RIJEKA – Hrvatska drama riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca postavila je, nakon poduljeg vremena, »Gloriju« Ranka Marinkovića, antologijsko djelo hrvatske drame. Ovaj »mirakl u šest slika« praizveden je 1955. godine, a do danas je »Glorija« doživjela brojna uprizorenja i svako novo pred publiku postavlja određeni horizont očekivanja. Kao i kod ostalih kanonskih djela, nameće se pitanje hoće li ono kazališno biti interpretirano na novi način, aktualizirano, »iščitano« u kontekstu vremena i društva u kojima se predstava postavlja. Ovoga puta režija je povjerena glumici i redateljici Senki Bulić, koja je u svojim dosadašnjim režijama težila eksperimentu i inovaciji. Stoga se možda očekivala i radikalnija interpretacija Marinkovićeve »Glorije«, no možemo reći da je nova riječka predstava ostala najvećim dijelom vjerna predlošku, ali su se ipak dogodili i neki pomaci u odnosu na dosadašnja uprizorenja.

Scenografija i oblikovanje svjetla

Vezano za to krenut ćemo od vizualnog aspekta predstave, u kojemu je naglašen motiv spektakla, »čudesnosti«, ili onoga što se prema francuskom filozofu Guyu Debordu naziva društvom spektakla što je možda i najbolji opis današnjeg društva. Na početku »Glorije« Ranko Marinković dao je jasne scenske upute – u prvom prizoru pozornica je podijeljena na biskupovu kancelariju i njezino tajništvo, a u pozadini se vidi biblioteka. Tek kasnije drama nas uvodi u unutrašnjost romaničke katedrale, s Gospinim oltarom. U predstavi, scenografija likovnog umjetnika Tomislava Ćurkovića od prve slike odvija se u ambijentu crkve, koji je naznačen minimalistički – u dubini pozornice je bijeli mramorni oltar, iznad njega je vitraj s likom Gospe, umjesto stupova na pozornicu se vertikalno spuštaju bijele zavjese, a prostor igre proširen je i na proscenij. Time scenografija nije posve realistična, već je stvoreno svojevrsno »sfumato« ozračje ispunjeno (scenskim) dimom i mirisom tamjana. Po uzoru na mirakul, srednjovjekovni kazališni žanr, Marinković u prizore iz svakodnevnog života upliće čudesno, a taj motiv »čuda« dolazi do izražaja i u Ćurkovićevoj scenografiji.

U tom smislu najimpresivniji trenutak predstave je onaj u kojemu se crkva transformira u cirkus, čudesnom eksplozijom mnoštva svjetlucavih konfeta. Ovako zamišljena scenografija, u kojoj jasno dolazi do pretapanja i sinteze crkve i cirkusa, naglašena je vizualno dojmljivim oblikovanjem svjetla Predraga Potočnjaka koji ambijent crkve, proizvodeći efekt spektakla, osvjetljava snopovima bijelih svjetala, dok u prizorima cirkusa i Glorijine smrti dominira snažna crvena boja. Izvrsno je riješen prizor Glorijina salta mortalea, trenutak njezine smrti, koji nije izravno prikazan, već samo praznim trapezom na kojem je prije pada u dubinu sjedila Glorija. Još jedan zasljepljujući bljesak crvenih reflektora i zatim mrak…

Prožimanje crkve i cirkusa

Likom mlade karmelićanke, sestre Magdalene, odnosno bivše akrobatkinje na trapezu Glorije, Marinković aktualizira pitanje o očuvanju integriteta pojedinca u paradoksalnim uvjetima i situacijama suvremenog doba u kojem još vladaju stara dogmatska pravila i isključivosti, kakva simbolički oličavaju i crkva i cirkus. Ta sinteza crkvene i cirkuske arene u režijskom postupku Senke Bulić i dramaturgiji Vesne Đikanović prisutna je u svim segmentima predstave. Kostimografija Ane Mikulić tako se u dijelu koji se odvija u crkvi temelji na stilizaciji crkvenih odora, dok se ispod Glorijina kostima kojim »glumi« živi Gospin kip razotkriva zlatna, svjetlucava oprava cirkuske vježbačice, što je uvod u scenu koja se zbiva u cirkusu. U slici cirkusa isprepliću se likovi klauna i likovi iz crkve, a prožimanje crkve i cirkusa prisutno je i u glazbi koju su kreirali Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, u kojoj motiv crkvenih orgulja na kraju predstave zamjenjuje svojevrsna cirkuska disco glazba. U prizoru u cirkusu sudjeluju i članice i članovi riječkog baletnog ansambla Marta Voinea Čavrak, Marta Kanazir Bagadur, Ksenija Krutova, Jody Bet, Yurika Kimura i Gabrielle Colson, koje je koreografirao Leo Mujić. Koreografirana je i scena Glorijina svojevrsnog oslobađanja i bunta protiv crkvene stege i manipulacije koje su joj nametnute.

Glumačka podjela

U novom riječkom uprizorenju »Glorije« naslovnu ulogu tumači Ivna Bruck, inače glumica ansambla Talijanske drame, kojoj je ovo do sad najveća i najzahtjevnija glumačka kreacija. Ovom izazovu Bruck je odgovorila glumački sugestivno i iznijansirano, od početne skrušenosti jedne časne sestre, do postupne transformacije u zaljubljenu, strastvenu ženu koja se na kraju hrabro suprotstavlja crkvenoj hijerarhiji i okovima patrijarhata, izabirući između crkve, ljubavi i cirkusa na koncu ipak – smrt. Prikladnog scenskog partnera Ivna Bruck ima u Karlu Mrkši, koji je ponešto suzdržano, distancirano utjelovio Don Jeru, mladog i ambicioznog biskupova tajnika željnog časti. Gonjen ambicijom on priprema čudo koje bi u poslijeratnim vremenima u ljudima obnovilo vjeru. Tako dolazi na ideju da sestru Magdalenu postavi na crkveni oltar kao živi Gospin kip. Za ulogu Don Zanea, prema Marinkovićevim didaskalijama čovjeka od kojih pedesetak godina, odabran je za ovu ulogu možda premlad Jasmin Mekić, naročito s obzirom na Zanino iskustvo koje uključuje i ranija čudesa koja su završila neuspješno. Na početku predstave Mekić je bio i djelomično slabo čujan i prebrzo je izgovarao tekst tako da nije bio dovoljno razgovijetan.

Upečatljive manje uloge

Glumci nešto starije generacije u ovoj podjeli »Glorije« općenito su imali bolju dikciju i upečatljivo su ostvarili svoje manje uloge. Sukladno motivima žive Gospe poput lutke i mehaničkog Isusa, Biskup – kojega je s dozom ironije i karikaturalnosti utjelovio Dušan Gojić – pojavio se na pozornici mehaničkim izlaženjem biskupske stolice asocirajući na mala mehanička čuda kojima su tvorci mirakla pokušavali obmanuti običan svijet. U svoju interpretaciju Don Florija, Denis Brižić govorom i ponašanjem utkao je specifičan Marinkovićev mediteranizam, a tome začudnome svijetu pripada i grbavi crkvenjak Toma kojega s dozom humora igra Vinko Kraljević. Nasuprot crkvenom, svijet cirkusa prezentira bivši cirkuski direktor Rikardo Kozlović (Floki Fleš) kojega je utjelovio Toni Plešić. Ulogu pobožne Majke u crnini, koja je unatoč molitvama i »čudu« s oltara, izgubila sina, izvanredno ekspresivno i dojmljivo odigrala je Olivera Baljak.

U ulozi klauna Tonija, na štulama, koji je na neki način vjesnik Glorijine smrti, nastupila je Ana Marija Brđanović koja se pojavljuje i u ulozi Žene. Ostale klaune igraju Marko Ilić i Emilio Alcantara. U predstavi sudjeluju i polaznici Dramskog studija Pontes Lucija Sabljar, Aria Sofija Čule, Nuša Zelič, Mia Grgurić, Katarina Miculinić i Luka Ercegović.