RIJEKA – Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izvela predstavu »Orlando furioso/Bijesni Orlando«, koju je prema djelu talijanskog pjesnika i dramatičara Ludovica Ariosta (1474. – 1533.) režirala argentinska redateljica Jazmin Sequeira. Viteški ep »Bijesni Orlando«, uz Danteovu »Božanstvenu komediju«, smatra se najvažnijim djelom talijanske književnosti. Prvo izdanje objavljeno je 1516. godine u Veneciji i sastojalo se od 40 pjevanja. Drugo izdanje objavljeno je 1521. godine u Ferrari i iako je broj pjevanja ostao isti, jezik je primjetno očišćen na razinu standardnog jezika. Ipak, tek su u trećoj i završnoj verziji iz 1532. godine stil i jezik dovedeni do savršenstva, a broj pjevanja je podignut na 46. Po bogatstvu invencije i savršenosti izraza (ottava rima) to je vrhunsko književno ostvarenje talijanske renesanse.

Nadovezuje se na francuske viteške spjevove karolinškoga ciklusa i na romane bretonskoga ciklusa, nastavljajući fabulu Boiardova »Zaljubljenog Orlanda«. U Ariostovu spjevu samo imena likova i neke tipične situacije potječu iz viteškoga razdoblja, dok njihova svojstva i karakteri pripadaju novomu dobu.

Nižu se epizode, likovi se pojavljuju, nestaju i opet izranjaju, grupirani oko ovih glavnih tema – rat Karla Velikoga protiv Saracena; Orlandova ljubav prema Angelici, koja završava vitezovim mahnitanjem zbog kraljevnina braka s običnim afričkim vojnikom Medorom; ljubav saracenskoga viteza Ruggiera i franačke plemkinje Bradamante. Ove tri teme prepletene su mnogim ljubavnim, fantastičnim, komičnim, pustolovnim zgodama, opisima dvoboja, začaranih dvoraca i otoka, čudesnih bića, prizora iz svakodnevnog života i aluzija na suvremene ljude i društvo. Ariosto dijelom prihvaća viteške ideale, ali je kod njega stalno prisutna i ironija.

Aktualiziranje stare priče

U adaptaciji za kazališno uprizorenje Jazmin Sequeira i Luciano Delprato slijede tri osnovne narativne linije Ariostova »Bijesnog Orlanda«, dok su iz brojnih epizoda, likova i zgoda učinili izbor. Najveći pomak dogodio se na planu interpretacije, transponiranjem epa čija se radnja odvija u 8. stoljeću u suvremeno doba. Dok prvo Ariostovo pjevanje šalje čitatelja u središte povijesne akcije i zapravo izmišljenog rata u 8. stoljeću – saracensku opsadu Pariza, početni prizor predstave »Bijesni Orlando« vodi nas u današnji Pariz i ulične sukobe »žutih prsluka« i policijskih snaga. Kod Ariosta kršćani, dakle vojska Karla Velikog, i Saraceni ratuju za posjed Europe. Saracene predvodi kralj Afrike, koji u Parizu uz pomoć maurskog španjolskog kralja i dva moćna afrička kralja napada kršćane. Njih pak predvodi Orlando, glavni i najbolji vitez kralja Karla.

U predstavi Sequeira i Delprato aktualiziraju staru priču – u središtu njihove adaptacije i interpretacije je današnja situacija s migrantima koji zbog socijalno-ekonomskih, političkih, ratnih i drugih okolnosti s Istoka bježe na Zapad. Doduše, oni danas nisu Saraceni ratnici i osvajači, ali ih dio današnjih Europljana tako percipira – kao one koji im otimaju radna mjesta i od kojih se treba štititi podizanjem zidova i bodljikavih žica. U tome je znakovit lik Angelice, kćeri kitajskog kralja, koja u predstavi i sama postaje migrantica koja, u ironičnom komentaru na Ariostov predložak, cijelo vrijeme bježi od silovatelja.

Današnji migranti

Relacija prema suvremenosti ogleda se i u scenografskoj zamisli Luciana Delprata koji platno postavljeno iznad pozornice koristi kao prostor za reklame, novinske članke, televizijski prijenos ili društvene mreže. Na početku je tako na njemu poruka u stilu »ovdje može biti i vaša reklama«, a zatim čitamo poruku »Dobrodošao u Europu«, koja je ironijski komentar na migrante koji pokušavaju ući u tu istu Europu. Jedna od reklama, sukladno današnjem konzumerističkom društvu, propagira Ariostov hamburger, a druga političko lice za talijanske izbore. U tkivo Ariostova teksta ubačeni su i mnogi drugi aktualni komentari vezani za dominantni patrijarhat, bjelačku supremaciju, feminizam, društveno-političke odnose moći i nasilje prema drukčijima, što su brojne otvorene teme, ali ih je možda i previše za jednu predstavu. Ratna zbivanja iz ovog suvremenog »Bijesnog Orlanda«, sukladno društvu spektakla u kojemu živimo, donose se u izravnom televizijskom prijenosu, a o njima izvješćuju i portali. Pritom predstava slijedi tri glavne teme iz Ariostova epa. Tijekom zahuktavanja bitke kod Pariza Orlandu (Andrea Tich) pamet pomućuje Angelica (Serena Ferraiuolo), koja bježići nailazi na ranjenog maurskog mladića Medora (Stefano Iagulli). Dok skrbi za njega, zaljubljuje se te se njih dvoje vjenčaju. Nakon što to sazna, Orlando pobjesni i preda se grotesknom ludilu, gol hara Europom uništavajući sve i svakoga na svom putu. To je klimaks i ključni dio »Bijesnog Orlanda« – u prizoru Orlandova ludila dojmljiv je i ekspresivan Andrea Tich, koji se iz kršćanskog viteza transformira u svojevrsnog distopijskog pobješnjelog Maxa, što priziva i kostim Sandre Dekanić – crna, kožnata borbena odora s istaknutim srebrnim križem. Podsjetimo, u filmu »Pobješnjeli Max« Georgea Millera iz 1979. godine u dehumaniziranoj budućnosti autocestama vladaju motorizirane bande, dok policajci neuspješno pokušavaju održati red.

Elementi fantastike

Dok je kod Ariosta bijes naslovnog lika izazvan prije svega zbog ljubavnih muka, u vehementnoj glumačkoj interpretaciji Ticha osjeća se bunt prema čitavom društveno-političkom kontekstu, a slijedi policijsko obuzdavanje Orlandove pobune.

»Pobješnjelog Maxa« priziva i način na koji Bradamante – ženu ratnicu – interpretira Ivna Bruck – buntovno i silovito, ulazeći na scenu na motoru. Bradamante je hrabra, pametna, borbena, emancipirana i odlučuje tko je dostojan njezine ruke tako što se bori s njime. Ona spašava svog voljenog Ruggiera (Stefano Surian), koji iako voli Bradamante, podliježe čarima Angelicine ljepote. U predstavi su, na neuobičajen način, prisutni i motivi Angelice okovane gole na stijenu uz more te fantastičnog bića hipogrifa. Jedan od likova je i moćna čarobnica Alcina, koju je upečatljivo utjelovila poznata tršćanska i talijanska glumica Ariella Reggio, a koja u predstavi vodi kuću u kojoj se okupljaju transvestiti (Drag) i koji će doživjeti brutalan kraj. Bajkovit je i motiv prstena nevidljivosti koji Angelica koristi u slučaju opasnosti.

U predstavi je zanimljivo riješena epizoda putovanja viteza Astolfa na hipogrifu do Mjeseca s kojega on vraća Orlandovu izgubljenu pamet, u kojoj na platnu pratimo citat iz filma »Put na Mjesec« Georgesa Mélièsa iz 1902. godine, prvog poznatog znanstvenofantastičnog filma (videoprojekcije potpisuje Marin Lukanović).

Između distopije i realiteta

Lijepu migranticu Angelicu, koja svojom ljepotom uspijeva začarati svakog muškarca koji je sretne, tumači Serena Ferraiuolo, čija Angelica – samoironično – u jednom trenutku negoduje zbog tretmana njezinog lika i konstatira da je iznenada nestala iz Ariostove priče, a u finalnom prizoru predstave zaziva mirno rješenje sukoba kojega ipak neće biti – svadbenu gozbu Bradamante i Ruggiera u posljednji trenutak prekida Rodomonte koji izaziva Ruggiera na borbu…

U predstavi »Bijesni Orlando« ulogu naratora ima Aleksandar Cvjetković, a ratobornog vođu saracenske vojske Rodomontea utjelovio je Mirko Soldano. Zbivanja na pozornici cijelo vrijeme usmjerava inspicijentica Melissa (u Ariosta je ona vidovnjakinja i učenica čarobnjaka Merlina), koju igra Annamaria Ghirardelli. Uloge Astolfa, saracenskog silovatelja i novinara tumači Giuseppe Nicodemo. Kršćanske vojnike igraju Tino Trkulja i Karla Aračić, a saracenske vojnike Mihael Marković, Nika Grbelja, Andreja Brozović Adžić-Kapitanović i Dora Čiča. Prevoditelj i jezični savjetnik je Giuseppe Pipino, koreograf je Damian Cortes Alberti, autor glazbe Marcos Bueno, a oblikovatelj svjetla Robert Pavlić.

Predstava »Bijesni Orlando« putem ruha klasičnoga djela, negdje između distopije i realiteta, progovara o problemima današnjega svijeta, što bi moglo biti interesantno i mlađoj publici koja se među lektirnim naslovima može susresti i s Ariostovim epom. Ipak, predstava bi s ponekim kraćenjem bila dramaturški kompaktnija i još dinamičnija.