ZAGREB – Afrodita je, po grčkoj mitologiji, božica ljubavi i ljepote, štoviše – najljepša božica antičkih mitologija rođena iz morske pjene, nevjerna žena božanskog kovača Hefesta a, prema Homeru, kći Zeusa i Dione. Možda najzanimljivija priča vezana za Afroditu jest ona kada joj je Paris dao zlatnu jabuku na kojoj je bio urezan natpis »Najljepšoj boginji« i to zato jer mu je Afrodita, za razliku od Here i Atene, obećala naći načina da oženi najljepšu djevojku na svijetu. Paris, mlad i romantičan, odabrao je tada Afroditin dar te se ubrzo zaljubio u princezu Helenu te tako izazvao Trojanski rat.
Od tada, pa do danas, Afrodita je ostala simbolom ženske ljepote, a jabuka, još od Adama i Eve, preko Parisa i Helene, Atalante i Snjeguljice simbol razdora. Dvije slobodne umjetnice, glumice Karmen Sunčana Lovrić i Katarina Arbanas te su simbole i motive odlično iskoristile i tako stvorile cjelovečernju predstavu »Moderna Afrodita« koju smo gledali u KUM-u (Kazalište u Močvari).

Marija i Magdalena

Već se u imenima nositeljica radnje – Mariji (Arbanas) i Magdaleni (Lovrić), otkrivaju razne asocijacije. One su, naizgled, nespojive, a susreću se u pomno osmišljenom wellness programu koji obećava fantastično, transformirajuće iskustvo koje može riješiti sve životne probleme svake žene. Jedna je »sretno« udana inženjerka iz Slavonije s troje djece, koja se prvi put nađe u wellnessu, druga je stereotipna zagrebačka djevojka koja se bavi digitalnim marketingom i kojoj je wellness zapravo drugi dnevni boravak. Prvi nam dio predstave nastoji prikazati sve razlike između Marije i Magdalene, napose one različitosti koje se tiču njihova stila življenja. Na kraju dolazi i do sukoba u kojem jedna u onoj drugoj vidi sve ono što joj u životu smeta i što ne odgovara njezinim životnim postulatima te eskalira sukob između, uvjetno rečeno, slobodne i samosvjesne žene te moralistice i udane domaćice.

Karmen Sunčana Lovrić i Katarina Arbanas u prizoru predstave / Foto PERO PENX

Motiv jabuke

Nauštrb svih razlika, kao deus ex machina, objema se upali »lampica« i shvaćaju da su obje prevarene – jedna od muža, druga od, rekli bismo, bedastih časopisa koji nude instant rješenja, a obje od društva čije su okove prihvatile nositi kako bi zadovoljile standarde koje, u principu, nikada nisu željele i koji ih ne čine sretnima. Dolazi do iskrenog razgovora, potaknutog »čašicom«, i upoznavanja lišenog predrasuda jedne prema drugoj.
U sceni, kojoj bih nadjenuo nazivnik najvažnije, one, odgrizajući od iste jabuke, prestaju biti neprijateljice i stapaju se u jednu ženu. Riječ je o oslobađajućem trenutku, svojevrsnom putu u Damask, u kojem shvaćaju da su, zapravo, prevarene i sve samo ne emancipirane. Autorice tako uzimaju drevni motiv jabuke i odbacuju dotadašnje konotacije, dodajući tom voću novi simbol – simbol zajedništva, a ne raskola, zato ih i možemo gledati kao Mariju (i) Magdalenu koja napokon prihvaća sebe i koja je istovremeno divlja i nježna, emancipirana i submisivna, žena, majka i domaćica, ali i uspješna poslovna žena; svetica i kurva, tradicionalna i liberalna, seksualna i aseksualna i tako dalje.
Lovrić i Arbanas, prilikom stvaranja predstave, doista su se potrudile unijeti cijeli niz osobina u ta dva lika u kojima se može pronaći svaka gledateljica, ali i gledatelj, jer postavljaju pitanja koja se tiču svih nas, progovarajući tako o društvenim ulogama, stereotipima, standardima ljepote i uspješnosti, dvojbama, strahovima i predrasudama koje, ne samo ženama, nameće suvremeni način života. Glazbu za predstavu izradio je Mirko Prišlin, a po mome ukusu mogla je biti mrvicu i kraća – iako se shvaća intencija autorica i izvođačica da to bude cjelovečernja predstava.

Ovoga puta jabuka kao simbol zajedništva

Treći lik

Uz snažan simbolizam, u ovoj crnohumornoj komediji u molijerovskom stilu, pored sukoba Marije i Magdalene koje su, spletom okolnosti, prisiljene na suradnju te naposljetku njihovo društveno nametnuto rivalstvo završava prijateljstvom, dodao bih i treći lik, a to je lik Goge – predstavnice wellness centra. Gogu ne vidimo, ali je čujemo i sve je vrijeme prisutna kroz svoje sugestije kojima vodi protagonistice kroz taj »nevjerojatni« i nadasve skupi wellness program, sve pod krinkom izbora »svjetskih stručnjaka«. Iako su autorice, u programskom letku, navele kako ova komedija progovara, prije svega, o životu žena u društvu mizoginije, mislim kako se puno važnija poruka skriva baš iza Goge koja je predstavnica i glasnogovornica svijeta u kojem živimo – svijeta new agea, jeftinih filozofija, reklama kojima smo svakodnevno bombardirani, protivnika znanosti, šarlatana, skupih proizvoda koji ne rješavaju ništa, društvenih mreža na kojima živimo lažne, naizgled sretne živote te šarlatana koji nam, narodski rečeno, prodaju »muda pod bubrege«. Nesumnjivo je da se žene danas, još uvijek, ne nalaze u najboljem mogućem položaju, ali glavne junakinje ove »dramedije« žrtve su standarda nametnutih ne samo od muškaraca, već od društva 21. stoljeća. Postavlja se pitanje kako se osloboditi tog »društvenog ugovora«? Marija i Magdalena su uspjele razumski i, jednim dijelom, spletom okolnosti, odnosno »Božjim prstom«. Ostaje nada kako ćemo i mi.