ZAGREB – Prikazana je posljednja predstava Festivala svjetskog kazališta – »Diptih: vrata koja nedostaju i izgubljena soba« belgijske plesne kompanije Peeping Tom, ugošćena u zagrebačkom HNK-u. Žene kao slomljene lutke, muškarci kao njihovi dezorijentirani lutkari, vjetar koji svakoga može otpuhati kamo hoće: to je kratki scenarij predstave »Diptih: vrata koja nedostaju i izgubljena soba«, kojom se zatvorio ovogodišnji, jubilarno dvadeseti Festival svjetskog kazališta.

Vještina belgijskih izvođača uistinu je velika. Nema tog skoka, pada, svijanja kralježnice unazad, kontorzije zglobova, ukočenosti čitavog tijela i ekscentričnog izvijanja udova koje plesači nisu u stanju majstorski izvesti. No dramaturgije novog cirkusa također moraju imati svoje dublje autorske razloge. Zašto bismo gledali sliku bez emocionalnog tona, sliku bez dubljeg umjetničkog pitanja, sliku koja u osamdeset minuta izvedbe na mnogo načina ponavlja isti refren o ljudskoj otuđenosti i tijelima koja su potpuno izgubila svoju volju, samo klize s raznih površina, bacaju se preko ograde brodova, ukočena su (kao mrtva) i prenosiva kao žive lutke? Je li to zbilja »dijagnoza« naših blagavaonica?

Stupor

Već je u prvih nekoliko minuta predstave i filozofski i izvođački postavljen tematski okvir: ljudi stalno ponavljaju svoje male smrti, privremena umiranja od praznine i dosade. Netko ih iznese sa scene, netko drugi obriše krv s poda, a onda ista koreografija kreće iznova. Krpe se malo otimaju kontroli, ljudi manje, ali u konačnici čitavu izvedbu obilježava ogromna entropija. Plesači se grupiraju u heteroseksualne parove, kratke zajedničke sekvence uključuju i ispade ljubomore ili preljuba, s time da su u tim parovima žene još pasivnije od mehaničnih muškaraca. Nošene su scenom, vučene kao trupla, ostavljene da se sliju niza zidove i naslonjače. Lome im se pete, klecaju koljena. Dobro da su tu snažni muškarci s dovoljnom količinom patrijarhalnih mišića da ih mogu vitlati scenom i dizati s poda.

Nema objašnjenja gdje im je svima nestala volja za životom ili zašto cirkuski trik dovodi do toga da žena u završnoj sceni sjedi na krevetu držeći svoju glavu pod rukom. Odgovori na ova (dramaturški neobrađena) pitanja u cijelosti su prepušteni gledateljima. Pratimo događaje nekog postapokaliptičnog, ali i dalje luksuznog svijeta, u kojem ljudi ne znaju komunicirati i nemaju nikakvog posebnog interesa ni posla, osim čekati da ih ne otpuše jaki vjetar prilikom otvaranja nekih od scenskih vrata.

Stupica

Čak i ako predstavu protumačimo kao pogled na stanje ljudske tjeskobe koja nema ni imena ni povoda, recimo tipično za određene podžanrove horor-filmova (soba-za-bijeg koja guta svoje igrače), nismo ništa bliže odgovoru na pitanje čime se zapravo bavi ova predstava. Nekom generalnom, suicidalnom usamljenošću ljudske vrste? Osjećajem uhvaćenosti u zamku? Nesposobnošću povezivanja? Praznim hodom egzistencije? Sve su ove odrednice previše općenite i banalne, lišene i humora i filozofske provokativnosti, kao ekstremno razvodnjeni Beckett, opljačkan od poetske snage. U kazalištu je tijekom same izvedbe svijetlilo puno mobitela, čitale su se i slale poruke, šuškalo se i vrtjelo na sjedalima, a bilo je i onih koji su ustali i prije kraja napustili predstavu. Začudo, preostatak publike ispratio je Peeping Tom toplim aplauzom, pretpostavljam poštujući njihovu uistinu zadivljujuću plesnu vještinu. Ali virtuoznost ni u starom cirkusu nije funkcionirala kao glavna i jedina odrednica predstava. Čini se da Peeping Tom ima problema s redateljskim i dramaturškim članovima tima, odnosno da se okreće čistoj dekorativnosti i tehnicizmu akrobatskog umijeća.

Repertoarne slijepe ulice

Obzirom da je ovo već četvrto gostovanje iste skupine na Festivalu svjetskog kazališta, bilo bi sjajno da selekcijski tim u sastavu Buljan i Vrgoč obrati pozornost na još neke novocirkuske klasike, posebno finsku novocirkusku scenu i predstave s australijskog kontinenta, koje još uopće nismo vidjeli na reviji međunarodnih klasika, premda to zaslužuju mnogo više od »mlake vodice« pod nazivom Peeping Tom.