ZAGREB – Ionesco je jedan od najuspješnijih, ali i scenski najzahtjevnijih kritičara malograđanštine i svih njezinih »malih obreda« okupljanja, hranjenja, samočestitanja, zaboravljanja bilo kakvih neugodnih informacija i frustracija (uključujući tu i zaboravljanje vlastitog bračnog partnera). Svega što narušava komfor neka udobna četiri zida.

U originalnoj »Ćelavoj pjevačici« glavno je lice buržujski stan, koji se unatoč ideji blindirane tvrđave ipak trese iznutra i izvana.

Netko unutra je dezorijentiran, netko vani neplanirano zvoni, nešto ometa rutinu, a čak i unutar dobro čuvanih protokola vlastitih navika stalno dolazi do grešaka u sistemu. Dramaturg Espi Tomičić i redateljica Suzana Nikolić u najnovijoj »Ćelavoj pjevačici« također kreiraju klasičnu građansku dnevnu sobu s perzijskim tepihom, kaučem, stolićem i foteljama (scenografija i kostimografija: Ana Savić Gecan), ali predstava počinje tako da vidimo samo noge performera ispod dopola spuštenog zastora. Na sličan način i završava: polusvijet dobiva samo polovinu gledateljskog kadra. Čak je i »slika stana« u kvaru.

Dopadljivost

S obzirom na to da je u pitanju glumačka predstava, u kojoj sudjeluju Sreten Mokrović (gospodin Smith), Nataša Dorčić (gospođa Smith), Adrian Pezdirc (gospodin Martin), Iva Kraljević (gospođa Martin), Hrvojka Begović (služavka Mary) i Mateo Videk (vatrogasni kapetan), naglasimo odmah na početku da su svi redom… veoma simpatični. Ali to je u ovoj predstavi problem, ako ne i promašaj.

Pristanemo li, naime, na dramatičarevu osudu malograđanštine, onda likovi ne bi smjeli biti duhoviti klaunovi i ekscentrici, kao čitava glumačka podjela ove predstave, jer cirkusku družinu poslovično volimo (tko ne želi pobjeći s cirkusom), a malograđanski saloni obično izazivaju osjećaj gušenja.

Konkretno, u ovoj se »Ćelavoj pjevačici« značajno ispuhuje gusti dim cigarete kao da je u pitanju tvornički dimnjak (Sreten Mokrović); gospođe s pundžom imaju humorno nagle trzaje nalik vježbama razgibavanja i jako im je bitno biti apsolutno u pravu (Nataša Dorčić); gosti (Adrian Pezdirc i Iva Kraljević) ostavljaju dojam rane dementnosti – ali u vrlo ljupkim gradacijama međusobnog zaboravljanja, dok Mateo Videk (vatrogasac) i Hrvojka Begović (služavka) prelaze u čistu burlesku i grotesku. Publika se naklono smije glumcima, no događa se da tekst nastupa »protiv« izvedbe, odnosno da glumci zabavljaju publiku, dok je sam tekst gorak, optužujuć i uznemiravajuć.

Štoperica?

Vrlo blage videointervencije (Marko Turčinov i Mihael Šandro) odbrojavanja ili neke stilizirane štoperice povezuju izvedbu s tekstom dramaturga koji donosi programska knjižnica. Kako veli Tomičić, autorski tim zanima »kritika društva klikbejt-naslova, prenapučenog informacijama u javnom prostoru i koje uvijek nekamo juri, nekamo ne stiže i unutar enklava u kojima egzistira nema mogućnost uspostave odnosa«. Zanimljivo! No na pozornici zapravo nema jurnjave. Ni napetosti oko protoka vremena. Ni prenapučenosti informacijama.

Umjesto toga svi osluškuju zafrkantski potencijal vrlo jakog, rekla bih scenski suverenog i prozivalački apsurdnog teksta, kikoćući i na samu pomisao operne primadone koja izlazi na pozornicu kao ćelavica (kako glasi i naslov teksta i jedna od replika), baš kao što se ne intervenira ni u ostale Ionescove jezične igre slamanja konvencionalne logike. Čini se da je do nesporazuma s predloškom došlo jer političnost ove predstave nije eksplicitna, deklarativna, prozivačka – nego stilska. Čak ni Alan Sinkauz i Nenad Sinkauz kao autori glazbe ne pristaju dramske prizore popratiti uznemirujućim zvukovima: radije su tu šarmantni akustički gličevi.

U konačnici imamo predstavu koja u malograđanštini vidi pomaknutost i ludičnost, a ne žabokrečinu. Ne mislim da je taj redateljski i dramaturški odmak sam po sebi argument protiv predstave. Ionesco je, naime, ponekad i prekruti satiričar, gotovo moralizator. A čak ni malograđani nisu lišeni kreativnog potencijala, koji možda ima veze baš s neprekidnim kolapsima njihovih »pristojnih« očekivanja.

Moj problem s izvedbom tiče se toga što se autorski tim ne može odlučiti radi li zapravo kritiku Ionesca ili klaunsku varijaciju diskretnog šarma buržoazije ili glumačke etide u kojima je »nerazumnost« sama po sebi scenski plodna. Bilo bi dobro oko toga dalje promisliti, porazgovarati, svakako nastaviti rad na predstavi. Nemam dojam zrelog i do krajnjih konzekvenci dovedenog suautorskog procesa. Prije utisak početka rada na izazovnom materijalu koji traži još žešće »sijanje«, sve do pronalaženja jakog i jedinstvenog problemskog fokusa – i to izvan samog Ionescova teksta, iz suvremenosti izvedbe.