RIJEKA – Na pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku premijerno je izvedena monodrama »Fedra« glumice, redateljice i dramaturginje Denis Kirinčić, ostvarena u produkciji UO-a Fedra art. Ovaj autorski projekt nastao je prema istoimenoj tragediji francuskoga dramatičara Jeana Racinea, koja je prvi put izvedena 1677. godine. Sukladno poetici klasicizma, fabula i likovi oslanjaju se na mitologiju i antičke obrade sa središnjim motivom Tezejeve žene Fedre koja je strastveno zaljubljena u posinka Hipolita. Tragedija je pisana u stihovima, u pet činova, poštujući klasicistička načela jedinstva radnje, mjesta i vremena.

Dramu od 60-ak stranica Denis Kirinčić svela je u dramatizaciji na oko 11 stranica, usredotočujući se na lik Fedre i njezine monologe. Ostali likovi Racineove tragedije reducirani su i predstavljeni na različite načine – Tezej i Hipolit putem glazbenih isječaka i tema iz klasične glazbe, čime glazbeno predstavljaju svoje stavove, razmišljanja i ponajviše emocije na temelju kojih Fedra igra, reagira i u odnosu je s njima. Neki likovi svedeni su na snimljene glasove »rulje«, koja se ne vidi ali se čuje, dok svjetlo upereno u publiku na neki način proziva i nju jer gleda, a šuti.

Ženska perspektiva

Stavljanjem naslovnog lika Fedre u prvi plan, Kirinčić u središte svoje interpretacije postavlja pitanje ženskog Erosa, koji – kako navodi u opisu predstave – u Fedri gori snažnim plamenom, civilizacijski, sociološki, povijesno, religiozno… koji i u svim ostalim slojevima razvoja čovječanstva nije prihvatljiv u odnosu prema ženama općenito. U tom smislu Fedra predstavlja simbol svih žena kojima se negira i potiskuje Eros, strasti zbog kojih ona, Fedra, ponire u najmračnije strane svojega uma i emocija čineći pritom strašna djela. Zbog toga se već na samom početku monodrame, objašnjava Kirinčić, uvodi snimljeni glas koji izgovara Isusovu rečenicu: »Neka baci kamen koji je bez grijeha«, pozivajući publiku da i sama promisli o Fedrinu usudu i njezinoj tragičkoj krivnji.

U tadašnjim moralnim okvirima njezina grešna ljubav prema posinku smatrala se incestuoznom. Za razliku od antičkih obrada, koje prate tragiku ljudskih strasti u mitskim okvirima, Racine uspijeva zadržati mitsku neumitnost sudbine kojoj se pojedinci ne mogu othrvati, ali je također i prikazati u konkretnim osobama, sa svim strepnjama i protuslovnim osjećajima.

Sugestivna igra

Monodrama je za svakoga glumca zahtjevan izazov – prepušten je samome sebi na sceni, a Denis Kirinčić je osim što glumi, i režirala vlastitu dramatizaciju »Fedre«. U novom, drukčijem pristupu ovom klasičnom komadu ona je i uspjela prenijeti temeljnu ideju kako ni mitovi, ni književnost, ni društvo u cjelini jednako ne tretiraju muškarce i žene. Tako, ukazuje Kirinčić, ne baveći se Tezejevim preljubničkim i prevrtljivim, vrlo moralno upitnim dijelovima života, već njegovom slavom i sjajem koja zasjenjuje njegov Eros i djela na osnovi njega, i Racineova tragedija pridružuje se velikom dijelu prešućene povijesti o muškarcima i njihovom »mračnom i grešnom« odnosu prema ženama.

U svojoj glumačkoj interpretaciji Fedre, Denis Kirinčić – odjevena u prozirnu haljinu ispod koje se nazire golo tijelo, naglašava upravo temu ženskog Erosa, Fedrinu strastvenost, požudu, unutarnja psihološka previranja, ljubomoru prema mlađoj suparnici Ariciji. Razdrta između strasti i dužnosti, Fedra prodire u najtamnije dijelove svoje ličnosti, nalazeći izlaz u smrti.

Cijelo vrijeme sugestivne igre Kirinčić, na granici između strasti i neizdržive boli, na pozornici je prisutan Hipolitov mač, kao prijetnja i opomena, s kojim se Fedra u ovoj verziji na kraju i probada. Svjetlo je na kraju predstave upereno u oči gledatelja i gledateljica, kao znak prozivanja za njihovu šutnju, i ovoga puta…

Suradnica na dramaturgiji je Laura Marchig, oblikovanje zvuka putem isječaka klasične glazbe potpisuju Darko Jurković i Edi Kačarik, a oblikovatelj svjetla je David Dubrović. Glasove »rulji« dali su Borna Biondić, Tamara Perković, Mark Šokčić i Ana Maria Štefanac.