ZAGREB – Silvia Marchig (rođena u Rijeci) plesna je umjetnica s veoma slojevitim i bogatim iskustvom istraživanja pokreta te možda najširim spektrom scenskih izvedbenih kvalifikacija u nas. Od dugotrajnog studiranja (danas i poučavanja) baleta, od kojeg je zadržala besprijekornu muzikalnost i senzibilnost prema finoj ritmiziranosti tijela na pozornici, preko usvajanja i izvođenja brojnih inovativnih praksi suvremenog plesa i performansa (kojima se bavila ne samo u Hrvatskoj, nego i u Njemačkoj i Sloveniji), a u kojima je izbrusila autonoman autorski izričaj, sve do suradnje s plesnim kolektivima koji su se bavili iskustvom tijela s posebnim potrebama te konačno sustavnih improvizacijskih izvedbi u kojima se posvetila pokretu kao pažljivom osluškivanju unutarnjeg i vanjskog okoliša te odgovaranju na vibrantnost drugih tijela u prostoru, Silvia Marchig ne posustaje u otkrivanju novih dimenzija plesa kao svijesti.

Tijelo je kostim, kostim je tijelo

Kako veli njemački pisac Heinrich von Kleist: »Postoje umjetnici koji se sa životom hrvaju ‘stotinama udova’ i koji mu pritom nježno pjevaju, boreći se istovremeno na žestok, ali i krajnje delikatan način, tako da njihovo tijelo istovremeno ima i žilavost borbenosti i nježnost baleta.« Vjerujem da ovaj opis rijetko tko zaslužuje tako potpuno kao Silvia Marchig.

U najnovijoj predstavi »Sol«, premijerno izvedenoj u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu Antisezone 20 imamo prilike pratiti svojevrsnu retrospektivu ili sintezu minulog rada Silvije Marchig, pri čemu je sama gesta ponovnog okupljanja i promišljanja kostimografskih, koliko i emocionalnih »ljuštura« njenih ranijih predstava ujedno i oblik izlaska autorice iz zatvora osobne povijesti. Ako nas čini sjećanje, onda nas scenski rad sa sjećanjem i njegovom transformacijama može (gotovo terapijski) i osloboditi onoga što smo nekoć bili. Tako i tijelo Marchigove koje vidimo na samom početku predstave podsjeća na posve nepoznatu osobu: ponosnu ženu u narodnoj nošnji, poluokrenutu od publike. Na njoj je klobuk duge crne suknje, plave bluze širokih rukava, malih crvenih detalja dugih naušnica. Kosa zategnuta u pundžu.

Ta se »ladarica« polagano okreće oko sebe i »svlak po svlak« transformira sve boje i teksture svojih nekadašnjih tkanja ili tekstura ili tekstova (latinski korijen riječi »tekst« upućuje upravo na istkanost, od koje dolazi i riječ tekstil). Neke kostime/kože izvlači iz vanjskih džepova, druge »iz utrobe«, treće iz unutarnjih ušivaka. Glazba Josipa Maršića i svjetlo Saše Fistrića dodatno podcrtavaju duga trajanja i nove preobrazbe pojedinih emocionalnih tkanja/stanja izvođačice, a fino izrađeni pokret rotiranja i uvrtanja plesnog tijela oko same sebe zamišljen je i kao osobita centrifuga: ljuštenje svoje stare kože; izlistavanje citata minulih izvedbi. Posebno je fascinantan rad ruku Marchigove. One polaganim pružanjem i sporim izvrtanjem dlanova započinju cikluse vrtnji, povlačeći za sobom ostatak tijela, ali zapravo djeluju kao fina ticala neprekidne izvrnutosti, uvrtanja, vrtoglavice. Istovremeno, one mogu biti i oštri mačevi, mogu sjeći zrak.
U jednom od prizora ruka sa škarama doslovce će prerezati duge crvene niti vune koja je rastegnuta gornjim prostorom izvedbe. I samo je mjesto predstave takozvana »rund-bina« (pokretna okrugla pozornica) Muzeja suvremene umjetnosti, koja je pritom godinama izvan funkcije jer se odavno pokvarila. Zanimljivo da se jedna od umjetnica za koju je ta pozornica i sagrađena pokazala izdržljivijom od materijala kao što su beton i drvo. Njene vrtnje, naime, samo su dobile na volumenu i snazi.

Tijelo je skulptura, skulptura je tijelo

Prvi dio predstave završava obustavom svlačenja i scenskog raspoređivanja odjeće pozornicom te stizanjem do jednostavne, krajnje skromne garderobe, bijelog donjeg veša plesačice. Iz malog zvučnika smještenog u flamenko-cipeli, Marchig nam pušta snimku zahvale nekog međunarodnog umjetnika (na engleskom jeziku) svim institucijama koje su ga podržale. Kontrast u odnosu na ono što imamo u Hrvatskoj iznimno je bolan. U domaćoj kulturi, naime, ples nema stabilno izvedbeno mjesto.
Nemamo se kome zahvaljivati jer nam nitko ne pruža kvalitetne radne uvjete. Trajati kao plesačica znači konstantno živjeti u ekonomski marginaliziranim uvjetima i stalno produkcijski počinjati od samog dna (bez obzira koliko je vaših predstava nagrađeno u domaćem i stranom kontekstu).
Za vrijeme tog svečanog govora sa zvučnika međunarodne kulture, Marchig sva svoja prikupljena tkanja i tkanine (prethodno ostavljena na podu pozornice) raspoređuje u koloristički promjenjive i nove kompozicijske odnose, pri čemu je naglašena usamljenost njene vizualne sanjarije. Kostimi postaju instalacije, baš kao i samo tijelo plesačice. Treba posebno pohvaliti i suradnju Marchig s muzeologinjom i feminističkom modnom istraživačicom Teom Kantoci, zbog čega je predstava lucidno vizualno kalibrirana.

Tijelo je hram, hram je tijelo

Osobno, najdraži mi je treći i posljednji dio gotovo dvosatne predstave u kojem Marchig pjeva svoju verziju pjesme »Metronom« grupe Nomeansno i »divlja« pozornicom. Prethodno nam je ispripovijedala da je pozornica »sveti prostor« kojim je upravo prizvala različite fragmente svoje nutrine, od mitova (o Orfeju i Euridici) do komentara na račun susjeda i tipu školovanja koje je prošla, pri čemu posve zasebnu dimenziju izvedbe stvara njezin govor o drvenoj konstrukciji japanske no-drame i tamošnjem obaveznom prizivanju duhova udarcima glumačkih stopala. Marchig transformira japansku »nožnu« tradiciju u kratku, ali briljantnu izvedbu ženskog flamenko plesa, također obilježenog jakim udarcima potpetice o drveni pod. Taj je moment izvedbe najpotresniji. Ponovo je pred nama ogromno dostojanstvo, kao i gnjevni udarci ženskog tijela o drvenu ploču.
Protest, žalovanje, prkos. Ne samo da se spajaju japanska i španjolska tradicija »plesa na grobovima«, nego je u toj sekvenci prisutna i ljubav prema samoj plesnoj disciplini, plesu kao fizičkom izazovu koji zahtijeva, pamti i demonstrira ogroman rad. I čitava je predstava »Sol« posvećena upravo toj umjetničinoj cjeloživotnoj akumulaciji plesnog znanja, istraživanja i učenja koje nikad ne zazire od temeljne i temeljite uvježbanosti i pripremljenosti. Ne isprazne virtuoznosti, nego duboke odgovornosti prema vlastitoj disciplini. Osim toga, os tijela na sceni u ovom se dijelu predstave penje od mrtvih prema živima i »vrti« kako bi uspostavila njihovo neponištivo zajedništvo.

Ono najvažnije: sol, ali i soliranje

Važno je naglasiti da je ovo prva cjelovečernja solistička izvedba Silvije Marchig i da je riječ o umjetnici koja je poznata upravo po svojoj golemoj suradničkoj toleranciji, inkluzivnosti i gostoljubivosti. Zašto joj je tako dugo trebalo da dođe do sola, od modernizma do danas smatranog znakom pune autorske samosvijesti i zrelosti plesačica? Mislim da odgovor treba tražiti u povjerenju autorice u političku i etičku premoć društvenog dijaloga nad bilo kakvim monologom. No upravo ovom samosvojnom
izvedbom njezina se dijalogičnost povećala, a ne smanjila. Dapače, Marchig je izoštrila, izbrusila i hrabro istražila vlastiti poetski kolovrat, tako ga ponovo otvorivši mogućnostima suradnje, nadopisivanja, daljnje mijene.
Ono što u tom kazališnom jeziku razoružava vezano je prvenstveno za golemu energiju autoričine poetske mašte: tijela koje samo sebe stalno iznova izmišlja i ne pristaje biti »klasificirano«; ne želi biti svrstano u bilo socijalne, bilo izvedbene ladice; radije biva tekstura tkanine u presvlačenju na naopaku stranu, nego bilo kakav kalup. Da se vratimo Kleistu: to izmicanje banalnostima i bitka s njihovom tiranijom istinski je teren teške borbe za svaku umjetnicu. Dalje se rastvarati, pucati po šavovima, ne prestati s pitanjima. Rašiti sva svoja prethodna jastva i ponovo ih sašiti, u tijelo koje u završnom prizoru predstave gotovo bez ikakve težine odgovara na zvukove daleke tutnjave i blage kiše, klizeći pozornicom kao da je upitanju maglica ili oblak. Marchig završava izvedbu blagim osmijehom upućenim samoj sebi. Ova majstorska izvedba time dolazi i do finala koji za dirigenta čitavog svog stvaralaštva postavlja Užitak, u feminističkom shvaćanju njegove subverzivne i prevratničke moći. I opet se ta njena mala brižnost, mala zaigranost, izdašno prelijeva i na publiku. Uistinu prijelomna i zadivljujuće bogata predstava.