ZAGREB – U zagrebački HNK stigla je nova uprava, ali kvaliteta prve predstave iza koje stoje ne obećava visoke umjetničke dosege.

Molièreov »Don Juan« originalno je moćna drama opsesivne seksualne i metafizičke žudnje prijestupničkog ponašanja koja zove na radikalno čitanje. U najnovijoj režiji Dejana Projkovskog, Don Juan se svodi na tumaranje scenom razdrljenog naslovnog lika s čašom vina u ruci, dok se pod njegovim nogama polako okreće rotirajuća pozornica, »ukrašena« kičastim gotičkim lukovima i okupana u crvenkastom svjetlu (kič scenografije potpisuje Valentin Svetozarev). Zašto u zagrebačkom HNK-u uopće igrati ovako banalnog Molièrea? Zašto ni njegov redatelj, Dejan Projkovski, baš kao ni dramaturginja komada i ujedno trenutačna vršiteljica dužnosti ravnateljice drame Mirna Rustemović (dosljedno autorski bezbojna), ničim ne odaju da imaju ideju o nekom problemskom žarištu predloška? Nije valjda da ih zanima samo tupa mehaničnost zavođenja, Don Juanovo skupljanje recki? To najpovršnije, najprizemnije čitanje komada svakako je dospjelo do pozornice, premda se i donžuanski kompleks osvajanja svakako mogao inovativnije uprizoriti: sjetimo se samo Ivice Ivanca i njegova »Don Juana ili odmora za umorne jahače«, s gorkim, tamnim i moćnim Fabijanom Šovagovićem u roli Sganarellea.

Ni učenosti, ni suvremenosti

Kazalište, naime, nije srednjoškolski sastavak u kojem Don Juan kotira kao »glavni frajer« okružen jatom obnaženih mladih djevojaka (apsurdno estradna koreografija HNK-ove predstave: Olga Pango). Gdje su nestale suvremene mogućnosti te nova dramaturška čitanja ovog klasičnog predloška, da spomenemo samo recentni primjer Handkea i njegova teksta »Don Juan pripovijeda sam o sebi« u izdanju Frakture? Kako li nam samo u programskoj knjižici uz predstavu nedostaju analitički tekstovi Željke Matijašević i Lea Rafolta, s kojima se možda nismo uvijek slagali, ali koji su uz svaku predstavu nudili originalnu argumentaciju i upućenost u temu. Nažalost, nestao je i dobar europski običaj da se u programskoj knjižici objavi kompletan tekst izvedbe, što samo po sebi ima veliku teatrološku vrijednost. Sanja Ivić potpisana je kao »urednica« prijevoda Radovana Ivšića, pa se tako u finalnoj redakciji prijevoda ne čuje čak ni Ivišićeva poslovična zaigranost.

Naslovnu ulogu igra duhom i tijelom odsutni Igor Kovač (najgora uloga njegove karijere), dok je Sganarelle nešto prisutniji, prostodušniji i neposredniji Dušan Bućan. Ali ovaj par gospodara i sluge na sceni uopće ne funkcionira kao upečatljiv dvojac, možda i zato jer je »narodnjački« Bućan glumački budniji i intenzivniji od prazne ljušture naslovnog junaka drame. Kao, Kovač svira gitaru u nekim prizorima, ali bolje da tu svirkicu analitički preskočimo (niz bolnih klišeja glazbenih materijala predstave, od citiranja »Don Giovannija« do pjesme »The End« skupine The Doors, potpisuje Goran Trajkovski). Dona Elvira pojavljuje se u interpretaciji krute i ljute Ive Mihalić, a u podjeli sudjeluju i Nikša Kušelj (Don Carlos), Siniša Popović (Don Louis), Milan Pleština (Zapovjednik) te niz HNK-ovih glumaca koje je naprosto pojela loša režija (Silvio Vovk, Slavko Juraga, Ivan Jončić, Ivan Colarić, Kristijan Potočki, Luca Anić i dr.).

Jedini prizor koji odskače od općih mjesta izvedbenog mrtvila donosi na pozornicu dvoje mladih glumaca: Filip Vidović kao nježni i zaljubljeni Pierrot te Tesa Litvan kao oportunistička seljančica Charlotte. Nemam sumnji da bi sposobniji redatelj dobio i originalnije i velikodušnije glumačke odgovore, ali ponovo se pitam gdje su nestali autorski radari aktualnih HNK-ovih glumaca, tog velikog ansambla koji faktički izlazi na scenu Projkovskog: kako ne registriraju da predstava ima energiju umornog TV-skeča iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, a ne novog dramskog čitanja? Zar zbilja HNK-ov glumac samo radi »ono što mu se kaže«? Nema sposobnost odmaka i refleksije? Ne vidi redateljsku šmiru? Lako pristaje uz scensku estradu?

Ni humora ni provokacije

Molièreov tekst različit je od brojnih uglednih verzija »Don Juana«, primjerice Byronove ili Camusove, jer sadrži elemente komike. Robovati požudi i dalje znači robovati, a Molière je u pravilu akutno svjestan komike ljudskih opsesija. Zašto tu dimenziju ismijavanja seksualnog licemjerja ne isporučuje i HNK-ova pozornica? Zašto se i ne naslućuje da je u pitanju komedija, a ne srednjovjekovni moralitet u kojem grešnika na kraju proguta pakao? Zaključno, ovakav »Don Juan« publici (posebno mlađoj) donosi više štete nego koristi, pa se samo možemo nadati da neće dugo trajati na repertoaru nacionalnog kazališta. Bilo bi sjajno i da rolu ravnateljice drame nakon Mirne Rustemović preuzme osoba od kazališnog formata, a ne netko tko je stari poslušnik uprave.

Recimo Nina Violić ili Lana Barić, ako govorimo samo o ljudima koji su stalno zaposleni u HNK-u i imaju neosporiv umjetnički autoritet (kako glumački, tako i redateljski). Ili recimo netko od teatrologinja s mnogo znanja i kazališnog iskustva, primjerice Lada Čale Feldman. Ili netko od mlađih redatelja s jakom i osebujnom estetičkom vizijom, pri čemu u tom kontekstu ozbiljno računam jedino na Ivana Planinića, k tome i uspješnog voditelja KUNST teatra. U suprotnom, ne mogu ni zamisliti koliko teških, jalovih godina očekuje dramu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. I sve nas, kao njihove gledateljske taoce.