Uoči večerašnje premijere predstave »Na Tri kralja ili kako hoćete« Williama Shakespearea u HNK-u Ivana pl. Zajca razgovaramo s glumcem Edijem Ćelićem koji tumači ulogu Orsina. Ćelić je rođen 1989. u Splitu, a na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo, 2013. godine stekao je naziv magistra kazališne umjetnosti – akademskog glumca i lutkara.

Stalni ste član Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca od 2018. godine. Prije dolaska u riječko kazalište dosta ste radili u Osijeku, najviše u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. Kako je došlo do toga da ste kao Splićanin upisali Umjetničku akademiju u Osijeku i što vam iz današnje perspektive znači taj osječki period?

– Točno se sjećam kako je u mom zamišljanju života nakon srednje škole odlazak od roditeljske kuće oduvijek bio sastavni dio te imaginirane budućnosti. I sve to vjerojatno zbog gledanja previše amerikaniziranih sadržaja, ali i primjera starije sestre. Htio sam se uspostaviti u svojoj samostalnosti, istražiti život u nekom novom mjestu, s nekim novim ljudima, a ostanak u rodnom gradu je označavao stagnaciju i nemogućnost individualnog napretka. Taj zaključak nikako nije apsolutno točan, ali je bio točan za mene, u tom trenutku. Tako je Split otpao odmah, a u dvojbi između akademije u Zagrebu i Osijeku odabrao sam osječku po preporuci njihovih zadovoljnih studenata, no u retrospekciji, čini mi se, i instinktivno. Od Osijeka sam dobio kvalitetnu edukaciju, puno dobrih ljudi i životno važnih iskustava. Zapravo, sve što sam priželjkivao, i više.

Dolazak u Rijeku

Podsjetite nas, kako je došlo do vašeg angažmana u Hrvatskoj drami u riječkom kazalištu? Zašto Rijeka, a ne vaš rodni Split?

– Iznenađujuće jednostavno i brzo. Kazalište je raspisalo audiciju, a ja sam se potajno stvorio u Rijeci, izveo monolog pred komisijom, zamalo ih slučajno pogodio stolcem, rasplakao Oliveru Baljak, te iste večeri dobio telefonski poziv od Jelene Kovačić, tadašnje ravnateljice Hrvatske drame, s upitom jesam li zainteresiran da postanem dio ansambla. Na audiciji se nisam pojavio s ambicijom da dobijem posao. Jedino što sam htio je predstaviti se u dobrom svjetlu kolegama koji možda nisu toliko aktivni dio dječje kazališne scene, a kada se dogodila ta ponuda jednostavno ju nisam mogao odbiti. I tako sam u mjesec dana postao stanovnikom Rijeke. Da je neko splitsko kazalište kojim slučajem raspisalo sličnu audiciju, naravno da bih se i tamo pojavio jer i Split ima more. I kvalitetne ansamble. Iako ako se sada prisjetim sebe u tom periodu, svoje sam daljnje profesionalno sazrijevanje vezivao isključivo za Rijeku, Zagreb ili dalje.

Edi Ćelić u »Na Tri kralja ili kako hoćete« / Snimio DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Proteklih nekoliko sezona ostvarili ste uloge u »Vodi«, »Regoču«, »Leici formatu«, »Malom princu«, »Vježbanju života – drugi put«, »Kralju Edipu«, »Gospođi ministarki« i drugim predstavama. Jeste li zadovoljni razvojem svoje glumačke karijere u »Zajcu«? Postoji li neka uloga koju možda priželjkujete?

– Jesam, zadovoljan sam. Pokušavam ne biti vođen ambicijom, iako sam je nekada prepun. U prošlosti, kada ne bih dobio nešto što osjećam da mi pripada, u meni bi se pojavio osjećaj manje vrijednosti i razočaranja u vlastite sposobnosti, a to lako može dovesti do kompleksa koji ostavlja dugotrajne emotivne posljedice. Tako sam, na svu sreću dosta brzo, shvatio da u kontekstu kazališta, ali i života, nikome nijedna uloga apsolutno ne pripada jer o podjeli ovise nebrojeni čimbenici. Priželjkujem si da kontinuirano radim s kolegama koji me inspiriraju, promišljeno stvaraju kazalište i film, s kojima mi je ugodno i koji poštuju moj umjetnički doprinos, a uloge koje trebam igrati će se uvijek dogoditi same od sebe. Ponosan sam na sve uloge koje sam od svog dolaska u Hrvatsku dramu do danas realizirao, a ako si išta posebno priželjkujem onda je to da nastavim tako stvarati.

Gluma i lutkarstvo

Akademski ste glumac i lutkar. Koje su prednosti ove kombinacije? Što vam znači lutkarstvo, a što gluma?

– Gluma je konglomerat različitih tehnika i vještina. Akademija služi tome da osvijesti studenta da postoji unutar izvođačkog tijela i kako to tijelo može proizvesti, primijeniti i opetovati neki glas, pokret, misao, vještinu u velikom rasponu izvedbenih okolnosti. Iako lutkarstvo postoji kao samostalni kazališni izričaj, za mene predstavlja jedan od produžetaka glumačkog naukovanja. Prednost lutkarstva je u tome što vas uči disciplini koja je lišena proizvoljnosti, ali koja istovremeno sadrži i veliku interpretativnu slobodu. Volio bih da se u dramskim predstavama češće primjenjuju principi, ne u tehnici, već u promišljanju specifični lutkarstvu. Takva vrsta pristupa dodaje nevidljivu, ali opipljivu dimenziju koja povećava slojevitost i dubinu klasičnog dramskog izričaja.

Dosta ste glumili i u predstavama za djecu. Predstavlja li to za vas neku drukčiju vrstu glumačkog izazova?

– Glavna izvođačka razlika između predstava za djecu, mlade i odrasle je vremenski okvir unutar kojeg se realizira uloga. Veća duljina trajanja daje privid i većeg glumačkog pothvata čisto zbog količine teksta i postupaka koji se u tom vremenu akumuliraju. Za mene je jednak izazov ostvariti uspješnu ulogu u predstavi kraćeg trajanja, kao što su to obično predstave za djecu i mlade, jer u sažetijem vremenskom roku morate moći uvjerljivo iznijeti jednako kompleksnu problematiku, samo prezentiranu u nešto svjetlijem tonu.

Poticajan Orsino

Sada u predstavi »Na Tri kralja ili kako hoćete« glumite Orsina. Što nam možete reći o tom liku? Koliko vam je on glumački poticajan?

– Iako Orsinov obujam nije velik, poticajan je utoliko što se radi o Shakespeareovom liku i jednom novom redateljskom konceptu unutar kojeg on sada egzistira. Shakespeareovi dramski tekstovi uvijek sadrže različit omjer poezije i proze, a za Orsina Shakespeare uglavnom bira stih bez rime kao sredstvo glumačkog izražavanja. To za suvremeno gledateljsko uho može zvučati neprirodno, pogotovo kada postoji uz likove koji pretežno koriste prozu. Izazov je pomiriti kontrasnost naizgled artificijelnijeg lika i učiniti njegovu specifičnost uvjerljivom s likovima koji koriste ipak nešto konkretniji jezik. Svaki Shakespeareov kreativni postupak je nevjerojatno odmjeren, tako da je izazov koji određeni lik nosi upisan na način da se glumcu izvedba olakša. Samo ga se treba naučiti čitati i govoriti. Redateljica Franka Perković ga odlično poznaje i tako izvođačima rastvara prostor da u nekom netradicionalnom konceptu svejedno dođe do izražaja klasična prepoznatljivost Shakespeareovih likova.

Riječ je o jednoj od najizvođenijih i najpopularnijih Shakespeareovih komedija. Što vam znači prilika da glumite u jednom Shakespeareovom komadu?

– Igranje velikih pisaca poput Shakespearea trebalo bi biti osnova glumačkog vokabulara baš zbog kompleksnosti koju ti sadržaji nose. Suočavanje sa složenim zadatostima koje rad na ovakvom tekstu podrazumijeva olakšava kasnije snalaženje u stilski svedenijim formama, a ovo iskustvo percipiram kao proces učenja nekog novog jezika. Sa Shakespeareom sam se izvođački susreo samo jednom prije, a dok sada radimo čini mi se da ne postoji samo jedan točan način kako ga se interpretira. To mi je najuzbudljivije kod ovakvih komada jer čak ako se i postigao konsenzus oko toga što će neka uloga ili naša izvedba biti, mogućnost da to bude i nešto još drugo u nekim budućim okolnostima je ono što me glumački uzbuđuje.

Aktualne teme

Koliko vam se ovaj tekst čini aktualnim u današnje vrijeme?

– Fokus radnje »Na tri kralja« je nemogućnost realizacije ljubavne strasti, a glavni pokretač je Viola. Nakon brodoloma zatiče se nezaštićena u nepoznatoj zemlji i preuzima na sebe obilježja ‘’muškog’’ roda kako bi se izborila za društveni status koji inače uživa. Različiti elementi društvene hijerarhije poput roda, ekonomskog statusa i drugih tako postaju blokade u ostvarenju tih različitih ljubavnih težnji. Iako komedija, u kontekstu današnjeg vremena, a pogotovo našeg podneblja, Shakespeareov postupak da Viola mora igrati muškarca kako bi preživjela ovaj tekst čini utoliko aktualnim što suptilno načima teme poput spola, rodnog identiteta i seksualne privlačnosti koje su i dalje svojevrsni tabu, te baš zato nužne i važne. U ovom riječkom konceptu te teme nisu primarna fiksacija, ali svejedno postoje u nekom manje vidljivom, suptilnom redateljsko-dramaturškom postupku.

Što riječka publika može očekivati od predstave?

– Zabavu u obliku kvalitetnog humora, promišljene i originalne redateljsko-dramaturške postupke, uvjerljivu glumačku interpretaciju poznatih Shakespeareovih likova, zanimljive glazbeno-plesne momente, nenametljivu, ali efektnu scenografiju i kostime, te lijepe glumice i glumce. Ukratko, odmor za dušu.

Što ćete sljedeće raditi? Ima li nekih planova?

– Mentalno ću prizivati neke nove projekte budući da trenutno nemam previše obveza. Nakon premijere »Na tri kralja« čeka me obnova predstave »Mali princ«, a u iščekivanju sam izlaska filmova »Pelikan« Filipa Herakovića i »Illyrcvm« Simona Bogojevića Naratha u kojima sam igrao prošle godine.