RIJEKA – Hrvatska drama riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem – Gradskim kazalištem Pula, premijerno je izvela predstavu »Amarcord« prema istoimenom filmu za koji su scenarij napisali Federico Fellini i Antonio Guerra.

Budući da je riječ o Oscarom ovjenčanom remek-djelu talijanske, europske i svjetske kinematografije, očekivanja od predstave bila su svakako velika. Onima koji su gledali antologijski Fellinijev film nametnulo se i pitanje ima li uopće smisla filmsko ostvarenje koje je toliko specifično i obilježeno prepoznatljivim osobnim autorskim svijetom Federica Fellinija adaptirati i transponirati u kazališni medij. Ove prilično nezahvalne zadaće prihvatio se argentinski redatelj Luciano Delprato, koji je i autor adaptacije, a kao autori predstave potpisani su Luciano Delprato, Belen Parra, Michele Pastorini i Osman Eyublu.

Podsjetimo, »Amarcord« je film talijanskog redatelja Federica Fellinija iz 1973. godine u koji je uklopio mnoge motive i događaje iz vlastitog odrastanja u Riminiju. Riječ je, kako sugerira i naslov, o »gorkim sjećanjima« na 1930-e godine u lučkom gradiću koja Fellini na topao i humoran način rekonstruira onakvima kakvih ih pamti iz djetinjstva – s karnevalima, fašističkim svečanostima, đačkim nepodopštinama, mjesnim spletkama, obiteljskim svađama, kojima defilira mnoštvo upečatljivih likova, a slogan koji je dominirao tim vremenom glasio je »Bog – Država – Obitelj«.

Središnji lik je adolescent Titta, koji odrasta u talijanskoj provinciji okružen galerijom živopisnih lica. Premda se s vremenom politički odnosi radikalno mijenjaju, a fašisti počinju dominirati institucijama moći, zajednica ne prestaje živjeti kroz rituale – smjene godišnjih doba, te prirodne, društvene i obiteljske spektakle (snijeg, magla, prolazak velikog broda…). Kao što su takva i sjećanja, i pripovijedanje u filmu je fragmentarno, poput niza sličica ili isječaka iz života, a realnost se isprepliće s nadrealnim i snovitim. Važnu ulogu u filmu »Amarcord« ima glazba Nina Rote, koja je istodobno tužna i radosna, s duboko emotivnim prizvukom nostalgije.

Prebacivanje u jezik kazališta

S obzirom na sve komponente Fellinijeva filma, koji je uistinu poseban univerzum, prebacivanje u jezik kazališta može se činiti gotovo nemogućom misijom. U svojoj adaptaciji Luciano Delprato je u tome djelomično uspio, oslanjajući se, kako je i sam objasnio u programskoj knjižici, na crteže Federica Fellinija. Pritom je Delprato pojedine epizode iz filma učinio dodatno teatralnima, dok su likovi prikazani još grotesknije i karikaturalnije nego što je to kod Fellinija. Blagi, suptilan humor prisutan u filmu u predstavi se sveo na nekoliko puta ponovljeni motiv »puštanja vjetrova«, što djeluje kao prvoloptaška dosjetka na koju bi se publika valjda trebala smijati (i smijala se). Ima još mjesta u predstavi koja su nekako plošna, banalizirana, poput prizora s poludjelim ujakom Teom koji u antologijskoj sceni, popevši se na stablo, uzvikuje da želi ženu. Delprato u ovom prizoru uvodi male lutke Tea i patuljaste opatice, koja ga uspijeva spustiti s drveta i ponovo odvesti u ludnicu, no sve to skupa djeluje kao kakva lutkarska predstava za djecu (na koju je premijerna publika i zapljeskala).

Efektna scenografija

S obzirom na različite prostore zbivanja, interijere i eksterijere, scenografkinja Belen Parra (uz oblikovanje svjetla Darija Družete) to je efektno riješila konstrukcijom na rotirajućoj pozornici, čijim se okretanjem dinamično izmjenjuju prizori – u kinodvorani, za Tittinim obiteljskim stolom, u školi, bolnici, fašističkog maltretiranja Tittina oca, u crkvi, hotelu… te na kraju na Gradiscinoj svadbi. Parra je ujedno i kostimografkinja, koja je naročito u kostimima ženskih likova naglasila karikaturalnost (Trafikantica, profesorica matematike), dok su likovi kostimima diferencirani i s obzirom na svoja zanimanja u malome mjestu (odvjetnik, svećenik, prostitutke, fašisti…). Motiv grofova pauna, koji u Fellinijevom filmu djeluje poput nadrealne scene u snijegom prekrivenom gradiću, u predstavi se pojavljuje utjelovljen u liku koji tumači Edi Ćelić, u koreografiranom kretanju Michelea Pastorinija. U predstavi i inače dolazi do izražaja Pastorinijeva koreografija, koja naglašava tjelesnost i seksualnost likova, a prisutna je i u, primjerice, koreografiranom koračanju skupine u crno odjevenih fašista.

Dok, kao što smo već istaknuli, u »Amarcordu« glazba Nina Rote predstavlja iznimno bitnu dimenziju filma, autor glazbe u predstavi je Osman Eyublu, koji je kreirao uglavnom pozadinsku, nenametljivu glazbenu kulisu. Koristi se tek mali glazbeni citat čuvene Rotine glazbe, kao neki daleki eho Fellinijeva filma. U predstavi se čuje i »Giovinezza«, službena himna nekadašnje fašističke partije u Italiji, a njoj je kontrapunktirana »Internacionala« koja se pušta s gramofona u koji fašisti ispaljuju metke.

Glumačka podjela

Onima koji su gledali film, svakako će se nametnuti i komparacije u pogledu glumačke podjele. Naravno, Fellinijeve likove i njegove glumce »veće od života« teško je ponoviti, oponašati, a kamoli nadmašiti. U takvoj nezahvalnoj konstelaciji glumci Hrvatske i Talijanske drame ostvarili su uglavnom solidno svoje uloge, no u njihovim interpretacijama kao da je nedostajalo onog tipičnog, burnog i glasnog mediteranskog temperamenta. Majku obitelji Mirandu, s pokojom rečenicom i na talijanskom jeziku, tumači Olivera Baljak, posebno izražajna u prizoru majčine smrti. Miranda je brižljiva majka, ali i odana supruga Aureliju kojega igra Dean Krivačić.

Mladića Tittu pomalo naivno, dječački, utjelovio je Deni Sanković, čiji je lik u prijelazu iz djetinjstva u odraslo doba zaokupljen seksualnim maštarijama o raznim ženama iz gradića, ali se suočava i sa smrću majke. Na prvom mjestu među ženama je gradska ljepotica Gradisca, u koju su svi potajno zaljubljeni, a koja sanja o tome da se uda i ima obitelj i djecu. To će joj se na kraju i ostvariti, dok prizor Gradiscina vjenčanja i odlaska iz grada za Tittu označava i kraj djetinjstva. Gradiscu u predstavi glumi Tanja Smoje, a ovoj galeriji živopisnih, uglavnom karikaturalno prikazanih ženskih likova, treba pridodati i Volpinu (Aleksandra Stojaković Olenjuk) i korpulentnu Trafikanticu (Serena Ferraiuolo). Ginu igra Ivna Bruck, a profesoricu matematike Jelena Lopatić. U ulozi Bisceina, gradskog redikula koji tvrdi da je proveo noć u hotelu s 30 konkubina bogatog šeika, pojavljuje se također Lopatić, a s ovim likom počinje i završava predstava, zaokružujući se zajedničkom fotografijom svih likova.

Djeda tumači Biljana Lovre, prijetvornog Mirandina brata Lalloa utjelovio je Jasmin Mekić, Svećenika (izdvojimo prizor u ispovjedaonici vezan za masturbaciju) i vođu fašista igra Giuseppe Nicodemo, u ulozi Odvjetnika i gradskog kroničara je Mario Jovev, ujaka Tea i Baghina glumi Edi Ćelić, a Chicha i ostale Andrea Tich.

Gledamo li predstavu »Amarcord« neovisno od Fellinijeva filma ili uopće ne poznavajući film, ona je u kazališnom smislu zanimljiva, no kad se krene u komparaciju s Fellinijevim ostvarenjem djeluje poput blijede kopije koja doduše poštuje original, ali bez onog pravog felinijevskog duha kojemu se, izgleda, nije moguće ni približiti.