RIJEKA – Stajaćim ovacijama ispraćeni su izvođači i autorska ekipa premijerno izvedene predstave »Grand finale: The Turtle and the Phone Booth«, nove kreacije izraelskog koreografa Nadava Zelnera za riječki Balet. Ovaj plesni spektakl središnji je projekt sezone Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca koji je uistinu velika završnica koja je publici u Rijeci ponudila neuobičajeni doživljaj, barem kad je o jednom baletnom ansamblu riječ. Ovaj autorski projekt nastao je u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Split u sklopu K-HNK – Konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta.

Prije dvije godine pisali smo o predstavi »TransParada« u kojoj se Zelner predstavio koreografijom »Medium rare«, već tada očaravši riječku publiku energičnom i ekspresivnom izvedbom. Tekst smo tada završili riječima da bi bilo zanimljivo da Zelner koreografira i neki cjelovečernji balet ili plesnu predstavu u riječkom HNK-u. Ove godine ta nam se želja i ostvarila, a predstava metaforički naslovljena »Kornjača i telefonska govornica« u potpunosti je ispunila očekivanja.

Glazbeni eklekticizam

»Grand finale« nesvakidašnji je odabir za vrhunac baletne sezone i vjerojatno simbolički oproštaj s dosadašnjim umjetničkim vodstvom Baleta riječkog HNK-a. Umjesto možda očekivane izvedbe nekog baleta iz »željeznog« repertoara ili neoklasike, na veliku pozornicu »Zajca« postavljena je predstava suvremenog plesa i baleta izvedena na također neuobičajeni izbor glazbe. Nadav Zelner, naime, eklektički je izabrao glazbu u rasponu od one za špageti-vesterne autora poput Ennija Morriconea i Marcella Giombinija, preko bluesa i countryja, do rocka Deep Purplea i glazbe metal-bendova kao što su Metallica i Sepultura. Na popisu glazbe je osamnaest kompozicija različitih glazbenih stilova i žanrova (uz već spomenute zastupljeni su i The Electric Guitars, George Winston, Alessandro Alessandroni, Federale, Paul Lenart & Richard Rosenblatt, Dave Luxton, Ann Cohen i Paul Lenart, Asleep at the Wheel te Steve Vai), što je kreiralo glazbenu kulisu različitih ugođaja, intenziteta i emocionalnih raspona, čime su stvoreni kontrastno postavljeni prizori koji pulsiraju u raznovrsnim ritmovima (svakako treba spomenuti i dizajnera zvuka Matana On-Yameha).

Foto Marko Gracin

Distorzirani zvukovi heavy metala, njegove energične i intenzivne izvedbe, izmjenjuju se s instrumentalnom (ili pjevanom) glazbom laganijeg tempa koja naglašava lirski intonirane momente predstave. Na vizualnom planu scenograf Eran Atzmon kreirao je prepoznatljiv urbani ambijent – pozornica je premrežena električnim vodovima i stupovima, uličnim svjetiljkama i povremenim zrakama neonske rasvjete, s mrežastom strukturom postavljenom na prosceniju, na mjestu orkestralne »rupe«. Važan detalj ovako zamišljene scenografije, koja do punog izražaja dolazi oblikovanjem svjetla Dalibora Fugošića (posebno izdvajamo pokretne reflektore), je telefonska govornica, ona iz naslova predstave, koja nije samo objekt izdvojen iz stvarnosti, već poprima i bitna metaforička i simbolička značenja. Riječ je o govornici kakve još možemo vidjeti i na pojedinim lokacijama u Rijeci, ali koje se više zapravo i ne koriste jer su ih »pregazili« mobiteli i suvremene tehnologije. U predstavi ova telefonska govornica, postavljena bočno uz pozornicu, ima važnu ulogu – ona postaje neka vrsta privatne, intimne ispovjedaonice članova riječkog baletnog ansambla, a ujedno je simbol njihovih kontakata i povezanosti s onima koje su ostavili u zemljama iz kojih su otišli da bi se negdje drugdje, konkretno u Rijeci, bavili baletom.

Priča o riječkom Baletu

U tom je smislu »Kornjača i telefonska govornica« i priča o ansamblu riječkog Baleta čiji su plesači i plesačice uglavnom stranci, došljaci s raznih strana svijeta koji su u Rijeci pronašli svoj privremeni, a neki i trajni dom. Upravo je tema doma ishodište ovog autorskog projekta Nadava Zelnera, koji propituje što je dom i gdje je on zapravo. U tom propitivanju kornjača mu se nametnula kao idealan simbol za nekoga tko stalno putuje i metaforički nosi dom na leđima. Ova asocijacija priziva Plutarha, za kojega je kornjača bila simbol kućevnosti i pitomosti: njezina je kuća jedno s njom, nikad je ne napušta i uvijek je posve tiha, čak i kad se kreće. Motiv kornjače prisutan je i u kostimografiji Maora Zabara, koji je izvođače i izvođačice odjenuo u majice s kapuljačama (još jedan znak urbane, popularne kulture), stavivši im velike naprtnjače na leđa koje postaju poput kornjačina oklopa (kad joj prijeti pogibelj, kornjača se pritaji i sva se uvlači u oklop: simbol opreza i stalne zaštite). U frenetičnom uvodnom prizoru članovi Baleta doimaju se poput kakvog urbanog plemena koje neku vrstu svojeg ritualnog plesa izvodi oprćeno ruksacima kao simbolima napuštanja njihovih domova i putovanja od grada do grada, kamo odlaze u potrazi za poslom ili su na čestim turnejama, »kao rock zvijezde«. Premda djeluju kao pleme, svaki od plesača i plesačica posjeduje i izrazitu individualnost, što je naznačeno printovima s njihovim uvećanim portretima na majicama.

Foto Marko Gracin

Predstava »Grand finale« tako je prilika da ih bolje upoznamo, da doznamo nešto o njihovim životnim pričama koje su do sada uglavnom ostale iza pozornice, a kojih je važan dio i bavljenje plesom i baletom. U koreografskoj koncepciji Nadava Zelnera plesne točke izmjenjuju se s monolozima koje izvođači izgovaraju u telefonskoj govornici, a tolika količina teksta također je neuobičajena za jednu baletnu predstavu. No iznimno je bitna, jer ti monološki dijelovi otvaraju važna pitanja o identitetu, (ne)pripadnosti, udaljenosti i odvojenosti od obitelji i prijatelja, napuštanju starog i stvaranju novog doma ili domova.

Plesačka predstava

Spomenut ćemo neke od tih dirljivih, emotivnih ispovijedi članova Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca. Mio Sumiyama, balerina iz Japana, ispričala je na japanskom jeziku potresnu priču o tome kako se zbog preseljenja u Hrvatsku nije uspjela oprostiti s bakom koja je u međuvremenu preminula. Indikativan je i fragment telefonskog razgovora plesača Noe Gabriela Siluvangija iz Švicarske, izgovoren na francuskom jeziku: »Oni se ne mogu pomiriti s onim što im kažem. Svugdje je isto! Prestao sam se objašnjavati gdje god idem, u svaki grad u koji se preselim. Nikad se nisam osjećao kao da stvarno pripadam negdje. Za svoje bijele rođake ja sam Afrikanac, a za njih sam bijelac…«. I drugi plesači i plesačice donijeli su svoje životne ispovijedi na vlastitim jezicima: španjolskom, rumunjskom, nizozemskom…

No, prije svega, ovo je izvrsna plesačka predstava, temeljena 100 posto na pokretu, kao što bi rekao Zelner, u kojoj su vrhunski plesni potencijal iskazali Thomas Krähenbühl, Federico Rubisse, Valentin Chou, Ali Tabbouch, Alejandro Polo, Alvaro Olmedo, Laura Orlić, Mio Sumiyama, Janne Boere, Noa Gabriel Siluvangi, Soyoka Iwata i Maria Matarranz de las Heras, bilo u plesnim solima, bilo u duetima, i naročito u skupnim scenama.

Specifičan plesni jezik

U predstavi »Kornjača i telefonska govornica« iznova je do izražaja došao i specifičan plesni jezik koji razvija Nadav Zelner, koji je ovoga puta kreirao začudne koreografske svjetove nabijene energijom, intenzivnošću i strastvenošću, a istovremeno poetske i emotivne. Kontrastno postavljeni prizori, prepuni plesačke energije i istodobno precizno usklađeni s glazbom, dojmljiv su odraz kaotičnosti današnjega svijeta u kojemu su mnogi ljudi izgubili dom, prisiljeni su ga napustiti, postali su beskućnici ili su u traganju za nekim mjestom koje bi moglo postati njihov novi dom. Riječ je o predstavi koja se temelji na dokumentarističkim svjedočanstvima izvođača, a istodobno sadrži i nadrealnu dimenziju koja lebdi iznad opipljive stvarnosti. U ovom autorskom projektu do izražaja dolazi i Zelnerova sklonost prema filmu, pa su tako prizori u govornici zabilježeni i kamerom, koja se koristi i u snimanju pojedinih plesnih sekvenci.

Baletni »Grand finale« tako je ponudio kompletan doživljaj u svim segmentima – koreografskom, režijskom, glazbenom, vizualnom i nadasve plesnom.