Kako napisati uvod u razgovor s Doris Šarić Kukuljica, a da čovjek ne ispadne bedast? Riječ je o dramskoj umjetnici koja svojim glumačkim ostvarenjima na kazališnim daskama već više od četiri desetljeća vedri i oblači nebo nad našim dušama, ali uvijek nam poklanjajući nadu i vjeru – u čovjeka, u zajednicu, u kulturu…

Kakva je na sceni, takva je i u razgovoru – nenametljiva, a opet tako snažno i uvjerljivo prisutna te inspirativna.

Njezina posljednja premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih zbila se ovoga mjeseca u predstavi »Svjetlo pada«, prema tekstu Simona Stephensa, u režiji Janosza Kice.

Zahvalnost je, kažu, jedna od najvećih ljudskih vrlina, stoga vjerujem i da su ZKM, ali i hrvatska kultura, zahvalni što u svojim redovima imaju takvu, jednostavnim rječnikom rečeno – glumičetinu.

Nataša Govedić njezinu posljednju izvedbu naziva ‘maestralnom’, Gea Vlahović ‘odličnom i sofisticirano iznijansiranom’, dok je Bojana Radović zapisala kako ‘Šarić Kukuljica drhtanjem ruku odradi glumački zadatak kakav mnogi nikad ne savladaju’.

Rijetko se događa da je ujedinjeno mišljenje naše kazališne kritike istovjetno onom kazališne publike, ali u slučaju Doris Šarić Kukuljica i to se događa. U razgovoru me podsjetila na jednu repliku iz Beaumarchaiseva djela:

-Tko ti je dao tako veselu životnu mudrost?

– Navika na nesreću.

Velika obitelj

Što kada se u predstavi dogodi da netko u podjeli sprečava kreativni proces, a redatelj, kao ključna figura, ne reagira?

– Imam vrlo malo iskustava s takvim situacijama, na svu sreću. U ZKM-u sam trideset godina i ono što svi mi stalno ponavljamo, koliko god da nas ima, naš ansambl jedna je velika obitelj.

Uspjeh koji ZKM postiže može se pripisati apsolutnom poštovanju etike i kodeksa između nas. To stvara srž predstave. Nitko, pa da je ne znam koji režiser, ne može objediniti snage ako unutar ansambla ne vlada osjećaj odgovornosti i zajedništva.

Sami ste spomenuli da je 2022. trideset godina otkako ste dio ZKM-a. Je li glavna uloga u predstavi »Svjetlo pada« svojevrsna proslava vaše obljetnice?

– Ne. Uopće se ne bih sjetila da sam trideset godina u ZKM-u da nisam vidjela da imam nešto više novca na tekućem računu nego obično i nije mi bilo jasno kako.

Nakon toga dobila sam mail od šefice računovodstva koja me obavijestila da mi je uplaćena jubilarna nagrada (smijeh).

Obljetnice nisu bitne. Životni vijek glumca produžuje se uz uloge koja odigra. Sretna sam što imam priliku raditi u ZKM-u i nakon trideset godina.

Glavna uloga uvijek je veće opterećenje, to je samo po sebi razumljivo, ali nekad sam se više mučila s manjim nego s većim ulogama.

Uvijek ću, iznad svega, staviti ansambl i kolektiv. Stvari postaju kvalitetne i prijemčive i publika ih prepoznaje samo kroz suigru.

Bitan je i kapetan cijele priče, odnosno režiser, bitan je i tekst, ali ansambl mora zajednički disati. Moramo biti podrška jedni drugima, moramo problematizirati stvari i poticati jedni druge i imati zajedničko veselje igre, bez obzira na to o čemu se radi.

Zajednička energija je ono što publika osjeti, što na nju prelazi, i to je smisao našeg djelovanja. U tom kontekstu doista relativiziram te obljetnice i obilježavanja. Obilježavamo nešto unutar sebe i unutar uloga koje igramo.

Takav je stav zasigurno zdrav za vas kao osobu, kao glumicu, možda je poniznost jaka riječ, ali..

– Oprostite, poniznost je užasno bitna riječ. Vi ste je spomenuli i drago mi je da nije izletjela iz mojih usta. Ona se najčešće koristi u kontekstu religije u našem društvu, koje je navodno sekularno, a zapravo nije, te se tim pojmom nerijetko manipulira.

Biti ponizan znači shvaćati koliko si malen pod zvijezdama i biti svjestan prolaznosti, a trenutak i prolaznost obilježavaju naš posao u kazalištu, i to je predivno. Ne znam jesam li ponizna, ali znam da bih voljela biti takva.

U jednom ste razgovoru kazali kako predstava živi dokle je živ njezin posljednji gledatelj. Taj trenutak je predivan i umijeće iskorištavanja istog je izvanredno, no muči li vas prolaznost?

– Ne. Prolaznost je divna. Kada o njoj govorimo, moramo uključiti smrt.

Tu neprijateljicu života…

– Mislim da je ona prijateljica života, jer nas osnažuje u stavu da svaki trenutak i svaki dan moramo učiniti boljim ne samo sebi, nego i drugima.

Čini mi se da se smrt gurnula sa strane upravo zato da bismo gajili privide i lažne slike novog doba u kojem mladost prodaje i kupuje sve osim pelena za inkontinenciju i krema za osteoporozu.

I čemu taj sumanuti grabež za novcem? Čemu milijuni i milijarde i nezasitnost za još. Prosjek života u Europi je 81 godina. U Hrvatskoj 79 godina. Koliko nam je doista potrebno da pristojno proživimo te godine?

Grabež za novcem vječna je problematika.

– Da. Nekontrolirani nagoni koji nas melju vjekovima. Grabež pokreće ratove, grabež ubija, unesrećuje, razjedinjuje. Eros i Tanatos su u interakciji i neophodni su za razumijevanje života.

Eros sjedinjuje, on je ljubav, užitak, u njemu se prepuštamo, množimo. Tanatos je sila smrti. Ona razjedinjuje, gura nas prema konačnosti i važno je to osvijestiti.

Ne mislim da se s mišlju o smrti treba svaki dan buditi i lijegati, niti govora. Ona ne smije postati crna tvar koja nas pritišće.

Samo mislim da je treba biti svjestan. Ako je prosjek tih 80 godina, onda ih treba podijeliti s drugima, onda ne treba grabiti, biti egoističan ili apatičan.

Značaj kulture

Da se načas vratimo na temu vašeg jubileja koji ste vješto izbjegli jer vam, doista mi se čini, ne predstavlja ništa. Nekada je u hrvatskom teatru postojala ta tradicija obljetnica kojom se odaje počast glumici/glumcu, ali i čitavom teatru, stvaralaštvu i kulturi.

– Što kultura gubi time što se obljetnica ne proslavlja?

Proslava obljetnice, odavanje počasti – možda je samo čin, ali tim činom pokazujemo do čega nam je stalo. Nemamo, primjerice, muzej kazališta ili kako je došlo do toga da smo zaboravili jednu Miru Župan?

– S time se slažem. Moji studenti, nažalost, ne svojom krivicom, o takvim imenima kao što je Mira Župan, koji su obilježili određene periode kazališnog života, ne znaju ništa.

Obljetnice bih i dalje stavila na smo dno na popisu rješenja problema o kojemu govorimo. Ono što mi se čini da se kod nas ne shvaća, i što se često puta provlači kroz razne medijske napise, je fraza ‘kultura je skupa, u kulturi se troši previše novca’ i tako dalje.

Naravno, nitko nema recept za dobru predstavu, dobru sliku, roman ili skladbu. Iz nekakve množine stvaranja filtriraju se izvanredne stvari, nešto što možemo označiti kao umjetničko djelo.

Nikada neću zaboraviti, bile su to ratne godine, išli smo deset dana u Dansku na gostovanje s dvije predstave jer su Zagreb i Kopenhagen gradovi prijatelji.

Susreli smo se s tadašnjim tamošnjim ministrom kulture koji je rekao kako se filozofija kulture, između ostalog, sastoji i od toga da se svugdje treba posijati novac i pratiti gdje niče sjeme.

Riječ je, naravno, o visokorazvijenoj zemlji i nije usporediva s našom situacijom. Razumijem da novca nema, ali jedino što nas može izdići iznad ovog gliba jest kultura.

Ono što mene boli je da naša zajednica nema duboke svijesti o tome što kultura jest i koliki je njezin značaj. Za vrijeme socijalizma, kakvo god to vrijeme da je bilo, stvarno je svako malo veće selo imalo tzv. domove kulture. Bilo je gostovanja, raznih sadržaja.

Tada je to bilo puno bolje organizirano. Da samo znate kakav je značaj imao Teatar u gostima našeg, nažalost preminulog, Relje Bašića.

Najbolji tekstovi, istaknuti redatelji i vrhunski glumci – njihove su predstave gostovale u svakom kutku bivše države. Moramo ozbiljnije i temeljitije razmisliti kako strukturirati i obogatiti kulturne sadržaje u malim sredinama. Mislim da je to izuzetno važno.

Kada govorimo o toj temi, sjećam se kako je Julijana Matanović jedared kazala kako je oduvijek mislila ‘da se Bog skriva u viklerima žena koje su za književnu promociju napravile posebne frizure’.

– Predivno, predivno! Imala sam takva iskustva u malim mjestima u kojima sam osjetila da je dolazak teatra i predstave stvarno svečanost za te ljude, i to mi je uvijek bilo dirljivo.

Kada bismo povukli crtu, onda bismo, naravno, došli do problema novca koji u kulturi kronično nedostaje i koji se nerijetko troši na pogrešnim mjestima.

Divim se svakome tko se, mimo institucija i države, odluči napraviti nešto. Ne osjećam se sposobnom za to, premda – tko zna, da sam bez angažmana i da sam slobodnjak, vjerojatno bih se i tome naučila.

Vjera u redatelja

Da vam netko ponudi da sami izaberete ulogu koju želite odigrati, koja bi to uloga bila?

– Vjerujte mi, da me netko stavi u poziciju da biram – ne znam što bih izabrala.

Nemate ulogu koju ste oduvijek htjeli utjeloviti?

– Zaista ne. Tu je prisutan i neki strah od sebe samoga. Neki mistici kažu da, kada bismo sebe vidjeli u ogledalu onakvi kakvi smo zaista, da bi to bio trenutak naše smrti.

Nemam takvih želja. Puno više vjerujem redatelju i njegovoj procjeni mene kao glumice. Uvijek se bojim biti pretenciozna.

Kako vi možete biti pretenciozni?!

– Nemam pojma. To mi je problem (smijeh). Događa mi se, primjerice, gledam neku dobru predstavu i mislim u sebi – kako bih ja voljela igrati u toj predstavi, biti dio te predstave i kazališnog čina.

To mi se često događa. Ali da moram za sebe nešto odabrati – glava bi mi eksplodirala, hahaha. Mogla bih, eventualno, izgovoriti imena redatelja s kojima bih voljela raditi.

Kada smo kod redatelja, kako je raditi s Januszom Kicom?

– Kica je jedan od najtemeljitijih režisera s kojima sam radila. Duboko zaroni u tekst, daje primat glumcu i tekstu, a svoju umjetničku osobnost nježno prostire kroz tkivo predstave.

Kada biste s njim razgovarali, otkrili biste takvo bogatstvo osobe, takvu finoću i upitanost oko svega što nas okružuje. Ansambl ZKM-a ga upravo zbog toga obožava.

«Svjetlo pada« je komad koji razbija našu stvarnost na komadiće i razotkriva sve ono što mi istinski jesmo. Doživljava li, po vašem sudu, obitelj, kao zajednica i institucija, krah? Jesmo li se prije lakše nosili s problemima, je li obitelj bila svetinja, a na tom ju je mjestu zamijenio pojedinac?

– Sve ste rekli. Potpuno se slažem. Obitelj se urušava. Simon Stephens pokušava ponovo uspostaviti obitelj kao nešto bitno. Svi se rađamo u nekakvoj obitelji, kakva god da je.

Nekidan sam pročitala da je sve veći broj parova koji svjesno donose odluku da neće imati djecu. Postoji i akronim za takve parove – DINK: Dual income, no kids (dvostruka primanja, bez djece). Rast samačkih domaćinstava u Europi sve je veći.

Kako gledate na taj fenomen?

– Već je dosta toga potvrđeno u društvenim istraživanjima te je u tom fenomenu prepoznata nit koja, mislim, neće donijeti dobro po civilizaciju, a ta nit zapravo predstavlja egoizam i narcizam u kojem se ogleda dekadencija Zapada.

Gospodin Akrap, naš demograf, još je dosta davno pomoću statistike dokazao da su Albanci jedini, na prostorima bivše nam države, koje natalitet zapravo gura naprijed. Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Srbi – opadanje.

Opadanje se događa i Nijemcima, Francuzima, Dancima, Rusima… odnosno svim europskim nacijama.

– Tako je. Naspram toga, imamo ljude iz drugih kultura koji su, unutar svojih društava, onemogućeni socijalnom situacijom ili ratom, pa dolaze u Europu koja će, ovakva kakvu je poznajemo, uskoro izumrijeti.

Kakav je vaš sud o tome? Je li to dobro, loše, ružno, lijepo, je li vam žao?

– Pa riječ je o civilizaciji i kulturi u kojoj sam odrasla. Naravno da mi je žao. U braku sam bez djece, ne našom voljom, tako se dogodilo.

Puno ljudi danas želi biti komotno, sigurno postoji broj ljudi koji ne želi odgajati djecu u ovakvom svijetu. Propadale su civilizacije, propadali su i veći narodi od Hrvata.

Sad nas je, koliko? 3,8 milijuna? Ništa. Imala sam obitelj koja je meni bila potpora u svemu, imala sam sretno djetinjstvo i ja sam iz tog okruženja dobila svu snagu za sve što me čekalo i što me čeka u životu.

Važnost obitelji

To je tako lijepo. Kažu da djetinjstvo pokazuje čovjeka kao što jutro pokazuje dan.

– Istina. Nevjerojatno je da se brak u heterozajednicama raspada, a da se borimo za homoseksualne brakove. To je apsurd. Gay ljudi žele osnovati zajednicu, žele imati sva društveno-pravna prava i odsrca ih u tome podržavam, istinski. Zajednica je prva točka, stup društva, ne zove se bez razloga nuklearnom zajednicom.

U »Svjetlo pada« sve se vrti oko disfunkcionalne obitelji i Stephens savršeno karakterizira sve članove te obitelji, sa svim vrlinama i manama.

Oni su dobri i loši, podnose se i ne podnose, ali su i dalje obitelj i bez obzira na sve, ljubav i suosjećanje ih drži na okupu. Obitelj nam treba i mi trebamo njoj.

Ne možemo biti sami i sami umirati po stanovima. Sjećam se jednog švedskog dokumentarca koji se zove »Jesu li Šveđani ljudi«.

Potresla su me svjedočenja o tome da svaka četvrta osoba u Švedskoj umire sama i da njezinu smrt primijete susjedi zbog miomirisa trupla. Strašno.

Do toga nas je dovela i borba za apsolutnu slobodu.

– Sloboda je dvosjekli mač, a odgovorno tvrdim da mi ne znamo što bismo sa slobodom. Ona kao da ljude baca u jedan, pa u drugi zid, i čini ih potpuno zbunjenima.

Što me i ne čudi, pogotovo ne u mlađih generacija. Da sam sada u nekim formativnim godinama, ne znam u što bih izrasla. Sadržaja je nepregledan broj i teško je u svemu tome plivati i pronaći sebe.

Osim vašeg veličanstvenog scenskog senzibiliteta koji je vidljiv u ulozi Christine, dojmljivo je u kolikoj mjeri, na odličan način, branite lik koji je, u našem kontekstu, teško obranjiv. Ne bih volio prepričavati sadržaj predstave, ali šlag na torti je, po mom sudu, vaš dijalog s Christininom kćeri koju utjelovljuje Mia Melcher. Da ne ulazim u sentiment, ali – i kamen bi proplakao.

– Hvala Simonu Stephensu što je napisao tako kompleksno i bogato lice. Christinu je rano napustila majka, rasla je na ulici, počela je vrlo rano piti, pušiti i krasti.

Zanimljivo je to da je Stephens ne prikazuje kao potpuno disfunkcionalnu osobu, nije jednodimenzionalna propalica.

Ona je zaposlena, ima prijatelje, u svojim alkoholnim parama nalazi način da djeci i suprugu ipak pruži ljubav i potporu. Bezuspješno se trudi biti bolja.

Bojite li se zaborava?

– Oscar Wild je rekao: Jedino što je sigurno, to je zaborav. Mi taj zaborav uvijek svedemo na neko ograničeno vrijeme, na nekih stotinu godina, zaboravljajući pritom da su milijuni godina prije nas izbrisali sve. Jedino što je sigurno – siguran je zaborav.

Ne volite frazu ‘politički teatar’ koja se često veže uz ZeKaeM?

– Zato što me ta fraza odmah negdje ograničava. Nisam protiv teatra koji je politički angažiran na način da se iza strukture predstave iščitava i politički kontekst.

To je, zapravo, nemoguće izbjeći ako se radi o dobro promišljenom teatarskom činu. Puno me manje zanima forma pamfletskog i direktnog političkog teatra.

To me ne usrećuje. Nisam puno takvih predstava radila, bilo ih je nekoliko, i nisu me naročito uzbuđivale. Čim nešto na sceni zastupam, u nekoj jasnoj paradigmi, to mi nije izazovno.

Prvenstveno ste kazališna glumica. Manje se pojavljujete na filmu ili na televiziji. Stvar vaše osobne odluke? Kako se osjećate po tom pitanju?

– Potpuno mirno i lijepo. Imala sam mogućnost nekog odabira, pa sam neke stvari, po vlastitoj intuiciji, prihvaćala ili odbijala. Tako da sam potpuno mirna.

Sve se događa kako treba. Moja je želja da HRT, kao državna televizija, snima što više kvalitetnih i ozbiljnih serija. U tom smislu podržavam svim srcem i dušom projekte kao što su »Novine«, »Šutnja«, »Područje bez signala« i naravno »Dnevnik velikog Perice« koja me potpuno oduševila.

Volite i radiodrame?

– Obožavam. Radiodrama veliki je izazov, a radio je divan medij.

Nesretan kontinuitet

Kotač povijesti ponovo se okrenuo te je Fukuyama bio u krivu kada je kazao da je liberalna demokracija ‘kraj povijesti’. Vi ste generacija koja je prošla kroz kolektivno ludilo što se naziva rat i sad – evo ga – opet na našim vratima.

– Bilo je to grozno vrijeme. Moji svi su bili dolje, u Dubrovniku, a ja sam došla u Zagreb s »Hekubom«. Na dan premijere u ZKM-u počeo je napad na moj Grad i ostala sam u Zagrebu do 16. siječnja. Sjećam se kako su me Alma i Urša tješile.

Teško razdoblje. Još je jedan dio muževe familije bio u Konavlima, za njegovu mamu u Cavtatu nismo čitavih petnaest dana znali je li uopće živa dok je nismo vidjeli na televiziji za vrijeme govora ‘komandanta mesta’.

To su slike koje ću nositi sa sobom do kraja života. Ono što znam je da mi taj rat nikada nije umanjio suosjećanje prema ljudima koji su bili ‘s druge strane’ i koji su jednako tako patili, niti je u meni probudilo bilo što što je nalikovalo mržnji.

Osuđuješ, naravno, politiku, ali ta se politika počela valjati puno prije, samo što nitko od nas nije vjerovao da će eskalirati tako kako jest.

Ni u snu, u najluđem snu, nisam mogla pomisliti da će se Jugoslavija raspasti tako krvavim ratom. Također, ni u snu nisam mogla sanjati da će se dogoditi i ovo s Rusijom i Ukrajinom, a dogodilo se.

Jedino što možemo zaključiti je da će ratova uvijek biti. Rat je, kaže Držić – poguba ljudske naravi! Uvijek će među nama biti ljudi nahvao koji će s tim maskama barbačepa i mojemuča uzeti oružje i pucati po braći.

Mi, za vrijeme Domovinskog rata, nismo znali kakvi se krvavi sukobi događaju, primjerice, u Ruandi. Ne smijemo biti imuni i ne smije nam prolaziti ispod radara patnja, ma gdje god da se događala.

Moramo tu patnju pokušati razumjeti i raditi na tome da se situacija posvuda poboljša. Kao pojedinac, nažalost, osjećam malo prostora za djelovanje.

Taj se prostor svodi na uske krugove u kojima razgovorom, mišljenjem i trudom možeš pokušati amortizirati neke pogrešne stavove ili utjecati na javno mnijenje.

Žalosti me i ljuti pozivanje na zatiranje i omalovažavanje svega ruskog. Ruska kultura jedna je od najvećih na svijetu. Ona me obilježila, kondicionirala, zavela i privela.

Što god da se događa na političkom planu, to ne može nikada umanjiti, ma ni za gram, doživljaj i značaj ruske kulture. Rusi su ogroman i predivan narod koji je imao, i koji ima, veoma loše vladare – krenuvši od Petra Velikog pa nadalje.

Koliko su ih gazili, koliko je naroda poumiralo od gladi, koliko ih je Staljin poubijao – jedan nesretan kontinuitet.

Tu mržnju među ljudima uvelike potpaljuju i sadržaji na internetu. Danas svatko ima pravo na svoje mišljenje i na svoju ‘istinu’, a još je Krleža pisao kako se istina smuca po vlažnim podrumima.

– Zato se ne treba suobličivati sa svijetom. To je prvi zadatak i osnova obrazovanja i kulture društva i pojedinca. Društvene mreže jako su opasne, pogotovo za mlade ljude, zato sam i rekla da ne znam što bi bilo sa mnom da sam tinejdžerica danas.

Doma sam, kada sam bila djevojčica, rečenicu ‘ti nisi svi’ čula milijardu puta. Roditelji su mi postavili granice i moj argument ‘svi idu, jedino ja ne’, ako moji roditelji u tom odlasku negdje nisu vidjeli smisla, nije bio shvaćan kao valjan.

Nona Matilda

Osim roditelja često spominjete i svoju nonu Matildu.

– Ona je bila žena starinskog kova, nevjerojatno fleksibilna u razmišljanjima. Uvijek se uspijevala nositi s vremenom. Kada je otkrila da pušim, pokušavala me uvjeriti da je to štetno, ali s njom sam mogla potajice pušiti.

Onda su sve moje prijateljice koje su pušile, kako se ne bi skrivale po kafićima, dolazile kod moje none Matilde. Taj čin slobode i njezino prihvaćanje da je to ipak naša odluka, otvaralo je intimne teme pred njom.

Mladost osjeti kada je netko cijeni i sluša, pa se prijateljstvo mojih prijateljica i druženje s mojom nonom nastavilo i poslije Akademije, kada su neke od prijateljica već bile udane i već su osnovale obitelji.

Imala sam ta tri čvrsta stupa – mamu, tatu i nonu, i oni su, svatko na svoj način, gradili mene. Čovjek tako dobije snagu za život i prođe kroz mnoge loše situacije, neću reći neokrznut, ali prođe.

I dan-danas imam neke okidače, čak ne u tolikoj mjeri slike zapaljenog Dubrovnika, koliko slike strahota koje su se događale u Vukovaru i Srebrenici.

Ta emotivna pamćenja duboko su utisnuta u mene. Ovaj rat u Ukrajini podsjeća me na te dane i duboko suosjećam s Ukrajincima, ali i tisućama mladih ljudi koji iz Rusije bježe glavom bez obzira u strahu od mobilizacije.

Ime ste dobili po legendarnoj Doris Day. Slažete li se s onom njezinom »Que sera, sera«?

– Svakako. Nemam kontrolu nad svime i zašto bih onda glavu razbijala onim što će biti? Ne znam što će biti. Znam za danas, ali sve ostalo je prevara. Kao i u »Svjetlo pada« – sve što smo učinili, činimo u ovom trenu. To vrijeme stalno mjerimo satom, danima, godišnjim dobima, a uopće ne znamo što vrijeme zapravo jest?

Ranije sam vas zaboravio pitati – vjerujete li da postoje velike i male uloge?

– Vjerujem, ali također postoje glumci koji se s velikom pažnjom odnose kako prema velikim, tako i prema malim ulogama te male ne ‘odrađuju’. Zalog mora biti u istom intenzitetu, i to se na sceni vidi, i onda male uloge prestaju biti male. Meni je svaka uloga izazov.

Vjerujem da je mladim glumcima čast igrati s vama, isto kao što je vama bila čast scenu dijeliti s, primjerice, Mišom Martinovićem i Milkom Podrug Kokotović?

– Meni je isto tako velika čast igrati s mladim glumcima. Mia, koju smo spomenuli, bila je moja studentica i pripadnica generacije koju sam jako voljela.

Zato mi je ogromno zadovoljstvo vidjeti je kako briljira na sceni. Divna je partnerica i zaista, s velikim smo užitkom gradile naš odnos majke i kćeri tijekom proba, a s istim ga užitkom nastavljamo graditi i propitkivati i tijekom izvedbi.

Sretna sam što sam imala priliku sve mlade kolege iz ZKM-a pratiti od njihove prve godine na akademiji, svjedočiti njihovom rascvjetavanju, njihovim uspjesima, predanom i ozbiljnom pristupu bavljenja ovim poslom.

Milka i Miše su, pak, jedinstvene osobnosti na glumačkom nebu Hrvatske. Beskrajno sam im zahvalna na potpori koju su mi pružili kao mladoj glumici.

Sanjarka

Iz čitavog razgovora i dalje ne mogu dokučiti – jeste li sanjarka ili niste?

– Mah, jesam!

Istovremeno ističete ljudsku nemoć, nemate nikakvih planova, živite u trenutku… pa što sanjate? Grgićevu »Livadu iz sna«?

– Između ostalog, i nju, da (smijeh). Sanjam samo da svi budu dobro. Utopija je strašno korisna stvar, ali je teško ostvariva. Žudim, globalno, za boljim svijetom. Na osobnom planu zdravlje je na prvom mjestu.

A kada govorimo o snovima doslovno, noću, to su doista neka ludila kojima ne mogu doseći logiku. Pokušavam pozicionirati sne u neke životne događaje i ne uspijeva mi.

Imate li želju uhvatiti se redateljske palice?

– Ne. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da se odlučim na taj korak. Pretpostavljam nešto iznutra veliko, što ne bih mogla zanemariti. Ako do toga dođe, neću sama sebi braniti da i pokušam. Zasad se to nije dogodilo.

Za kraj bih volio istaknuti i vašu misao koju sam pročitao u jednom intervjuu: »Čovjek ne zna kolika je njegova unutrašnja snaga dok nije doveden u veliko iskušenje. Vrlo malo znamo o sebi, održavamo se na površini, u vanjskom okviru vidljivoga i opipljivog, a to je samo jedan, rekla bih, manji dio našeg postojanja. Veliko je ono što je oku nevidljivo. Velik je duh«.

– Kad je to tako. Sve to ima veze s temama kojih smo se danas dotaknuli, a koje se tiču želja, snova, budućnosti i mogućnosti. Vjerujem da je granica između život i neživog propust.

Netko misli da, onoga trenutka kada izdahne posljednji dah i zaklopi oči, da je to – to. Ja ne mislim tako jer – velik je duh.

Bijele rukavice iz Züricha

Što je posljednje što ste od nekoga dobili na poklon?

– Alma Prica mi je donijela bijele rukavice iz Züricha.

Na nekoj ste zabavi i svatko od prisutnih mora odabrati tri pjesme koje će DJ pustiti. Koje biste vi odabrali?

– »Tamo gdje je sve po mom« (Jinx), kada ste već spomenuli Doris Day, to bi bila onda i »Que sera, sera«; zasigurno nešto od Gabi Novak, ali i cijeli album »Dnevnik jedne ljubavi« Josipe Lisac!

Do kad ćete izbjegavati društvene mreže?

– Ne ograničavam sebe ni sa čim. Možda u mirovini napravim ‘račune’ na društvenim mrežama, iako sumnjam. Strašno mi je što se sve na tim platformama piše, strašan je način komunikacije i vrijeđanje. Uznemiruje me to.