RIJEKA – Djelo »Opera po Kamovu« Zorana Juranića bit će praizvedeno u HNK-u Ivana pl. Zajca 20. svibnja. Autor libreta je Janko Polić Kamov, a napisao ga je za svoga brata Milutina prema sadržaju drame »Slijepčeva žena« Marijana Derenčina. Operom će ravnati Zoran Juranić, redateljica je Caterina Panti Liberovici, a uloge tumače Vlatka Oršanić, Goran Jurić, Ivana Srbljan, Domagoj Dorotić, Mojca Bitenc, Robert Kolar i Cvita Vidučić. Uoči premijere razgovaramo s Domagojem Dorotićem, koji će u »Operi po Kamovu« utjeloviti lik Ive.

Put glazbenika

Glazbeno obrazovanje počeli ste kao trubač u Glazbenoj školi »Ferdo Livadić« u Samoboru. Zašto ste odabrali trubu i kako je došlo do toga da ste se na kraju opredijelili za operno pjevanje?

– Glazbeno obrazovanje sam počeo kao trubač još u limenoj glazbi u Samoboru, prije nego što je osnovana glazbena škola, na želju svoga oca koji me odveo tamo a koji je volio slušati jazz, blues, rock and roll, klasičnu glazbu i tako dalje. Kasnije sam prešao u Glazbenu školu »Ferdo Livadić« kao trubač kod profesora Marijana Novaka, izuzetnog i svestranog glazbenika, pedagoga, odgajatelja u čijoj sam klasi kasnije završio srednju glazbenu školu na Glazbenom učilištu »Elly Bašić« u Zagrebu.

Tijekom svoga školovanja u glazbenoj školi, kao i kod privatnih druženja, mnogi su primijetili moj talent za pjevanje te mi govorili kako bi bila šteta ne iskoristiti i taj dar. U međuvremenu sam otišao na nekoliko privatnih sati pjevanja kod prijateljice mojih roditelja prof. Emine Marušić koja mi je dala prve satove solo pjevanja, ali sam tada još bio premlad i nisam pjevanje shvaćao ozbiljno, odnosno nije me previše zanimalo. Po završetku srednje glazbene škole otišao sam u vojsku gdje sam služio redovni vojni rok i ne razmišljajući da ću se ozbiljno baviti glazbom, a kamoli opernim pjevanjem.

Ustvari, cijelo vrijeme me pratio taj put glazbenika jer sam i u vojsci svirao trubu kako za buđenje, tako i za povečerje, čak sam pjevao u vojnom zboru koji je baš tada bio osnovan u vojarnici u Požegi. Poslije vojske sam neko vrijeme radio u ugostiteljstvu, ali to nije dugo potrajalo jer su mi opet dobri ljudi, kao i moji roditelji, savjetovali da se nastavim baviti glazbom jer bi bila šteta da taj dar koji imam ne iskoristim. Moji roditelji su opet odigrali veliku ulogu u svemu tome pa me tako otac uputio preko svoje prijateljice na audiciju za operni zbor HNK-a u Zagrebu, koju sam ne očekujući položio, a za koju me opet pripremala profesorica Emina koja me i kasnije pripremala za prijemni na akademiji. Tako je otprilike počeo moj put opernog solo pjevača, zahvaljujući mojim roditeljima i dobrim prijateljima koji su znali prepoznati moj talent.

Dolazak u Rijeku

Najprije ste bili solist opere u zagrebačkom HNK-u, gdje ste ostvarili brojne uloge, a zatim ste bili u angažmanu u Operi HNK-a u Osijeku. Kako to da niste ostali u zagrebačkom HNK-u?

– Vrlo brzo nakon završene akademije postao sam solist prvo malih, a zatim srednjih i velikih uloga u HNK-u u Zagrebu. Dobio sam bio priliku otići u operni studio u Frankfurt, ali pošto mi se pružila prilika ovdje u Hrvatskoj te sam odmah dobio posao, draže mi je bilo ostati doma. Paralelno sam počeo raditi i kao gost solist splitskog HNK-a, gdje sam ostvario brojne uloge te sam često nastupao sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom i zborom HRT-a kao solist. Tako je bilo sve do 2015. godine kad sam osjetio velik zamor nakon intenzivnih pet godina solo pjevanja dosta različitog repertoara, pa promjene faha iz lirskog u spinto ili mladodramski i to relativno u kratkom vremenu. U Osijeku su mi ponudili vrlo dobre uvijete, a ja sam u tome vidio mogućnost da sa više vremena pripremam i izvedem zahtjevnije velike uloge, uz to sam imao više vremena provoditi sa svojom obitelji, pogotovo jer mi se tada rodio sin Andrija.
Pored toga sam i dalje nastupao u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, po cijeloj regiji i izvan domovine, ali sam mogao sam sebi organizirati vrijeme tako da je to bio nesumnjivo dobar potez pogotovo jer je tada bilo teško udovoljiti zahtjevima glavne operne kuće HNK-a u Zagrebu koja je trebala tenora za pokrivanje širokog spektra repertoara.

Kako je došlo do vašeg dolaska u Rijeku i angažmana u HNK-u Ivana pl. Zajca?

– Do mog dolaska u Rijeku došlo je preko projekta opere »Tosca« 2019. za vrijeme kojeg se rodila ideja o mom prelasku u HNK-a Ivana pl. Zajca. Pozitivna radna atmosfera, odlični kolege solisti, izvrstan orkestar i zbor, mogućnost rada s mnogim stranim i domaćim dirigentima te redateljima, morski zrak, blizina Zagreba gdje moja obitelj i ja živimo, te na kraju poziv intendanta Marina Blaževića, sve to me privuklo u Rijeku u nadi za mojim sveukupnim razvojem i napretkom.

Kamov kao izazov

Samo u ovoj kazališnoj sezoni pjevali ste u »Nikoli Šubiću Zrinjskom«, »Tosci«, »Madami Butterfly«, »Aidi«, »Cavalleriji rusticani«, »Carmen«… Jeste li zadovoljni razvojem karijere u riječkom kazalištu i općenito opernim repertoarom?

– Puno se toga napravilo u ovoj sezoni, pogotovo kad gledamo na to da nas je ova pandemija poprilično namučila te nam stvorila mnoge probleme kako zdravstvene, tako i u poslu, organizacijske i tehničke naravi. Bilo je teško planirati i u profesionalnom i u privatnom životu, što nam je stvaralo razne poteškoće. Mnogi od nas pjevača smo preboljeli koronu, što je naročito opasno za naš instrument. Međutim, za sad na sreću nitko nije prošao s težim posljedicama tako da smo uspjeli iznijeti većinu zadanog repertoara, što je stvarno rijetko kojoj opernoj kući uspjelo. Mogu reći da sam za sada zaista zadovoljan, a dalje ćemo vidjeti.

Sada pripremate ulogu Ive u »Operi po Kamovu«. Kakav vam izazov ovo djelo predstavlja? Pretpostavljam da je riječ o posve drukčijem izazovu u usporedbi s klasičnim opernim repertoarom.

– Ulogu Ive sam počeo studirati početkom veljače, odmah nakon premijere »Cavallerije rusticane«. Tada sam mislio kako će biti prilično nemoguće savladati takav zadatak, pogotovo jer je »Opera po Kamovu« djelo koje nije klasičnog karaktera i definitivno traži da se pjevač posveti samo njemu, pritom ne miješajući fahove i stilove pjevanja baveći se s drugim opernim djelima. Premijera »Opere po Kamovu« je trebala biti izvedena 21. travnja, ali je zbog epidemioloških mjera odgođena za mjesec dana kasnije. Na taj način smo dobili vremena još bolje proučiti i savladati zahtjevnosti same glazbe ali, s druge strane, tadašnja neizvjesnost premijere stvorila je dodatni pritisak. Vjerujem da će se premijera dogoditi prema sadašnjem planu jer smo zaista sve savladali, od režije do glazbe.

No, nije bilo lako doći do toga jer shvatiti kako pjevati i interpretirati samog Kamova na Juranićevu glazbu, koja zaista odlično dočarava Kamovljev mentalitet, je uistinu velik izazov i znači skoro pa poznavati osobno samog Kamova, odnosno njegova djela i način pjesničkog razmišljanja. Libreto i sama radnja opere su pisani vrlo intimno, na pjesnički način u kojem prepoznajemo neke osobne osjećaje i doživljaje, neke situacije iz njegova života. Što se tiče vokalne inerpretacije, najbliže bih to usporedio sa stilom verizma što iziskuje stabilan i čvrsti spinto izričaj.

Pjevanje s profesoricom

U predstavi pjevate s vašom profesoricom Vlatkom Oršanić. Kakvo je to iskustvo?

– Sa svojom profesoricom sam imao čast i priliku pjevati prije skoro 13 godina u operi »Didona i Eneja«. Uvijek je to poseban osjećaj. Meni je izuzetno drago vidjeti jednu našu poznatu i prizantu opernu divu koja se praktički nije promijenila, ni pjevački ni pojavom, pristupačnu i zabavnu kako u privatnom, tako i u profesionalnom životu, a pogotovo kad je to još i tvoja profa.

Biografija

Tenor Domagoj Dorotić glazbeno je obrazovanje počeo kao trubač u Glazbenoj školi »Ferdo Livadić« u Samoboru, a srednju glazbenu školu završio je u Zagrebu na Glazbenom učilištu »Elly Bašić« 1999. Diplomirao je 2008. u klasi profesorice Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dvije godine poslije postaje solist opere HNK-a u Zagrebu. Od 2015. na angažmanu je, u statusu prvaka, u Operi HNK-a u Osijeku. Godine 2013. pjevao je hrvatsku himnu prigodom primanja Republike Hrvatske u Europsku uniju.