Ovo djelo Henryja Purcella temelji se na Vergilijevom epskom spjevu »Eneida«, a u Zajcu je režija povjerena Mirvi Koivukangas. Malim orkestrom Opere ravnao je Tomislav Fačini, naslovnu ulogu Didone pjeva mezzosopranistica Ivana Srbljan, a Eneju Marko Fortunato
RIJEKA Barokna opera »Didona i Eneja« engleskog skladatelja Henryja Purcella (1659. – 1695.) premijerno je izvedena u HNK-u Ivana pl. Zajca. Riječ je o prvoj Purcellovoj operi u riječkom HNK-u, koju je režirala gošća iz Finske Mirva Koivukangas. Ovo djelo, praizvedeno 1689. u Chelseaju, temelji se na Vergilijevom epskom spjevu »Eneida«. Vergilije je u svom epu priču o Didoni – osnivačici i prvoj kraljici Kartage – upotpunio legendom o Eneji, trojanskom princu. Eneja dolazi u Kartagu, moćni grad-državu. Pod utjecajem bogova, Eneja i Didona se zaljube, ali Eneja na kraju odabire svoju dužnost i odlazi u Italiju gdje će njegovi potomci osnovati Rim. Didona je ostavljena, osramoćena i slomljenog srca te simbolički spaljuje oružje i sve predmete koje je Eneja ostavio, a potom se baca na mač… Njene posljednje riječi su kletva temeljem koje će Kartaga biti vječni neprijatelj Rima, sve do uništenja toga grada u punskim ratovima.
Didonina previranja
Prema običaju Purcellova vremena, libreto Nahuma Tatea građen je na sižeu iz klasičnog mita o Didoni, koja je umrla uslijed ljubavne boli za mladim Trojancem Enejom. Iz tog sižea Purcell je izdvojio ljudske momente likova i radnje, prikazavši ih najneposrednije u trenucima boli i tuge. Smatra se da se Purcell u »Didoni i Eneji« vinuo do najvišeg lirskog stupnja ranobarokne glazbene scene. Snaga njegove glazbe leži iznad svega u dubini osjećaja, a zatim i u neobičnoj ljepoti i svježini koja je diskretno nadahuta engleskim folklorom.
U svom režijskom pristupu Mirva Koivukangas u središte interpretacije stavila je unutarnja previranja Didone, koja se u sebi bori između dužnosti kraljice i ljubavi prema Eneji. U prvom planu su Didonini strahovi i strepnje, odnosno njena podsvijest koja ju proganja i muči. Taj unutarnji Didonin košmar scenski je prikazan kroz metafore. Scenografkinja Paola Lugarić osmislila je polukružnu scenografiju, jednostavnih linija i boja, koja bočnim rešetkama i svojevrsnim kontrolnim tornjem priziva zatvor.
Za Didonu je, naime, kraljevska palača poput tamnice, a ona se – svezanih ruku i prekrivenih očiju – osjeća zatočenicom svojih strahova. Kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović odjenula je Didonu u jednostavnu bijelu haljinu, koja svezanih rukava na leđima priziva i Didonino ludilo. U kreacijama Čarobnice, njenih vještica i ostalih prikaza iz Didoninih noćnih mora Paladin Šabanović razigrala je maštu i kreativnost. Bajkovitosti i oniričnosti pojedinih dijelova uprizorenja pridonijelo je i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića.
Naslovnu ulogu Didone pjeva mezzosopranistica Ivana Srbljan, koja je i ovoga puta pokazala raskošnost svoga glasa i spremno odgovorila izazovu barokne opere koja je rijedak gost na hrvatskim kazališnim pozornicama. Srbljan je dojmljivo izvela prekrasnu ariju Didone, uzvišenu u svojoj savršenoj jednostavnosti. Dodatan izazov bio je i izvođenje opere na engleskom jeziku, u čemu se – u ulozi Eneje – možda najbolje snašao odlični Marko Fortunato. Na visini zadatka bile su i mlade pjevačice Morana Pleše u ulogama Belinde i Prve vještice, Ana Majdak kao Druga žena, Sonja Runje u ulozi Čarobnice, Iskra Stanojević kao Druga vještica te kontratenor Franko Klisović u ulozi Duha, dok je u ulozi Prvog mornara nastupio član zbora riječke Opere Saša Matovina.
Nepotrebna pauza
Aktivnu ulogu u »Didoni i Eneji« ima zbor Opere, koji je u ulozi antičkoga kora, a koreografski ga je razigrao finski gost Osku Heiskanen (sa zborom je radila Nicoletta Olivieri). Zbor ima i važnu dramaturšku ulogu, jer uz psihičku transformaciju Didone nestaju i njeni strahovi koje je maskama, kostimima i pokretima utjelovio zbor. Sjajan dojam ostavio je i mali orkestar Opere, kojim je ravnao dirigent i čembalist Tomislav Fačini, koji je ovu operu nazvao »džepnom Venerom« baroknog repertoara.
Prema njegovim riječima, na formalnom planu u pet prizora Purcell jedinstvom pulsa i tonaliteta stvara kompaktne cjeline koje prolaze u bešavnoj i ritmičnoj izmjeni spontanih recitativa i zborskih blokova, zaokruženih instrumentalnim predigrama i plesovima. »Motivi su krajnje prepoznatljivi, gotovo hitmejkerski; pregnantan ritam, igra ponavljanjem slogova, diskretna polifonija i karakterno oslikavanje osiguravaju skladnu sekvencu vrlo živih zvučnih slika. I u tonalitetnoj arhitekturi su ključni elementi krajnja ekonomija i praktičnost«, ističe Fačini.
Premijerna publika ispratila je »Didonu i Eneju« pljeskom i ovacijama, a jedna od primjedbi koja se mogla čuti je da jednosatnu operu nije bilo potrebno prekidati pauzom.
