ZAGREB – Vratio nam se Festival svjetskog kazališta nakon jednogodišnje pauze i to predstavom »Fuck me«
argentinske umjetnice Marine Otero za koju bih rekla da emocionalno pripada japanskoj alternativnoj kulturi: toliko je žestoka, opsesivna i posvećena, a isto toliko i svjesna svoje manijakalne potrebe da uroni u ono što je pornografski svedostupno, opće, nimalo ekskluzivno – komercijalni seks. Njezin muški kor plesača izlazi na scenu iz publike, posve razodjeveno, izvodeći akrobatske gimnastičarske raznoške i bilderske poze na krajnje sentimentalnu i istovremeno dramatičnu glazbenu numeru »Porque yo te amo« argentinskog Elvisa Presleyja po imenu Sandro.

Sve je odmah pred nama: mišićavi mladi muškarci (koji kasnije komentiraju da »nisu samo meso«, dakle zamjenjuju uloge s klasičnim ženskim pratećim vokalima), fokus na egzibicionističku stranu seksualnosti, tretiranje ljudskih tijela kao iste robotske serije (svi se muškarci zovu Pablo), žena u crnom koja sjedi sa strane i gorko komentira.

Prinuda seksualnog osvajanja

Na prvu loptu, predstava je himna prožrdljivoj pornografskoj seksualnosti, sa svim njezinim trešerskim ornamentima. To je ono kako se većinu globalnog gledateljstva danas zavodi. Skini se, naprći se, glumi uzbuđenje. No, prava priča je o ženi koja zna da je promiskuitet (kao ni bilo koja druga ovisnost) neće dovesti do osjećaja univerzalne privlačnosti i prihvaćenosti za kojima traga, a jednako tako dobro zna da joj trošenje tijela u plesu i prostituciji – ne zaboravimo da je njezina dugogodišnja javna uloga ili persona ili alter-ego upravo »svežderska« prostitutka Andrea – također neće stvoriti unutarnji osjećaj ispunjenosti.

Dapače, život pod maskom Andree doveo je Marinu Otero (koja inzistira na ispovjednosti i autobiografskoj dokumentarnosti svoje izvedbe) do nekoliko vrlo ozbiljnih ozljeda kralježnice i na nesmiljeni način plesnoj umjetnici oduzeo njezin instrument, vlastito tijelo. Prava tema je, stoga, izgubljeno tijelo. Gledajući je, razmišljala sam o domaćem glazbenom umjetniku Adamu Semijalcu, koji je prije nekoliko godina zbog bolesti izgubio puni kapacitet svog pjevačkog glasa i zatim prepustio drugim glazbenicima da ga pjevaju: zadarskom zboru Fige i Dunji Knebl. U oba slučaja, Semijalca i Otero, umjetnička zajednica posuđuje svoje tijelo vrlo jakom – po priznanju Marine Otero i neposramljeno narcističnom – performeru, a ono što performer sagledava tom gestom dobivanja novih tijela i novih glasova nije samo vlastita bol, nego i problem radikalne krhkosti.

Može li ijedan od njih prihvatiti tu krhkost? Zanimljivo je da predstava »Fuck me« čitavo vrijeme priznaje koliko je lomova upisano u autobiografiju unuke vojnika i žene koja uživa u različitim »režimima« nasilja, gradeći podtekst ogromnog gnjeva. I završno trčanje Marine Otero u krugovima pozornicom, nakon što je obilato iskoristila petero (anonimnih, čak i u programskoj knjižnici neimenovanih) plesača za dekor svojeg banalno mačističkog seksualnog apetita, također je oblik gigantizma. Jer za to trčanje treba ogromna snaga i kondicija, koja se pojavljuje nakon što je Otero čitavu predstavu provela hodajući scenom sitnim i mukotrpnim koracima, vidno prikliještena ozljedom kralježnice. Sada odjednom isto to tijelo uzima zamah, vrti se u ritualnom krugu, pokazuje nam snagu i izdržljivost. I ne samo to: naređuje publici da izađe iz dvorane, dok ona nastavlja trčati. »To je dar«, kaže na mikrofon.

Foto FSK

Istinoljublje kao estetska kategorija

Opet neka vrsta japanske logike kamikaza-ponašanja, preforsiravanja vlastitih granica, igre sa zavođenjem pomoću ekstremnog rizikoljublja. Sve to u malim dozama imamo prilike vidjeti i u dokumentarnim citatima njezinih ranijih solističkih predstava, koje također koristi tijekom izvedbe. Štoviše, ozljede kralježnice dogodile su se uslijed brutalnih koreografskih bacanja na pod, koja također citira i videodokumentacijom i fotografijama. Ona je ta koja slama svoje tijelo. I ona s time ponosno nastavlja. Ono što osvaja u ovoj izvedbi nije ni golotinja ni ironija. Prije će biti osobna drskost, mjestimično i hrabrost umjetnice da se bavi isključivo vlastitim apetitom. Alarmantno je koliko drugi za nju ne postoje, koliko je fokusirana samo na sebe, a istovremeno potpuno usmjerena na izvedbu kontakta.

I u predstavi koju je napravila nakon »Fuck me«, pod nazivom »Love me«, također tematizira svoju usamljenost i također zahtijeva (doslovce s pištoljem uperenim u gledatelje) svu našu ljubav. Može li nas zavesti takav imperativ? Druga domaća umjetnica s kojom možemo usporediti Marinu Oteru je Lidija Deduš, čija recentna knjiga »Ja se zovem Lidija Deduš« (Zagreb, Fraktura, 2023.) također klizi tankom linijom narcizma i otpora kulturi koja od žene svakako očekuje visoke doze samozatajnosti. Razlika je, međutim, u tome što je Otero mnogo kritičnija i prema sebi i prema kontekstu u kojem radi. S predstave je zato moguće ponijeti određeni filozofski užitak subverzije raznih »špranci« zavođenja, koliko god da su one i scenski uprizorene.

Ali sve osim završnog trčanja scenom pred praznim gledalištem izvedeno je s figom u džepu. I zato ima snagu koju narcistička zrcala nikada nemaju. Ispod svih ironija, istinoljublje. Pa koliko god da danas živimo u epohi u kojoj se istinitost i iskrenost tretiraju cinično, u umjetnosti je njihova vrijednost neosporna. Doći do istinitog iskaza o sebi mogla bi biti i jedna od definicija stvaralačkog procesa. Marina Otero u tome je vrlo ozbiljni igrač, potpuno svjestan da će visoka kultura voljeti farsu, dok će puk voljeti pornografiju, a prostor u kojemu je moguće ničemu ne robovati neće biti ni pogled odozgo ni pogled odozdo, nego pogled u sebe.