Od alternativca i rokera do ozbiljnog i priznatog kazališnog scenografa – bio je neočekivani životni put Dalibora Laginje, odnedavno umirovljenog scenografa HNK-a Ivana pl. Zajca. Njegovih scenografija sjeća se kako starije gledateljstvo, tako i ono mlađe. Prisjetimo se tek nekih čarobnih koje su oblikovale pozornicu u predstavama kao što su »Šuma Striborova«, »Labuđe jezero«, »Sunset Boulevard«, »Evita«, kao i još njih dvjestotinjak koje je osmislio u posljenjih 30 godina koliko je proveo u riječkom kazalištu.

Dalibor Laginja diplomirao je slikarstvo u klasi jednog od najvećih talijanskih suvremenih slikara Emilija Vedove na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Za vrijeme studija kao gitarist pridružio se venecijanskoj alter-rock grupi Death in Venice, s kojom je snimio dva vinila, a po dolasku u Rijeku s gitaristom i kompozitorom Damirom Halilićem Halom osnovao je grupu Public.

Kako je sve počelo, kao i o brojnim suradnjama s mnogim priznatim redateljima, kostimografima, skladateljima, glumcima… razgovarali smo s Daliborom Laginjom – dobitnikom niza nacionalnih i internacionalnih priznanja i nagrada.

U kazalištu ste proveli tridesetak godina, to je skoro cijeli radni vijek. Kako je sve počelo?

– Kazališnom scenografijom počeo sam se baviti sasvim slučajno u Sloveniji, gdje sam radio na nekim projektima odmah nakon studija u Veneciji. Već tada priznati redatelj Vito Taufer pozvao me je na suradnju. Bilo je to sasvim neočekivano, jer se ja nikada ni u mislima nisam bavio kazalištem, imao sam otpor prema kazalištu. Uvijek sam bio alternativac, svirao sam u bendovima, slikao i nikad nisam odlazio u teatar. Ipak, na njegov poziv odazvao sam se i odlučio okušati. Napravio sam nekoliko scenografija za Mladinsko gledališče i još neka druga kazališta.

Revizor

Što vas je smetalo u kazalištu: zadani građanski mediokriteti, pravila? Danas vas to više ne smeta?

– Apsolutno! No, od tada do danas se jako puno toga promijenilo i više se ne može o tome govoriti. Otkrio sam da se tu likovno može itekako izraziti, čak štoviše otkrio sam da mogu raditi na velikom formatu, što mi je uvijek bio izazov. Počeo sam se igrati u toj dosta ozbiljnoj igri i, eto, zaigrao sam se punih 30 godina. Radio sam mnogo po cijeloj Jugoslaviji, čak i u Meksiku i Venezueli, zaista mnogo toga.

I kojim putevima ste stigli natrag u Rijeku? Kakvo je bilo iskustvo naći se pred velikom i praznom pozornicom nacionalnog kazališta?

– Najprije sam utrnuo od odgovornosti i moram priznati pomalo se prestrašio. Mislim da je to bilo 1988. godine kad me je Vito Taufer pozvao da napravim scenografiju za predstavu »Revizor«. No, usudio sam se i predstava je bila jedna od onih koje pamtimo i mi koji smo je stvarali, a mislim da je i kod publike ostala u sjećanju kao jedan dobar kazališni doživljaj.

Osim »Revizora«, od svega što ste napravili je li vam što ostalo u posebnom sjećanju?

– Joj, na to je tako teško odgovoriti. Napravio sam 200-tinjak scenografija, od toga 100 prosječnih, 80 dobrih i 20 izvrsnih. Mislim da je to jako dobar prosjek. Jedini sam hrvatski dobitnik internacionalne nagrade Oistat, koja mi je dodijeljena u Seulu u Južnoj Koreji.

Dalibor Laginja / Snimio Vedran KARUZA

Te izvrsne scenografije, o čemu su ovisile? O temi, o vama, o ekipi…?

– Apsolutno i isključivo o ekipi, kolektivnom radu i stvaranju. Upravo ono što danas nedostaje teatru: razmjena iskustava i vibracije koje se na kraju tako sjajno sljube u sjajnu predstavu. Svi zajedno smo radili predstave, osmišljavali cijelu predstavu i sve njene elemente. Dolazili smo u kazalište, a u kazalištu se družilo i stvaralo. Oko predstave je vladala atmosfera i već je unaprijed bilo jasno kakva će se predstava dogoditi. Danas to više nije tako.

O intendantima

Koliko ste intendanata promijenili? Jesu li vam neki osobito bili po nečemu zanimljivi?

– Bilo ih je dosta. Spomenuo bih svakako Darka Gašparovića s kojim sam postao prijatelj. On se nikada nije petljao u moj posao i bio je čovjek od velikog znanja. Vjerovao još tada. Sjećam se i Crnčevića koji je bio gospodin čovjek, intendant koji je imao puno povjerenje u svoju ekipu i nije se miješao u naše poslove. Odabrala bi se ekipa kojoj je dao puno povjerenje da odradi posao.
Pamtim, naravno, i Mani Gotovac koja je bila potpuno šašava. S kojom sam bio neobičan prijatelj. Mi smo se, naime, znali strašno svađati da je to izgledalo kako više nikada nećemo moći zajedno raditi niti funkcionirati, ali je postojalo međusobno poštovanje. Vezano uz nju ima i jedna mala anegdota. Nije bila ni mjesec dana intendantica kad me je pozvala i upitala kako je moguće da imam tako mali koeficijent. Naravno odmah mi ga je povisila pa sam sutradan odmah dobio veću plaću. Naravno veći koeficijent održao se koliko je trajala njezina intendantura, po njenom odlasku iz Rijeke i moj se koeficijent vratio na staro.
Spomenuo bih i Srećka Šestana kao intendanta kojega nikad ne bih mogao zamisliti kao intendanta, ali bio je čovjek od riječi s kojim sam rado razgovarao i družio se. Razumjeli smo se, uglavnom. Ni on se apsolutno nikada nije petljao u moj posao. Vjerovao mi je, a ja sam njegovo povjerenje poštovao.

Kako vas se dojmio aktualni intendant Marin Blažević?

– Posljednjih nekoliko godina stvar se bitno promijenila. Ne znam radi li se o konkretnim ljudima i ne znam je li to počelo s Nadom Matošević ili s Marinom Blaževićem. Rekao bih da se promijenilo vrijeme, a oni su njegovi prezenteri. Svijet je krenuo u potpuno drugom smjeru. Čim su došli na mjesto intendanta zauzeli su stav kao da je to sve njihovo, a ne nešto što smo mi gradili dugo i dosta teško. Nada je neosporno dobra dirigentica, a Marin je izvrstan dramaturg i siguran sam da je odličan operni redatelj. Oni imaju potrebu autoritativnog načina vladanja institucijom. Danas su takvi ljudi poželjni, to je novi tip umjetnika.

Kad kažete da je stiglo »novo vrijeme«, na što točno mislite?

– To je predvidljiva posljedica liberalnog kapitalizma. Djeluje se zbog svog probitka, karijere, osobne koristi. Dopušteno je sve kako bi sami sebe promovirali. Svi su na ledu, a za opstanak biraju se različiti mehanizmi. Marin je izabrao mehanizam strahovlade, njega se svi boje osim mene (smijeh)… To je bilo nezamislivo u vrijeme dok je tu bio Gašparović ili Crnčević. Kad bi prolazio intendant, nije bilo došaptavanja u strahu: »Ide intendant.« Bilo je super poštovanje. Danas je to sasvim nešto drugo. Danas je to ponašanje u stilu: ovo je sve moje! Ali, nisu oni krivi, oni samo preuzimaju sistem za koji smatraju da bi mogao proći, a njima donijeti korist. Ljudi su prestrašeni i lako ih je još jače ustrašiti. Svi se boje ostati bez posla i bez novca. Strah se uvukao u institucije kulture, umjetnosti. Nekad je teatar bio prostor igre i razmjene iskustava, kreacije.
Danas ljudi dolaze u teatar na posao koji im donosi novac, gledaju na sat kad će pauza i kad će kraj radnog vremena. Nema više srastanja s projektom, a to nekad nije bilo tako. No, danas je to tako svuda; ljudi rade za mršavu plaću, zaokupljeni su golom egzistencijom, prestrašeni strahovladom i nema prostora za kreaciju i igru.

O Oliveru Frljiću

Više puta ste spomenuli i Olivera Frljića. Čime vas se toliko dojmio?

– Mislim da je Frljić jedan od najvećih hrvatskih živućih umjetnika. Osim toga, s njim sam napravio predstavu koju ću pamtiti cijeli život. »Škrtac« u »3. maju« još dok je bila intendantica Mani Gotovac. On je jedini poslije D’Annunzija koji je izrežirano prošao kroz grad.

Neobična usporedba?!

– Vrlo neobična, ali vrlo kompatibilna bez obzira na ideološke različitosti. Iako ja ne vidim velike razlike između krajnje desnice i krajnje ljevice.

Gdje biste u tome smjestili Frljića?

– Smjestio bih ga u manipulativnu kategoriju, koja je prepametna da bi se smjestio.

Kad spominjemo Frljića, nameće mi se pitanje kakva je riječka publika u odnosu na nekad? Neke njegove predstave podijelile su riječku publiku, uznemirile duhove?

– Najviše se sjećam publike kroz dramu. Tu se publika bitno mijenjala. Kad smo počeli s eksperimentalnim teatrom, alternativnijim pristupom, počela je dolaziti publika koja je mladost provela u Palachu i na Kontu. Počeo sam viđati ljude koji se nisu ranije viđali u kazalištu. Dogodio se uspon drame neposredno pred rat, s Tauferovim »Revizorom«, pa se nastavilo s predstavom »Kraljevo«…
Nakon toga je nastupio rat i pauza, a poslije je drama ponovo imala nekih svojih uzleta. Publika je počela vrlo ozbiljno slijediti to što se radilo u kazalištu. Bili smo pojam nacionalnog teatra. Važnu ulogu odigrali su intendanti. Mani je bila dramaturginja i njegovala je dramu. U vrijeme Mani Gotovac napravili smo nekoliko sjajnih predstava, Moliereova »Škrca«, zatim predstavu »Lukrecija o’ bimo rekli Požeruh« Jagoša Markovića…
Nada je kao dirigentica stavila akcent na orkestar, a Marin je to sad doveo do kraja. On ima veliko znanje i afinitet prema operi i sjajan je operni redatelj, ali je na neki način zapostavio dramu i balet.

Otpustili su me u miru

Kako vas je kazalište ispratilo u mirovinu?

– Izašao sam tiho, nitko mi nije rekao ni bog ni zdravo. Zapravo intendant me je prije godinu dana zvao i predložio mi da pred odlazak svoj rad i doprinos zaokružim predstavom »Vježbanje života« i realizacijom svečanog zastora.
To mi se učinilo jako fer i jako zanimljivim. Imao sam osjećaj da sam to zavrijedio. Shvatio sam to jako ozbiljno i počeo sam već pomalo raditi na tome, jer to je ozbiljan zadatak. No kad je izašao cast »Vježbanja života«, moga imena nije bilo. Nitko mi ništa nije govorio. Nikakav poziv. Zvao sam nekoliko puta tajnicu, ali nisam dobivao nikakav odgovor. Otpustili su me u miru u hrvatsku mirovinu, slijedi umijeće preživljavanja! (smijeh)
Otkad postoji Akademija, niti jednom me nisu pozvali za eventualnu suradnju. Iz MMSU-a otkako je otišao Valušek nitko me više nikada nije kontaktirao, a znaju da imam materijal za napraviti atraktivnu izložbu.

Sjećam se vaših scenografija – bile su poput bajke, nježne a opet ekspresivne i snažne. I slike su vam jednako tako začudne. Odakle to?

– Nekako sam takav! (smijeh) Taufer je jednom zgodom rekao nešto slično tome, kako ga fascinira moj rad jer da je istodobno moćan, ekspresivan, a opet nekako lijep. To me veseli, vuče, ali i iscrpljuje. Ponekad u šali kažem da je to lavlji sindrom, ono kad lav miruje 12 sati, ali kad je budan daje sve od sebe.
Ovo što sad radim, nazovimo ih fotografike. Volio bih napraviti jednu lijepu veliku izložbu da bi to ljudi vidjeli.

EPK fotografike – Dalibor Laginja

Tu ste tehniku primijenili i u nekim scenografijama za predstave u »Zajcu«, primjerice u »Labuđem jezeru«. Mislim da je imalo taj efekt na tilu?

– Da, to je bila ta baletna predstava »Labuđe jezero« gdje sam sa surađivao s redateljem Stašom Zurovcem i majstorom svjetla Denijem Šesnićem. Volim to.

Kako nastaju vaše scenografije? Pročitate li cijelo djelo ili vam je dovoljan samo kratki sinopsis?

– Pročitam, neki put temeljitije, neki put površnije, ali nikada ne gledam kako su to isto djelo napravili drugi scenografi. Danas je jako popularno napraviti kompilacije tuđih radova. Danas svatko može biti redatelj, scenograf ili kostimograf. Jednostavno vidi na internetu kako su to neki drugi napravili i odnesu ideju u radionicu. To omogućuje skoro svakome status umjetnika. Bojim se da se tim »google« sindromom i kompilacijama u budućnosti ne počnu koristiti i razni šarlatani koji će operirati umjesto kirurga. Jedina vještina koja je danas na cijeni je – znati se »uvaliti«.

Grad mi izgleda sve lošije

Prilično ste izravni, zaista uočavate sve društvene promjene, posebice one »na gore«.

– To je sindrom postmodernizma. Imao sam čast upoznati najvećeg hrvatskog nadrealista Radovana Ivšića. S obzirom na to da je živio u Parizu, jednom sam ga upitao kakva je tamo scena, na što mi je odgovorio kako se sve svelo na »razinu brze i jeftine dosjetke«. Neznanje se time bilda i, naravno, uvijek ima iznimaka. Originalnost se uništava svim silama, a ne zaboravimo kako su svijet ipak izgradili kreativni ljudi koji su imali svoj jezik i svoje pismo, nisu ga gradili zidari.

Kako vam izgleda Rijeka iz perspektive umjetnika ?

– Grad mi izgleda sve lošije. Baš kao što je to jednom rekao i opjevao moj genijalni prijatelj Štulić: »Grad bez ljubavi/Sumrak ideja/Loše vibracije/U mojoj glavi/Dolje na ulici/Koraci u tami/Mozgovne vijuge šeću/Svoje pse/Stajao sam predugo/Na tramvajskoj stanici/Zagrljeni parovi/U gomili snova/Briga me frajeri/Za vaše reklame/Ovuda su prolazili/I drugi prije vas…«
Taj mi se opis jako sviđa.

I EPK vam je, čini se, zanimljiva tema. Na vašem fejsu u zadnje vrijeme objavljujete fotografike naslovljene baš tom kraticom. Što točno to znači?

– Tko normalan tko misli ne bi kritizirao? U povijesti ovog grada je to jako ozbiljna tema, kako za prošlost, tako i za sadašnjost pa i za budućnost.

Zašto?

– Zbog toga što se sve to jako čudno posložilo. Korona se umiješala u cijelu priču i mislim da je spasila EPK. Spasila je nas i njih od EPK-a. Neupitne su zasluge i sposobnosti ekipe koja se zalagala da Rijeka dobije EPK. Oni su odradili dobar posao. Pojedinci koji su zaslužni za to stvarali su sliku grada, imidž, godinama. Rijeka je poznata ne samo kao centar novog vala, panka i slično… To je potpuno kriva, Matanićeva percepcija Rijeke, to nema veze ni s čim. Rijeka je nešto što mi Riječani znamo. Puno slojevitije, puno drugačije, puno ljepše… Netko ili neki donijeli su odluku ignorirati ljude koji su kulturu stvarali posljednjih 40 godina. To nije slučajno, to je vrlo svjesno i jasno, to je namjerna odluka! Netko je rekao idemo ignorirati tu faktografiju. Ljudi koji su stvorili imidž ovoga grada, osim Janka Polića Kamova, i danas rade. Nemoguće je ne prepoznati rokersku, glazbenu, likovnu scenu…
Okupljanje tima ljudi koji su došli od nekud koji nemaju veze s gradom, koji ne poznaju grad. Naravno da projekt nije lokalnog karaktera, već globalnog, ali bez lokalnih umjetnika projekt nema identitet. To su samo birokrati. Rijeka definitivno ne bi bila to što je bez Urbana, Hala, Elvisa Stanića, Čarlija, Zrinšćaka, Majkusa, Denija Šesnića, Alena Liverića, Livija Badurine. Ma, ti birokrati o tim ljudima nemaju pojma, ne znaju gdje žive!
Tu su i ljudi koji su grad prepoznali i odlučili se doseliti. Primjerice Staša Zurovac koji se doselio u Rijeku, a koji je najveći koreograf srednje generacije za kojeg je to sam Šparemblek kazao. Zatim tu su Rade Šerbedžija, Neno Belan… Zašto te ljude nisu zvali i pitali za mišljenje, kako to vide. Nije li to za zapitati se?

Ipak, zvali su Let 3, Vavu…

– Odgovor je savršeno jednostavan! Šarar im vraća dug jer je svirao klavijature u tom bendu. Let 3 osobno vrlo cijenim, i mislim da je Mrle jedan od dominantnijih umjetnika u regiji. No, ne zaboravimo i činjenicu da su intendant Blažević, nesuđeni scenograf Turato i pročelnik za kulturu Grada Rijeke Šarar zajedno sjedili u školskim klupama. Riječki umjetnici, nažalost, šute i dopuštaju situaciju. Meni su brojni ljudi prilazili i s pitanjem što ću raditi za EPK? Nitko me nikada nije zvao.

O EPK-u

Kako ste vi vidjeli taj projekt? Jeste li imali neke zamisli, doprinose?

– Nekoliko godina prije EPK-a shvatio sam da je to jako važan trenutak za grad i počeo sam razmišljati o nekim projektima. Pala mi je na pamet, još uvijek mislim, dobra ideja. Kako sam zbog obilaska kazališnih radionica često lutao oko Torpeda, vido sam strojeve kadene, sidra, sve ruzinavo, ali sve »ready to made«! Ukratko, vidio sam riječku povijest u detaljima. Misli su se čistile u meni i došao sam nakon nekog vremena na ideju kako bi te strojeve bilo lijepo spasiti od propadanja i ugraditi ih u arhitektonsku priču, tkivo grada. Primjerice, mali trg u Starom gradu gdje bi se takav stroj savršeno uklopio, pa još uz jedan »touch screen« gdje bi se mogla ispričati i njegova povijest.
Priča se odjednom počela širiti u mojim zamislima. Molo longo mi se učinio nedovršenim, praznim. Pomislio sam kako bi bilo lijepo napraviti svakih sto metara odmorišta s klupom i crnikom, a iznad ogromna propela ili torpedo, a na kraju legendarni brod »Uragan«. Vidio sam sliku grada koja bi trebala dočekati EPK. Doživljavao sam to scenografski…

I do kud ste stigli u svojim zamislima?

– Ekipa i elaborati bili su spremni, čak su me primili ozbiljni ljudi s laptopima i pročelnik kulture Šarar među njima. Imao sam očito krivi dojam da su svi oduševljeni projektom. No, nikada nisam dobio nikakav odgovor. Šarar je rekao da je to izvrsna ideja. Bio sam siguran da je zaista otvoren put da napravimo nešto originalno.

Na kraju koje je objašnjenje, vaše, njihovo…?

– Bez osobne koristi nema podrške za projekte, bez obzira o čijoj se ideji radilo.