ZAGREB – Predstava »Mali ogar« umjetničke skupine Poco Loco i redateljice Renate Carole Gatice premijerno je izvedena na Sceni Knap u sklopu projekta »Bolje da o tome ne razgovaramo«. U nagrađivanom romanu Oceana Vuonga »Na zemlji smo zakratko predivni« (2020.) postoji rečenica o čudovištima: »Biti čudoviše znači biti hibridni signal, svjetionik, sklonište i upozorenje u isti mah.«

Vuong inzistira na tome da čudovišta ne pripadaju samo dječjoj imaginaciji, nego nas zapravo stav prema tome što je normalno, a što čudovišno, vrijednosno određuje čitavog života. I vrlo je teško sa sebe skinuti etiketu »opasne razlike«. Zbog toga se temom čudovišnog bavi i dječja predstava »Mali ogar« (prema tekstu Suzanne Lebeau u prijevodu Ivora Popovića) skupine Poco Loco i redateljice Renate Carole Gatice. Samosvjesnog malog poluogra-poludječaka kao žilavo, znatiželjno i lukavo stvorenje koje ne želi ugušiti svoj unutarnji glas odlično igra Dean Krivačić, a njegovu zabrinutu i vrlo blagu ljudsku majku igra glumica koju smo odavno trebali vidjeti kao prvakinju velikih kazališnih kuća: topla i veoma nijansirana Zrinka Kušević. Naratorica priče je Maja Katić, a izvedba teče u pratnji trija Ivane Đula, Luke Vrbanića i Petra Đule Vrbanića. Još jednom se pokazuje da u kazalištu za djecu najbolje funkcionira živo glumačko tijelo, nesnimljeni instrumenti koji uživo sviraju glazbenici na pozornici i pasionirani glas same autorice priče. To je najstariji puls priče za djecu, čiju izvedbenu snagu ne može ništa zamijeniti.

Krvoločnost

Premda je uz »Malog ogra« nakon predstave hvalevrijedno organiziran razgovor s gostima psiholozima i dramskim pedagozima na temu transgeneracijske traume, vezano za aspekt priče u kojem dijete ogra nužno pamti i preuzima tatino proždiranje sitne dječice, meni se čini da je pred nama mnogo više predstava o licemjerju svake kulture oko konzumiranja mesa, nego o tome koliko su patili ili koje su sve zločine počinili naši preci. U tekstu je, naime, opetovano naglašeno da se ljudska vrsta ne čudi svojoj vlastitoj krvoločnosti po pitanju konzumiranja raznih vrsta životinjskog mesa, dapače krvavi biftek je naš legitimni specijalitet, ali jako se uzrujavamo kad su istog tog mesa gladni vukovi ili ogri. Ideja predstave je da vlastitu krvoločnost možemo upoznati i kontrolirati. Mali ogar je ljudojed koji s mukom nauči uživati u mesu pijetla i kobasicama. Iako ga majka podiže kao vegetarijanca, ogar se ne želi odreći svoje mesojedne prirode.

Nasilje u ormaru

Predstava nastaje u trenutku u kojem pojedine europske zemlje (Njemačka, Francuska) u škole uvode vegetarijanske jelovnike umjesto mesnih (jer se uravnotežena vegetarijanska prehrana smatra dugoročno zdravijom), no ovaj naš ogrić tome kaže odlučno »ne« i drži se svoje potrebe za kuhanim i pečenim kokama. Govoreći o kvaliteti same priče, ona je za mene vrlo problematična. Slabo upoznajemo likove izvan kontroverzne teme jesti ili ne jesti kolege iz razreda (oko čega se brinu i majka i lik učiteljice) te je li ogrova ljudska majka osoba koja prvo zataškava povijest očeva nasilja od svog djeteta (otac je prije rođenja sina pojeo šest ogrovih sestrica), a zatim jako dugo odgađa trenutak kad će sinu ispričati istinu o njegovu miješanu porijeklu i potencijalnom ljudožderstvu.

Nameće se i vrlo neugodno pitanje kakva je to zapravo majka koja slegne ramenima na šestero svojih mrtvih kćeri i ogru rodi još jednog dječaka, nakon čega tata ogar nestane, umjesto da mama pobjegne već nakon prve sumnjive situacije dječje smrti? Ima nečeg uznemiravajuće konzervativnog i u činjenici da opetovano očevo nasilje prema djeci preživi jedino muško dijete, nakon (čak) šest pojedenih dvogodišnjih djevojčica. I da se na kraju priče najavljuje nova integracija oca ogra u obitelj. Hoću reći da dramaturški u ovoj predstavi ima prostora za pitanje je li ovo predstava o surovo zlostavljanoj i gotovo malumno romantičnoj mami, koja uporno idealizira svog »lijepog muža« (ogra) i »živi za svog sina« nakon što je sahranila šest kćeri za koje postoji nadasve opravdana sumnja da ih je pojeo otac – ili priča o dječaku/ogru koji raskrinkava i mamu i tatu i sustav nasilja u koji pripada samo zato što je ogar. Predstava strada i od prebrzog ritma izvođenja. Njezina je, pak, vrlina što se kroz sve događaje provlači političko pitanje jesmo li čudovišta zato što jedemo meso ili smo čudovišta zato što su naši preci počinili goleme količine nasilja, tretirajući svoje bližnje kao topovsko meso. Ili smo čudovište zato što (kao majka u priči) nismo spasili šest kćeri od očevog nasilja, ali zato sina jesmo.

Autorica teksta puno je toga ugurala u okvir ove bajke, za koju nisam uopće sigurna da jest bajka. Jer prava umjetnička bajka donosi razrješenje emocionalne opresije, koje ovdje nije na vidiku, premda mali ogar izdrži tri testa suzdržanosti (malo varajući u postupku). Prema autorici teksta Suzanne Lebeau, smiješ biti različit ako svima dokažeš da tu razliku možeš kontrolirati. Ali zapravo nikad ne prestaje želja za krvavim biftekom, pokazuje Lebeau. U izvedbi Deana Krivačića ogar je uvjerljiv baš zato što se svako malo otima kontroli, puno se svađa s mamom, odgrize i pokoji dječji prstić, ali jasno je da je ideal odrastanja u priči vezan za njegovu adaptaciju na »dozvoljeno meso«. Oko čega malo i vara. Stvarno ne znam što o njegovoj strasti prema svim vrstama mesa misli dječja publika u gledalištu. I moj odgovor na priču je ambivalentan, unatoč tome što je zanatski sjajno ispričana.

Samokontrola

Za svu je djecu veoma važan međaš emocionalne zrelosti učenje samokontrole – i upravo je to dimenzija »Malog ogra« koja odlično funkcionira. Odrastanje je shvaćanje da postoje razni obziri koje uvažavamo, pa makar nas naša »ogarska« priroda vukla na suprotnu stranu. Također treba pohvaliti spregu nenametljive, ali emocionalno evokativne žive glazbe, kao jedine pratnje čitanja teksta i glume na sceni. Kao i inače kad je u pitanju skupina Poco Loco, minimalnim sredstvima glumačkog glasa, korištenja dva mikrofona te glazbenih instrumenata dočarana je bogata slikovnost i emocionalnost predloška. Zbog toga je »Mali ogar« predstava koja bi trebala nastaviti igrati baš u tom »šturom« obliku glumačkih i glazbenih glasova, bez ikakvog drugog vizualnog ukrašavanja na sceni. Posebno je pitanje preslušava li nas ova izvedba oko toga je li svaki svejed neka vrsta čudovišta ili je čudovište osoba koja želi pojesti baš sve što se može proglasiti komadom mesa. I je li jako ljubazna mama ustvari suučesnica u očevim zločinima.

»Mali ogar« polako gradi istinitu sliku o drami apetita, kao i o tamnoj strani majčinske strasti prema predatorima, što mi se u kontekstu domaćih predstava za djecu čini vrlo hrabrim autorskim iskorakom. Ali to je i predstava koja zbilja zahtijeva puno roditeljskog i nastavničkog angažmana oko naknadnih dječjih pitanja. Ona su daleko radikalnija no što se na prvi pogled čini. U predstavama za odrasle to je vrlina. U predstavama za djecu to je izazov. No nismo li i mi nalik ogrovoj mami ako djeci »prešutimo« ove probleme? Ne treba zaboraviti ni da djeca obožavaju strašne priče i da je upravo njihovo pripovijedanje način ovladavanja strahom. Znajući koliko djeca vole Andersena i Grimmove bajke, prepune užasa i distopije, možda zapravo treba imati povjerenja u njihovo tumačenje »Malog ogra«. Možda ih baš taj svežder sprijatelji i s njihovim i našim izvanserijskim apetitima.