RIJEKA – Pet je godina prošlo od predstave »Potomci, divovi, bogovi« Petog ansambla, jedinog inkluzivnog ansambla unutar (neke) kazališne kuće, koji se sada vratio s novom predstavom pod nazivom »Četiri, pet, šest godišnjih doba«.

Ono što je započelo kao ideja da se suradnjom različitih institucija okupe osobe s poteškoćama u razvoju različite dobi, prođu neformalnu edukaciju izvedbenih umjetnosti te dugoročno oforme umjetnički ansambl u području izvedbenih umjetnosti, čini se da je danas ostvareno, a ideja posve opravdana.

Spremni za svijet

I sam ansambl bi u povodu predstave ostvarene u koprodukciji riječkog HNK-a, Udruge za sindrom Down – Rijeka 21 i riječkog Centar za odgoj i obrazovanje kazao: »Ponekad ljeti pada snijeg, a zimi mu nema ni traga, ponekad imamo višak kromosoma, ponekad sve stane i naglo utihne, a ponekad Pina Bausch u predstavi ponavlja onaj jedan te isti pokret, iako bi malotko to činio u svakodnevnom životu. Mi smo oduvijek bili spremni za svijet, čak i kada on nije bio spreman i spremljen za nas.«

A je li svijet spreman za njih, najbolje je pokazala nedavna predstava, kao i reakcije publike. Scenografski jednostavno uređenu pozornicu činilo je u cjelini svega nekoliko drvenih klupa, poneki rekvizit te izvođači odjeveni u karate/judo uniforme s pojasevima različitih boja, a njihov je ulazak, uz glazbenu podlogu klasične melodije koja (do)pušta raspisivanje semantičke mogućnosti, ponešto i epskog karaktera.

Tako su izvođači dolazili jedan za drugim, i muškarci i žene, nizali se, tvorili cjelinu, skupno se primicali sredini i rubu pozornice, upravo svojim ritmom koji je u suglasju s vremenskim mijenama te s cikličnošću života.

Različita skupna razmještanja i tvorbe, kao i pojedinačna, ponešto su ukazali na karakter same predstave i ideju koja upućuje na pojedinca kao dijela sustava, dijela zajednice, no isto tako fokus koji je gdjekad bivao skrenut sa skupine na kojeg pojedinca tendencijski je ukazao na u vremenskim okvirima različit ritam unutar grupe što se, dakako, može razmatrati i na uopćenoj razini s obzirom na ideju različitosti/drugosti.

Neoklasična obrada

Glazbena podloga zapravo je neoklasična obrada Vivaldijeva »Četiri godišnja doba«/»Le quattro staggioni« Maxa Richtera iz 2012. godine koju izvode Daniel Hope, Raphael Alpermann, Konzerthaus Kammerorcherster Berlin i Andre de Riddera.

Matrica koja neodoljivo podsjeća na original zapravo je njegova sedamdesetpostotna obrada; zadržavajući četverodijelnu strukturu godišnjih doba, te ujedno stvarajući nove harmonijske i ritmičke obrasce, Richterova glazba balansira između klasičnog i suvremenog, a ponavljanjem određenih fraza i harmonijama, glazba i dalje ostavlja pečat emocionalnog i meditativnog, što se uklapa u samu ideju na kojoj predstava počiva.

Od prvotnog dramatičnog skupnog istupa u prvome dijelu sve se nastavilo znakovitim pokaznim segmentima borilačkog, odlučnog/odlučujućeg, uzdizanjem jedne performerice od skupine, potom prijelazom u tendencijski skupni smiraj koji je u suglasju s glazbenonotirajućim koje ponešto ostavlja dojam menetekelske tišine.

Drugi neformalni dio označilo je razdvajanje na klupe i samo neke od perfomera u sredini koji su vrtjeli crvene trake koje su lepršajući doticale one nevidljive čestice glazbenog što su vrludale baroknom kazališnom zgradom poput kakva podsjetnika na životnu suštinu.

Pojačana dramatika

Možda je najbolji dio bio onaj grupne tvorbe kruga na tlu; performeri su ležeći na tlu jedan pored drugog tvorili oblik kruga, dodavajući disperzirano jedan drugome crvene lopte. Za to vrijeme jedna od performerica snimala je sve videokamerom, pa se projekcija onoga što se zbivalo, izbliza, zumirano, unutar zatvorena kruga, mogla vidjeti i na velikome projekcijskome platnu.

Upotreba videokamere, što je i inače čest (režisersko/stilski) dodatak u kazališnim predstavama, pojačala je dramatiku radnje, nadodala je simboličnosti i pomogla u značenjskom zaokruživanju.

No, naravno da to ne bi bilo moguće bez one iste glazbene podloge klasične naravi koja cijelo vrijeme varira, pružajući spektar značenjskih mogućnosti, koji se prvenstveno veže za paletu emocija, onih dodirnih, kao i nijansa između jedne emocije.

I sam kraj predstave jednako je takav, formacijski osmišljen kao grupiranje, kao projekcijska smjernica životne sile, energije i njezina predznaka, kao i otpornosti pojedinca/grupe spram toga. Naravno, simbolično, što se opet nadovezuje (i) na ono doslovno koje je povezano s inkluzivnom idejom predstave.

Apstraktno vrijeme

Bilo je tu i izravnoga obraćanja publici, recitiranja poezije, a odmak od onih svima poznatih Vivaldijevih tema razaznaje se u proširivanju samih ciklusa četiriju godišnjih doba, pa brojke pet i šest pak označavaju novo, zajedničko i apstraktno vrijeme koje počiva na diskontinuitetu kronološke i razvojne dobi i unutar kojega ne postoji zadanost, već trenuci individualnosti.

Postojanje, obitavanje nije povezano s onime linearnokronološkim, nego s (egzistencijalnim i emocionalnim) iskustvom trenutka, stoga predstava može etiketirati i Heideggerov koncept vremena kao iskustvenog fenomena. Sve to uz glazbenu podlogu koja opstoji kao veza prošlosti i sadašnjosti također adornovski upućuje na misao o transcendencijskom potencijalu svakodnevice/umjetnosti (rubešijanski, šifra: »Estetska teorija«), kao i na negativnu dijalektiku.

Uz glazbu koja igra veoma važnu ulogu, tijelo (posta)je glavni narativni alat, a pokreti izražavaju one emocije i ideje koje nadilaze puko shvaćanje riječi; koreografski se predstava ocrtava u repetitivnosti, grupnoj dinamici i minimalizmu, pa s obzirom na to ponešto vuče inspiraciju i iz rada Pine Bausch.

Zadnja su dva dijela koja su konstruirana oko skupnih spajanja i razdvajanja posebno dobra i zbog same glazbe, jer svojom signifikantnošću predstava zadobiva ponešto veću dramatičnost, ukazuje na moguću filozofsku ravan, suštinu, upućuje na poetsko, neodredivo, nadaje se općenito cikličnom, u čemu nedvojbeno pomažu koreografski dijelovi jedne od perfomerica, Mile Čuljak.

Naime, njezini dijelovi koreografskom packom postaju svojevrsno uže za povezivanje, emocionalno ulančavanje i za dramatičnu završnicu. Pokreti mahom ostvareni različitim nagibima tijela i ruku, ravni, provodnolepršavi, lagana uvijanja i okreti kao da simboliziraju leptira koji skače s cvijeta na cvijet na zelenoj livadi prepunoj različitog, šarolikog cvijeća, onoga leptira čija nam ljepota, kao i životna, toliko puta proleti ispred očiju.

Signal humanoga

I bî tako, jer ova je livada zaista prepuna cvijeća različith boja i oblika, a svaki cvijetak obilazi leptir koji je signal humanoga, nade, očekivanja, obzira, razumijevanja, uvažavanja i poštovanja. U vrijeme narušenih društvenih vrijednosti, sveopćih nepravda, svevremenskoga izdvajanja drugih i drukčijih, predstava je još jedan podsjetnik na svijet kakav želimo i kakav trebamo – pun ljubavi i razumijevanja, prema drugome, na ulici, na radnom mjestu i gdje već naiđemo na njega, kao i prema bližnjem.

Je li Peti ansambl mogao odaslati u svijet ljepšu blagdansku čestitku od ove? A poruka je dobro – svakome, jer svi smo mi dio ovoga svijeta i ovoga ekosustava, neovisno od inačice u kojoj se javljamo.

Peti ansambl čine: Monia Ambrić, Nataša Antulov, Nataša Bačić, Veronika Biber, Ana Buneta, Mila Čuljak, Adrijan Fumić, Goran Galogaža, Matea Glavan, Vid Gržalja, Leonardo Iličić, Leo Kovačević, Jelena Lopatić, Zvonimir Materljan, Damir Orlić, Deni Pezelj, Lovro Pršić, Luka Rončević, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jan Šokčević, Maja Veranič i Clara Višić.