Ususret predstavi u Domu kulture Čavle

Ecija Ojdanić o “Prekidu preko veze”: Vidi se da je tekst pisao glumac jer je svakom liku dao prostor

Kim Cuculić

Trudim se raditi dobre predstave s kvalitetnim glumcima i kvalitetnim autorskim timom - Ecija Ojdanić / Foto PRIVATNA ARHIVA

Trudim se raditi dobre predstave s kvalitetnim glumcima i kvalitetnim autorskim timom - Ecija Ojdanić / Foto PRIVATNA ARHIVA

Radnja prati neobičnu agenciju specijaliziranu za preuzimanje teških razgovora o prekidu veza umjesto njihovih klijenata



 


Ususret Valentinovu u Domu kulture Čavle, 11. veljače u 20 sati, premijerno na Kvarneru gostuje komedija »Prekid preko veze« zagrebačkog Kazališta Moruzgva. Riječ je o europskom kazališnom hitu proizašlom iz pera renomiranog francuskog autora, redatelja i glumca Tristana Petitgirarda, dobitnika prestižne Molièreove nagrade. Predstavu »Prekid preko veze« režirao je Krešimir Dolenčić, a glumačku postavu čine Filip Detelić, Petra Kurtela i Matija Šakoronja, svi redom nagrađeni Nagradom hrvatskog glumišta. Radnja prati neobičnu agenciju specijaliziranu za preuzimanje teških razgovora o prekidu veza umjesto njihovih klijenata. Obećava besprijekornu uslugu ispričanu kroz veliku dozu humora i neobičnih situacija. Uoči skorog gostovanja razgovaramo s poznatom glumicom Ecijom Ojdanić, koja je ovoga puta u ulozi producentice.


Zanimljiv ljubavni trokut


Nakon 55 odigranih predstava u proteklih 5 mjeseci reakcija publike svjedoči da se godinama ljudi nisu ovako dobro smijali u kazalištu. Kako ste se odlučili postaviti ovaj prestižni tekst koji je nominiran za svjetsku Molièrovu nagradu?


– Pa evo, to moram zahvaliti kontaktima Petre Kurtele kojoj je rumunjski kolega poslao taj tekst koji su i oni također s velikim uspjehom igrali u Rumunjskoj. Došla je s prijedlogom i željela je taj projekt raditi u Moruzgvi, htjela je krenuti odmah te je predložila Filipa i Matiju. Naravno, ja jako dobro poznajem i Filipa, a posebno Matiju koji je igrao vrlo uspješno sa mnom u predstavi »Čudo«. I nekako smo se uspjeli dogovoriti, ubacili u priču Krešimira Dolenčića i tako smo dobili ovaj mali »bingo« od predstave: dakle tekst, njih troje, Krešu Dolenčića i naše kazalište koje uživa tako jedan dobar status i sve se tako to na kraju lijepo odvilo.




Uvijek mi je zanimljivo gledati kad sve ispadne dobro na kraju, pogotovo kad znam koliko smo prepreka imali na tom putu, ali to je ono zbog čega je važno ovo iskustvo od 15 godina rada u nezavisnom kazalištu jer si navikao na razna iznenađenja i situacije. Ali, naposljetku, sve je to dovelo do premijere i ovako jednog impresivnog broja izvedenih predstava, odličnih kritika, pa već i nagrada. I zapravo je to ono zašto me veseli i tako ispunjava biti na čelu jednog nezavisnog kazališta.


Filip Detelić, Matija Šakoronja i Petra Kurtela / Foto INES NOVKOVIĆ


Što vas se najviše dojmilo u samom sadržaju predstave?


– Odmah kada sam pročitala tekst uvidjela sam da ga je napisala osoba koja je glumac jer to što je napisano nije samo još jedan ljubavni trokut, već je to vrlo zanimljiv ljubavni trokut koji ima zanimljiv diskurs, ali o kojem baš ne mogu puno pričati jer publika tek to sve treba vidjeti. Autor je stvorio tri prekrasne uloge za koje se ne zna koja je bolja i upravo je to ono gdje se točno vidi da je pisao glumac jer je svakom liku dao prostor, dao mu je neku skrivenu motivaciju, neku zanimljivost. Na kraju krajeva, dao je priliku glumcima da iskoriste i pokažu sve svoje potencijale, što su srećom, uz pomoć redatelja naši glumci i napravili.


Rad u nezavisnom kazalištu


Biranje ljudi za predstave Moruzgve jedna je od prednosti rada u nezavisnom kazalištu. Nije li teško istovremeno dobiti u tim Krešu Dolenčića, proslavljenog hrvatskog redatelja, i troje višestruko nagrađivanih glumaca poput Petre Kurtele, Filipa Detelića i Matije Šakoronje?


– Kad sam odlučila pokrenuti kazalište, htjela sam to raditi s ljudima s kojima dijelim neke svoje slične estetike, iste umjetničke, ali i ljudske i životne vrijednosti. I to je zapravo ljepota rada u nezavisnim kazalištu. Naravno, izazov je posložiti termine i sve, ali nama se nekako posložilo. Krešo, osim što je vrstan redatelj s više od 200 premijera koliko ima iza sebe, još je i moj prijatelj. Režirao je već nekoliko uspješnica u Moruzgvi poput »Majstora« i »Brodolomki«, tako da je i on već iskusio što znači raditi u kazalištu Moruzgva. I ono što mi je posebno lijepo je da tako jedan cijenjeni renomirani redatelj može istovremeno režirati u Cankarjevom domu, HNK-u Zagreb… i imati tu radost stvaranja da nakon toga radi u jednom nezavisnom kazalištu kao što je Moruzgva. Očigledno smo mu se svidjeli, a uz to mu se jako svidio tekst – on je frankofil – svidio mu se tekst i proces i sve se nekako baš lijepo složilo.


Najljepše uspomene vežem uz Rijeku

 


A sada malo sjećanja na Rijeku i mlade dane. Put vas je nakon diplome odveo u HNK Ivana pl. Zajca, u koji vas je pozvao Nenad Šegvić, tadašnji direktor drame, i to baš kada je Ljubiša Georgievski režirao »Gloriju« Ranka Marinkovića. Glumili ste naslovnu ulogu i ušli u ansambl u kojem ste ostali dvije godine te odigrali niz odličnih uloga. Kakve su uspomene?


– Zapravo je to bilo moje kazališno rođenje u pravom smislu i ne mogu dovoljno zahvaliti Nenadu Šegviću koji me pozvao da glumim Gloriju. To su ta neka križanja u životu koja su se dogodila i zapravo je moja odluka da odem u Rijeku odigrati tu ulogu s divnim redateljem, divnim Don Jerom Liviom Badurinom, bila moja kazališna prekretnica, moje kazališno odrastanje. Ja sam u riječkom HNK-u odigrala pet glavnih uloga zaredom u predstavama »Glorija«, »Anka«, »Kraljevo«, »Posljednja karika« i »Buba u uhu«. I tu se dogodilo neko moje kazališno sazrijevanje. Nakon toga sam bila spremna vratiti se u Zagreb i nastaviti svoj kazališni i glumački put. Najljepše uspomene vežem uz Rijeku. Rijeka je stvarno u mom srcu i uvijek mi je lijepo doći igrati ovdje. Rijeku stvarno smatram svojim trećim gradom.

S obzirom na zauzetost glumaca u njihovim matičnim kazalištima, koliko je trebalo vremena cjelokupnom timu da od prvih proba pa do premijere odrade ovakvu predstavu?


– Dijelom sam već odgovorila na to pitanje, nekako se jednostavno sve poklopilo. Ali puno je teže uskladiti termine igranja, no uz dobru volju svih strana sve se može. Moja izvršna producentica Nives Bolić i ja izuzetno smo organizirane, vrlo smo dosadne u moljakanju termina naših glumaca u matičnom kazalištu i nekako se to lijepo odvija. A osim »Prekida preko veze« imamo još jedno šest aktualnih predstava koje igramo, tako da je to, vjerujte mi, jedna složena križaljka. Ali nekako sve ide, i osim »Prekida« mi uspješno i često igramo i ostale predstave, što evo moram sad dodati i zahvalu mojoj Nives – mi smo zaista jedan dobar tim koji odlično funkcionira.


Monodrama najteža forma


Čest ste gost posljednjih godina s predstavama Moruzgve na Festivalu teatra Omišalj – Čavle, na kojem gotovo pa redovito osvajate nagrade kako publike, tako i ocjenjivačkoga suda. Kako doživljavate to vječno propitivanje na relaciji publika – kritika, umjetničko – komercijalno, institucionalno – neovisno?


– Ja osobno ne volim te podjele na komercijalno – institucionalno – neovisno, ja se trudim raditi dobre predstave s kvalitetnim glumcima i kvalitetnim autorskim timom. I onda nastaje taj jedan spoj koji se zove dobra predstava. Kad su tu ljudi koji su motivirani, kad je tu tekst koji je zanimljiv, kad propituje neku zanimljivu temu, temu koja nas sve nekako dotiče, onda se sve i posloži. Što se tiče Festivala teatra Omišalj – Čavle, jako mi laska i jako volim taj festival te su zaista skoro sve naše predstave tamo i nagrađene, svakako hvala i žiriju. Radim prvenstveno predstave koje bi se svidjele meni, koje mene zanimaju i radim s ljudima koji su meni zanimljivi, inspirativni i mislim da je to ta tajna uspjeha zašto su Moruzgvine predstave tako dobro primljene i nagrađivane.


Nakon niza godina nepresušne karijere imate li ipak svoju najdražu ulogu, onu u kojoj ste se baš našli u nekoj svojoj istinskoj dimenziji?


– Teško je to pitanje, kao da pitate majku koje dijete voli više. Svaka uloga nosi nešto, za neke uloge dođeš teže do rezultata, s nekim ulogama ti je ugodnije što se tiče autorskog tima. Ali ja sam zaista sretna i ispunjena umjetnica jer imam priliku raditi kazalište koje mene zanima, s ljudima koji su meni inspirativni i zato mi je jako teško odgovoriti na ovo pitanje. Ali ovako baš kada bih morala izdvojiti, to su onda moje dvije monodrame koje su po meni ujedno i najteža forma, a to su »Bobočka« i »Vla Vla Vlajland cabaret« – predstave koje su i dalje na repertoaru. Mislim da taj trenutak kad je glumac sam i kad uspije prikazati unutarnji svijet lica na sceni, kada uspije zadržati pažnju gledatelja, kada uspije ispričati priču tog lika drukčije, i upravo kada sam počela uživati sama na sceni tih sat i 15 mislim da sam postala prava glumica.


I za kraj, kakvi su planovi do konca godine?


– Plan je svakako dalje igrati sve naše aktualne predstave: »Gola u kavezu«, »Brodolomke«, »Prekid preko veze«, »Ništa im neće bit’«, »Tvorničke postavke«, »Vla Vla Valjland cabaret«. Planiramo uz to i dvije premijere u jubilarnih 15 godina kazališta Moruzgva koje režiraju mlade redateljske zvijezde Vanja Jovanović i Dražen Krešić, pripremamo 5. izdanje GOODfesta, ma pripremamo svašta – ne stajem. Lijepo je što te jedan uspjeh obveže da onda još bolje i odgovornije radiš dalje. Ali eto, ja i moj tim imamo snage, imamo ideja i odgovornosti i sve me to jako veseli.