ZAGREB – Nakon više desetljeća »Leda« Miroslava Krleže vratila se u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, a najavljeno je da 19. lipnja gostuje u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. Ta komedija, kao treći dio Glembajevskog ciklusa o krahu jedne obitelji, u režiji Franke Perković donosi osuvremenjene, ali i dalje duboko psihologizirane likove i zahtjevne uloge. Klaru u najnovijoj podjeli zagrebačkog HNK-a igra Jadranka Đokić, Melitu Iva Jerković, Olivera Urbana Jerko Marčić, Aurela Igor Kovač, a Klanfara Dušan Bućan, s kojim smo porazgovarali o »Ledi«, Krleži, kazališnoj sezoni iza nas te o životu na banijskom selu.

– Ovo je prvi put da radim s Frankom Perković. Iako se znamo već sigurno dvadeset godina, nismo imali prilike raditi skupa te mogu reći da mi je zbog toga žao jer rad s njom na »Ledi« bio je iznimno ugodan. Čitav je proces bio inspirirajući. Uloga Klanfara mi je dobro sjela i lijepo mi je raditi s Ivom. Moram priznati da nismo imali nikakvih problema, osim mučenja s tekstom, ali ostalo je išlo tečno (smijeh).

Kako biste opisali svog Klanfara?

– Sam Klanfar aktualan je, ali i bezvremenski lik. Ako išta drugo – on dolazi iz jedne siromašne obitelji, sam kaže da je sin jedne sluškinje, te je svojom sposobnošću došao do velikog bogatstva i definitivna potvrda njegove pripadnosti visokom društvu bila bi ženidba s nekakvom ženom iz tog društva te se ženi Melitom. Klanfar nikada ne može biti ravnopravan njima, taman da se na glavu nasadi. Iako je bogatiji od svih, i dalje će ga gledati kao dotepenca. Vrlo je oštra figura u odnosu prema ljudima, osim kada je u pitanju Melita, jer je u nju zaljubljen, on nju voli i slab je, iako ga ona neprestano vara ne s jednim, već s dvama muškarcima, s jednim sistematski, a s drugim periodički. On to zna i prelazi preko svega toga upravo zato što je voli. Njemu je ona bila sve, i ulaznica za visoko društvo i osoba koja mu se svidjela, a on je njoj bio, i jest, samo materijalna karta za život na visokoj nozi. Ovisni su jedno o drugome.

Kao Klanfar u prizoru predstave »Leda« / Foto NOVKOVIĆ

Krležina rečenica

Što publika može očekivati?

– Dolazili su nam ljudi na probe i svi su zadovoljni. Ostaju od početka do kraja – a to, valjda, nešto znači (smijeh). Samo bih volio da predstava privuče i mladu publiku, ne samo stariju i, recimo to tako, intelektualce. Smatram da Krležu, ako već govorimo o njemu kao najvećem piscu hrvatske modernije povijesti, treba približiti upravo onima koji čine budućnost ovog društva, a to su mladi ljudi, srednjoškolci i studenti. Nadamo se da će naš pristup zainteresirati publiku, a ostaje vrijeme koje će pokazati jesmo li u tom naumu uspjeli.

Igrali ste u više Krležinih komada. Kako se vi borite s njegovom rečenicom te koju biste ulogu označili kao najdražu?

– Od svih pisaca mislim da sam najviše igrao Krležu, možda je to povezano i s time što sam u angažmanu HNK-a, te baš zbog toga nisam imao straha od njegove rečenice. Krleža tako dobro piše i najbolja formula za glumca je da se drži teksta jer su likovi sjajno razrađeni. Držanje za dramski tekst olakšava. Krleža je volio kititi rečenice, to je njegova poznata osobitost, te se može rezati, ali mi smo išli na varijantu integralnog teksta. Uz ulogu Kállaya Bandija u »Sprovodu u Theresienburgu«, uloga Klanfara u »Ledi« mi je definitivno najdraža.

Život na selu

Posjećujete li ostale zagrebačke kazališne scene?

– Ako ne radim nešto u kazalištu, onda najčešće snimam, a ako ne snimam, na traktoru sam i orem, otprilike. Zvuči smiješno, ali imam malo vremena za sebe. Jedino što stignem je, kad se odmaram, gledati filmove. Ne stignem pratiti kazališnu scenu onoliko koliko bih volio.

Možete li napraviti presjek sezone koja je iza nas?

– Mislim da smo u protekloj sezoni pokazali dobre stvari i nekakav smjer u kojem bi HNK mogao ići sljedeće četiri godine. HNK mora biti to što mu stoji u imenu, mora biti narodno kazalište, mora se baviti temama koje su vezane za Hrvatsku, za naše probleme. Imat ćemo i moderne tekstove domaćih autora, što mlađih, što starijih, a ujedno ćemo se držati i svjetske literature.

Čini mi se da je za vas priroda isto što i umjetnost.

– Priroda je sama umjetnost i sva inspiracija proizlazi iz nje. Radeći u prirodi nerijetko ponavljam tekstove, govorim glasno i na mene to djeluje smirujuće, a ujedno mi daje ogromnu količinu energije. Obično smo svi, a možda sada ulazim u metafiziku, nabijeni negativnom energijom i stalno smo poput nekakvih malih negativnih elektrona koji se međusobno sudaraju i tako nastaju eksplozije, a Zemlja je jedini pravi plus i kada smo u kontaktu s njom, praznimo se, izbacujemo negativu, a od nje ujedno dobivamo pozitivnu energiju. Tako se i ja u prirodi rješavam većine negativnog u svom životu te je boravak u njoj za mene način života, a ne ispušni ventil. Činjenica je da je život na selu težak. Tehnologija nam je u mnogočemu olakšala svakodnevicu, ali nam je smanjila vrijeme. Ne bih nikome rekao da ode živjeti u prirodu ako ne osjeća potrebu za tim. Većina ljudi voli otići u park, prošetati se, pomaziti psa i konja, mačku ili kravu, i to naprave jednog popodneva u mjesecu, vraćaju se u svoje stanove zadovoljni svojim načinom života. To je legitimno, ali meni to nije život.

Periferija Europe

Kakav je plan za sljedeće mjesece?

– U planu mi je sa suprugom raditi na putopisima. Ovog ljeta nećemo ići ni na kakva velika putovanja kako to običavamo. Imam osjećaj da sam se malo »prenaradio«, da je stalno bilo nešto, a ustvari volim biti doma sa suprugom, okružen domom i životinjama, tako da ću u sljedećem periodu stati malo na loptu i napuniti baterije.

Kako komentirate obnovu?

– Kod nas je sve usporeno. Štogod da se događa kod nas, uvijek smo, nažalost, periferija Europe. Prije nekoliko dana našao sam se u Petrinji i ugodno sam se iznenadio jer sam susreo poprilično gradilište. Dosta se gradi, mada, nažalost, još puno ljudi živi u kontejnerima i bez struje. Žalosno je to da kada se dogodi nesreća u Hrvatskoj, uglavnom stradaju oni koji su i prije nesreće živjeli u velikim problemima. Naravno da mi je žao da se dogodio potres, ali mi je drago da je ostatak Hrvatske upro oči u jedan dio naše zemlje koji se rijetko, gotovo nikada ne spominje.

Za kraj otkrijte nam što Dušan Bućan želi biti kada odraste?

– Još ne želi odrasti. Želi biti vječno dijete koje će promatrati svijet dječjim očima. Onog trenutka kada odraste, krenut će umirati.