odigrao je brojne kazališne uloge, a trenutačno se nalazi s druge strane pozornice u intenzivnom druženju s riječkim ansamblom.

Pred riječku publiku donosite predstavu prema djelu Mani Gotovac »Rastanci«. Radili ste dramatizaciju, što je bio vaš fokus?

– Centralni motiv romana ljubavna je priča između Luz i Luva koja putuje od ranih sedamdesetih pa sve do 2018. godine. Ona se kreće unutar vrlo potentnog i značajnog umjetničkog kruga, kroz različite države, sisteme i kulturne navike. Moj fokus bio je na odnosu koji putuje i stalno se transformira, ponekad nježno, ponekad okrutno, ali izdržava, preživljava i kada se čini da se više nema što preživjeti.

Koja pitanja smatrate ključnim u tom romanu?

– Možemo li se rastati od svojih rastanaka? Što znači rastati se s nekim? Jesmo li se rastali ako smo se udaljili iz vidnoga polja? I koliki dio našeg potencijala možemo zahvaliti rastancima? Ovaj roman govori o ljudima koji se životu izlažu kao da je on njihov umjetnički pothvat, platforma na kojoj nastoje postići umjetnički rezultat. Na takav način razvijaju i svoj odnos. Život u trajnoj temperaturi, u zamišljaju, donosi i agoniju i ekstazu. U tome čovjek sagorijeva. Vole li se ti ljudi zaista, i postoji li način da takav odnos ipak dosegne mir?

Spisateljica jake ekspresije

Ljubavna priča iz pera autorice subjektivna je. Kako ste je vi kao pisac i kao muškarac doživjeli?

– Ljubavna priča uvijek je subjektivna. Mani Gotovac spisateljica je vrlo jake ekspresije, nazvao bih to ekspresivnim realizmom. Bez obzira koliko u romanu prepoznajemo određene događaje, ili osobe, neka lica nazvana su pravim imenima, ja sam romanu pristupio kao fikciji. Sve što se napiše poprima neki novi realitet, makar u pitanju bila autobiografija. Nastojao sam očuvati taj strastveni stil, jer upravo se stilom ovaj roman razlikuje od popularne autofikcije. Roman je pisan iz ženskoga lica, i muškarac u njemu konstantna je prijetnja vrijednostima koje žensko lice želi izgraditi, ali ovo nije roman o nevjeri. Rekao bih da je to roman o ljudima koji moraju nahraniti dušu, ponekad ne znaju čime, i zato su okrutni, grizu i gdje ne bi trebali. Njihov odnos izdržava mazohističkom strpljivošću i na kraju se potvrđuje kao ljubav.

Poznavali ste autoricu, u Rijeci ste se mimoišli jer ste ovdje bili na angažmanu prije njezinog dolaska, ali u Splitu ste intenzivno surađivali. Kakve su bile vaše suradnje?

– Pa, kada ste glumac u ansamblu ne surađujete izrazito blisko s upravom, surađujete blisko s ljudima s kojima radite na određenom projektu. U to vrijeme su u splitskom HNK-u postavljena i moja prva dva komada, »Otac« i »Nosi nas rijeka«. Mani sam naravno susretao, razgovarao sam s njom o kazalištu i o tim tekstovima, razgovori su uvijek imali svoju iskru, ali nisam spadao u krug ljudi s kojima je bila bliska. Ja sam obično na nekoj distanci s upravama. Kada je njezin mandat već ušao u četvrtu godinu, baš zbog te moje distanciranosti, pozvala me u ured i rekla da ima potrebu malo sa mnom razgovarati. Došao sam i kucao na vrata koja su bila zagrađena ormarom. Ona se nasmijala i viknula: »Bošnjak, vi jedini ne znate ući u moju kancelariju!«

Kroz teatar se prepoznajem

Okušali ste se kao autor, glumac, ravnatelj Drame pa čak i kao menadžer kad ste prije desetak godina osnovali PlayDramu u Splitu. Što vas tjera kroz teatar?

– Čovjek vremenom ustanovi neki znak jednakosti sa svojim poslom, pa postaje to što jest, kako ga se već naziva. Teško se odlijepiti od toga. U kazalištu sam bio svašta, ali ponekad bih htio biti nešto sasvim drugo, imam potrebu ostaviti sve i reći: »Gotovo je. Dosta je bilo.« A onda opet… po već uhodanom načinu, nešto se dogodi, nešto te zainteresira, i tako, ostaješ. Tjera me navika da se kroz teatar prepoznajem, navika je tvrdokorna.

Iznimno ste plodan pisac, iza sebe imate brojna djela. Kako to da ste odlučili upisati glumačku akademiju? Naime već u srednjoj školi ste napisali dramu »Jakovljeva istina«, a pisali ste i poeziju. Gdje ste je u međuvremenu izgubili?!

– Kao klinac bio sam zaljubljen u filmove. U svojoj kući gledalo se jako puno filmova i ponekad bih od uzbuđenja dobio temperaturu. Obožavao sam Ingrid Bergman i Gregoryja Pecka. Iz te ljubavi prema glumcima poželio sam i sam biti glumac. I valjda sam posjedovao dovoljnu količinu nesklada, nemira, i nečega što u sebi nisam razumio. Gluma mi se činila kao put na kojemu moj nesklad i nemir mogu nešto raditi. Poezija je trenutno u ladici. Uhvati me povremeno, pa mjesecima pišem samo pjesme, ali još čeka svoje vrijeme, hoće li ga dočekati, to ne znam. Ako procijenim da nadmašuje prosječnost, možda je i objavim, inače nema smisla trošiti papir.

U religiji me zanima misao

Odrastali ste na selu. Koliko je to razdoblje života utjecalo na vaše današnje životne stavove, čemu vas je selo naučilo?

– Naučilo me je raditi. Fizički rad i danas mi je jako važan. Moram imati kontakt sa zemljom, kamenom. Volim biti u vrtu, nešto okopavati, zidati, njegovati, piliti, cijepati. Mislim da se ta marljivost prenijela i na ovaj mentalni rad. Naučilo me je poštovati prirodu i voljeti svoga bližnjega, ne uzimati mu za zlo to što je drukčiji, što drukčije misli, ima druge interese.

Religiozni ste. Što je vjerovanje za vas?

– Negdje sam jednom rekao da sam odrastao u religioznom okruženju, i da sam zahvalan na tom odgoju, ali ne bih se nazvao religioznim u onom smislu u kojem se obično drži da je netko religiozan. U religiji me zanima misao. U religijskim tekstovima ona je negdje sažeta do kristalne jasnoće i jednostavnosti. Vjerujem da treba ljubiti bližnjega i drugima činiti ono što želiš da oni čine tebi. Vjerujem i da je moguće ljubiti svoga neprijatelja. Mislim da je to najveća misao ikada izrečena, koja nažalost ni danas mnogima nije jasna. Vjerujem da čovjek može razmatrati svoje »ja«, da može od sebe stvarati svjetlo. Je li netko hodao po vodi, uzašao na nebo ili gdje na nebu sjedi, to shvaćam kao poetske slike.

Više vjere polažem u ženu

Čula sam da ste dok ste pisali »Usidrene« proveli dosta vremena na Drveniku Velikom i da ste pročitali tisuće stranica otočnih zbornika. Uranjate li svaki put jednako u doživljaj koji želite opisati? Je li vam potrebno i osamljivanje?

– Pisanje je uvijek samački posao. Informacije koje prikupljam otvaraju put mašti. Ja nisam živio na otoku šezdesetih godina prošloga stoljeća. Moram stvoriti sjećanja, zato istražujem. Iz tih, stvorenih sjećanja pišem, zato trebam materijal.

Kad govorimo o ljubavnoj drami, mnoge su ispisane i interpretirane, ali uvijek nekako s naglaskom na ženski lik. Vaši muški likovi su stavljeni u jednak položaj, ako ne i još slojevitiji. Vrlo precizno secirate mušku slabost i snagu u samozatajnosti…

– Obično čujem komentare da sam ja ženski pisac. To me raduje, jer to da sam muški pisac nekako se podrazumijeva. Da, moji muški likovi često su predani nekoj nemoći. Oni ne uspijevaju doseći unutar patrijahalne sredine tu neku zamišljenu mušku poziciju jer se ta pozicija urušava.

Ali možda je muškarac biološki zamišljen baš takav kao alfa jedinka, kao beskrupulozni prenositelj života, a žena, možda i manje tankoćutnija, zadužena za opstanak? Ili je to samo zbunjujući poredak prirode? Ima li lijeka toj podjeli?

– Mislim da u prirodi nema ničega što je konačno, ona ništa nije konačno zacrtala, zamislila i ostvarila. Ako je sama po sebi beskonačna, zašto bi onda nekakav odnos unutar nje bio konačan? Mi ne znamo gdje će čovjek otići, koja je to krajnja točka njegova putovanja, i postoji li takva točka. Odnos muškarca i žene mijenja se jako sporo, ali mijenja se. Možda se u ovom trenutku pozicija muškarca mijenja čak i više, i on se na nju tek treba naviknuti. On više nije lovac, ne mora čak ni iskopati hranu. Eno je u dućanu, a tamo vlada ravnopravnost spolova ili jednaka neravnopravnost. On polako gubi povlasticu jačega spola, možda je još uvijek moćniji spol, jer tu je moć prikupljao stoljećima, ali pitanje je koliko će to još tako biti. Ja, osobno, više vjere polažem u ženu.

Nikada se nisam želio baviti mrakom

Radili ste i na scenariju za film »Otac«, kao i dramatizaciju za vašu istoimenu hvaljenu predstavu. Primjerice, u »Usidrenima« mogli ste lik u potpunosti ocrniti, ali on je ispao nježniji, fragilniji i čak šireg raspona od ženskog lika. Kako biste to komentirali?

– Nikada se nisam želio baviti mrakom. Čak i kada sam pisao o mračnoj temi, kao u drami »Otac«, pokušavao sam pronaći prekidač kojim se pali svjetlo. Natrpati negdje puno mraka nije osobiti problem. Zamračuje nas dovoljno stvari. Lik Antonija iz drame »Usidrene«, kojega je sjajno igrao moj dragi prijatelj i vaš sugrađanin Davor Jureško, nije ni zaslužio mrak. On je prošao svoje muke. Patio je zbog obitelji i za obitelj. Njegova tragedija je u tome što je patio uzalud. Davor je to divno osjetio, nosio je u toj ulozi na leđima i svojega oca i djeda. Sudbina svih tih lica, i muških i ženskih, zaslužuje sućut.

U vašem romanu »Gdje je nestao Kir« podjednaku vrijednost dajete ubojici i žrtvi. Nalazite li uvijek opravdanje za čovjeka?

– Mislim da nije na meni da nalazim opravdanja. Pisac neko lice vodi na putovanje. Ono na putovanje kreće s određenom prtljagom, u nekim cipelama. Moj je zadatak potrošiti te cipele.

Koje ponašanje, ljudski postupak ne biste mogli opravdati?

– Uf, mnoga. Kao čovjek ne mogu opravdati nijedan postupak kojim se namjerno ozljeđuje, fizički ili duhovno, druga osoba. Kao pisac moram shvatiti sve, ne nužno opravdati.

Vizual za predstavu »Rastanci« – Janko Popović Volarić i Tanja Smoje / Foto DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Ljubavi ćemo uvijek biti gladni

Što biste rekli, živimo li u »ljubavnim vremenima« ili su površnost i unificiranost načeli vrijednosti odnosa između muškarca i žene kao temeljnog ljudskog odnosa?

– Sva vremena su ljubavna vremena. Mislim da se čovjek nikada neće zasititi ljubavi. To je ono što nas čini ljudima. Naše vrijeme površno je u mnogim stvarima, istina, malo što postoji što nećemo banalizirati, pa tako i ljubavne odnose. Banalna vremena rađaju mnogim banalnim plodovima, ali ljubavi ćemo, na našu sreću, uvijek biti gladni.

Smatrate li da se ljubav može naći i u netradicionalnim formama ili odnosima?

– Apsolutno. Ljubav je sadržaj kojemu ne možete propisati formu. Ne možete je zapovjediti ili uokviriti. Tuđa ljubav zaslužuje poštovanje, ma u kakvoj formi bila. Ako netko ima problem s tuđom ljubavnom formom, onda ima problem sa samim sadržajem. Imam prijatelje čije su forme drukčije, ali sadržaj je isti. Osjećam duboko poštovanje prema njima, jer njihove forme zahtijevaju borbu koju ja ne moram voditi.

I u najstvarnijoj ljubavi ima puno fikcije

U kakvom su odnosu ili suodnosu kod vas građanska, naučena pravila, i istinski osjećaji?

– Ljudi koji žive zajedno bez građanskih papira vole se sasvim sigurno kao i oni s papirima. Čini mi se samo da, kada nastane kriza, oni s papirom imaju malo više vremena preispitati se. Nakon rastanka treba pokidati i neke papire. Taj osjećaj da kidaš nešto službeno, da razbijaš formu, daje još malo prostora sadržaju. No sve to zapravo nije važno. Zaljubiti se znamo svi, ono što treba naučiti je kako voljeti. Ta dinamika u kojoj dvoje ljudi oblikuje svoj odnos, tijekom niza godina, jako me zanima.

No ne prođe sve glatko, ima li u tome krivnje? U romanu se provlači i to pitanje.

– Upoznajemo se slučajem, kao potpuni stranci, često iz različitih kulturnih okruženja, različitog odgoja, navika i postajemo jedno drugomu životni partneri. Te preobrazbe su čudesne, one teško mogu proći bez ikakvih lomova, jer treba se nekako ugoditi. To je jedan od najvažnijih životnih poslova o kojemu nas nitko ne uči u školi. Sve moramo saznati sami. Partneri nešto rade jedno drugomu, i to što rade ostavlja duboke tragove. Naravno da se javlja i osjećaj krivnje, čak i u najskladnijim vezama. Taj odnos toliko je intenzivan, i invazivan, da je nevjerojatno kako ijedan uspijeva.

Roman Mani Gotovac favorizira ljubav čak i u izmaštanoj formi, kao što i vaš zadnji čin uvodi tu »fikciju« u onostranost. Što je ljubav za vas – stvarnost, fikcija ili nešto između svega i u svemu ?

– Ne znam mogu li definirati ljubav, ne znam zapravo želim li uopće pokušati definirati ljubav. Evo, kaže enciklopedija da je ljubav složen osjećaj privrženosti. Hm, ne znam je li to dovoljno. Mislim da i u najstvarnijoj ljubavi ima puno fikcije. U stvarnoj ljubavi mi nakon nekoga vremena planiramo budućnost, dakle, planiramo neku fikciju u kojoj se stvari trebaju dogoditi prema scenariju koji smo zajedno napisali. Moguće je da imamo i tri scenarija, dva pojedinačna, jer naša očekivanja su različita, i jedan zajednički. Postoji i scenarij koji ispisuje naša okolina. S druge strane, kao i svaki odnos ljubav se događa sada i živa je, dinamična, nemoguće ju je predvidjeti, i naša fikcija se razvija samostalno, ponekad protiv naše volje. Uglavnom, kada bi sve bilo definirano, valjda bi bilo dosadno. Ha, bolje da nam je zabavno.