RIJEKA  Ovogodišnje četvrto izdanje festivala TranziT otvorila je predstava jednostavna naziva »TOWER«, drugi dio triptiha »Rijeka Deluxe« koji se konceptualno i tematski, postavljajući perfomere u urbani prostor simboliziran materijalnim, pa i memorijskim egzodusom, nadovezuje na prvi dio triptiha nazvan »Oproštaj sa Žabicom«. Prvi dio triptiha, podsjetimo se, postavio je perfomerski muško-ženski par u centar našega grada, na prostor stalne cirkulacije, mjesto povratka i dolaska – Žabicu. Mjesto je to koje simbolično poprima konotacije mitskoga, memorijski potvrđuje svoju prekinutu i nužnu genezu, pa djelo koreografski mapirano stvara dijalog sa samim prostorom. Izvrsnu filmsku signaturu petrificiranoj Žabici anakronog apostrofa dala je nedvojbeno Maša Drndić svojim uratkom »Polazište za čekanje« koji svakako valja pogledati.

Na tragu prvoga dijela triptiha je i drugi dio, »TOWER«, no s obzirom na stanje i funkciju same lokacije, ipak je nešto drukčije konotiran. I drugi dio, kao i prvi, performativno je usmjeren na stvaranje dijaloga između izvedbe i prostora, odnosno prostora i samih izvođača koji se svojim djelovanjem upisuju u urbano tkivo grada i njegovih značajnih dijelova. Drugim riječima, performeri transgresijski dopisuju značenje samome prostoru i njegovoj funkciji, a istovremeno sa zametkom subverzivnoga ga potencijalno simbolički obilježavaju anakrono.

Ivana Peranić i Žak Valenta – zdravica na krovu Towera / Snimila Ana Križanec

Fizički teatar

Drugi dio triptiha jednostavnim nazivom »TOWER« upućuje i na mjesto radnje, no ne direktno, jer se radnja intencionalno odvija na krovu te potrošačke utvrde, već na samu zgradu i mjesto na kojem je niknula. A u samoj predstavi ukazat će se i na ono što je moglo na tome mjestu biti i što je nekad bilo. Jednosatna predstava tako spaja dvoje perfomera – Ivanu Peranić i Žaka Valentu – koji pripovijedaju o povijesti i sadašnjem stanju jedne lokacije koja »diše« i živi u urbanoj cjelini našega grada, to jest lokacije koja je simbolično napeta i pozicionirana između pruge s jedne strane i mora s druge strane. Ta tenzičnost i transcendivna narav bit će prenesena pokretima dvaju performera, cjelokupnom pričom, no i spomenutom živošću same lokacije koja zvukovno koegzistira s okolinom – prometom te zvukovima životinja, prirode i ljudi.

Fizički teatar ovdje je, između ostalog, simboliziran izvijanjem, doslovnim sljubljivanjem s prostorom i s objektima, prvobitnom dijaloškom partnerskom »netaknutošću«. Perfomeri tako ulaze svaki sa svojeg dijela na prazan prostor parkirališta na zapadnome dijelu krova Tower centra koji poprima konotacije raskrčenosti, neopterećenosti, biva prostor mogućnosti, prostor igre i posvemašnje slobode, do u zamišljajima granice onog transcendirajućeg. Perfomerica tako pleše oko znaka, na kutu zgrade izviruje, hoda naprijed, širi slobodne ruke, pozdravlja zalazeće sunce u ditirambnom tonu, susreće se s partnerom te vode dijalog dvostranosti, spjajaju se, romantično zaplešu. I perfomer širi ruke u zamahu slobode, sunča se na krovu skriven od očiju javnosti iza malog betonskog dijela, nestaje s parkinga, no i vraća se drugim putem.

Ivana Peranić – detalj iz predstave / Snimila Ana KRIŽANEC

Dijalog s publikom

Dio u kojem perfomer ostaje sam, a perfomerica dolazi autom iz kojeg trešti muzika, dijagnostički vrlo signifikatno poprima humorno ozračje današnjice, jer satirički akcentira funkcionalnost današnje lokacije prefiksom konzumerističkog, odnosno potrošačkog te se istovremeno prebacuje na ono ne tako davno stanje i funkciju jedne urbanistički posve drukčije lokacije na koju je mnogim sugrađanima sjećanje izblijedjelo, dok u nekih još postoji. Vrlo naglašeno taj dio razbija dotadašnji andante svojom razuzdanošću, pa i agresivnošću – riječju, djelom i/ili ekološkim propustom odbačenog smeća. Taj je dio, dakle, ipak opozicijski postavljen što pokazuje kasnije sakupljanje odbačenih otpadaka koji su znak kakve konzumacije.

Da postoji referenca na negdašnje stanje i funkciju te lokacije jasno pokazuje i dio u kojem perfomer sakuplja kamenčiće i stavlja u džepove, gađa metal rasvjete, a kasnije glumački naglašeno i Ona i On traže mjesto za odmor i zdravicu, mjesto na šljunčanoj plaži na kojoj mogu u ponešto romantičnom tonu i nazdraviti. Djelo stoga vodi dijalog prošlosti i sadašnjosti, dviju krajnosti koje bivaju opozicijski postavljene kao pruga i more u terminima tenzija, između kojih je objekt Tower centra. Dijalog je višestruko ostvaren sa svim onim semantičkim projiciranim i onim što djelo svojom višeslojnošću generira. Uz to, dijalog je ostvaren i s publikom kojoj par, između ostalog, nazdravlja, a aktualnost i kritičku oštricu zamjećujemo i u činjenici da nazdravljaju kulturi u našemu gradu, onoj kulturi koje – reći će – nema.

Dijalog s prostorom / Snimila Ana KRIŽANEC

U konceptualnom smislu, aktualnost i značenje same lokacije pomno je istraženo, kao i njezina »živost« u kontekstu okoline i svega što je okružuje, pa je intencionalno jednosatno trajanje predstave postavljeno na promatračke horizonte nestajajućeg/zalazaćeg sunca koje se još vidi, kao i njegova kasnijeg odsustva. Također, značenjski predstavu upotpunjuje matrica na kojoj su snimljeni razni zvukovi prometa, žamora, ptica, vlaka, radijskih vijesti koje upućuju na neka prošla vremena, koji se miješaju s onim stvarnim prizornim zvukovima prirode, galeba, pravog vlaka koji prolazi, automobila koji se čuju u pozadini na drugome dijelu krova. U tom smislu, ovakvim postuliranjem pravog i neprizornog/osmišljenog/nadodanog dana osigurana je simbolična nota djela i njegova ekstenzija koja se najbolje očituje u zvuku laganog povjetarca koji raznosi smeće izbačeno iz automobila, što nije moglo biti osmišljeno, no kao okolinski faktor dopisalo je značenje tog trenutka i cjeline.

Predstava koja se ostvaruje u dijalogu s publikom / Snimila Ana KRIŽANEC

Dijalog s prostorom

Uz takvu matricu, ona donosi i zvuk onog opuštenog, lelujavog, značenjski iskričavog, no poprima i notu napetog i/ili začudnog obavijenu velom apsurda, i to u dijelu u kojem oba performera ostvaruju dijalog s prostorom; perfomerica se obavija oko pravokutnog objekta jednog od ulaza/izlaza na krov i izviruje, dok performer, između ostalog, djeluje kao smjerokaz, penje se na zidić, hvata se za sam ćošak objekta te za znak. Baš zato taj dio koji je zvukovno tako obilježen, i perfomativno signalizira istost, pa uzgred rečeno, unekoliko svojom atmosferičnošću i začudnošću može u zamecima filmski podsjećati na razne začudne filmove, od onih grčkih do skandinavskih. No možda najviše, s obzirom i na pravu vrućinu i na performativnu vrućinu, kao i topografsku (simboliku) i atmosferičnost, čini se kao kakva sekvenca/kadar iz filma »Dani ludila« u kojem sintezom glume, glazbe, radnje, vrućine i topografije urbanoga velegrada, dobivamo značenjsko jedinstvo cjeline.

Predstava »TOWER« u okviru »Rijeka Delux« triptiha vješt je, svjež i vrlo aktualan komad, koji odiše poetičnošću, referenciranjem na što, reprodukcija je to prošlosti i projekcija sadašnjosti, dijaloška igra tih dvaju polariteta s težištem na filozofiji prostora/lokacije i njezinom opstojnošću. Ukazujući na kategoriju temporalnosti i fenomen globalizacije, djelo, koreografirana transgeneracijska naracija (gradske vedute) vodi dijalog s publikom koju također poziva na vlastito djelovanje, promišljanje o jednoj lokaciji, kao i o našemu gradu, a u konačnici i na dopisivanje kakva značenja – kolektivne konstrukcije (naše) povijesti – za što je predstava nedvojbeno otvorila mogućnost, kao i sam triptih.