RIJEKA – Nakon višemjesečna izbivanja ponovno imamo prilike javiti se iz HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci. Razlog nepostojanja tekstova nipošto nije plod neke posebne namjere, već činjenica da tijekom više mjeseci nismo imali prilike na programu kazališta pronaći neki novi glazbeni ili glazbeno-scenski naslov.

Opetovani pokušaji reciklaže starih produkcija koje se onda nazivaju »premijerama« karakteristika je brojnih ustanova u kulturi, međutim kada se radi o najvećoj, a već dulje vrijeme i najkontroverznijoj ustanovi u kulturi našeg grada, opravdano se postavlja pitanje gdje je program? I dok nas kazališni PR-ovci uvjeravaju da sve pršti od izvedbi, naslova i nagrada, istina je ipak drugačija. A kad je o nagradama riječ, ako se izuzmu one koje HNK dodjeljuje sam sebi ili svojim zaposlenicima i suradnicima, onda ih i nema baš puno (primjerice ovogodišnje izdanje Nagrade hrvatskog glumišta HNK-u u Rijeci donijelo je samo dvije od 75 nominacija). Nažalost, već dulje vrijeme izostaje kritična masa u javnosti koja ima mogućnosti objektivne i kritičke prosudbe pa nije ni čudo da većina u pravilu šuti ne želeći reći ono što se osjeća u zraku.

Da namjera autora teksta ili drugih kolega nije negativna govori i činjenica da povod za odlazak u kazalište ponekad i sami izmislimo. Tako, primjerice, nedavno izvedeni program namijenjen djeci i mladima želimo predstaviti javnosti i, zbog toga, odemo na izvedbe. Glasine o pohvalnoj inicijativi da u studenom i prosincu za djecu i mlade postoji Edukacijski koncert zbora i »Čarobna frula« skladatelja W. A. Mozarta odmah su se raširile, jer doista postoji nasušna potreba za ovakvim programima. Nakon pandemije i ipak slabijeg konzumiranja kulturnih sadržaja među učenicima, učitelji i nastavnici iskreno žele odvesti djecu i pokazati im svu čar Talijina hrama. Istina je, doduše, da je ta »Čarobna frula« bila najavljena još prošle godine, kao i da su plaćene pretplate iz pandemijske sezone 2019./2020. ostale dijelom neiskorištene pa se roditelji sve teže odlučuju na kupnju pretplatničkih ciklusa; istina je i da Edukacijski koncerti nisu nikakva novost u Rijeci, ali nema veze, pohvalno je ovo što je ponuđeno.

Zašto nema orkestra

Ne ulazeći u razloge, činjenica je da su ovogodišnje izvedbe Edukacijskih koncerata zbora kako su odmicale izvedbe bile sve lošije popunjene (neke i sa samo nekoliko redova u parteru), ali i da se u istom razdoblju nudila »Čarobna frula« pa su učitelji morali birati, jer ipak treba napraviti balans troškova koje roditelji imaju. Nije, dakle, mudro zgurati sve ovakve projekte u kratki vremenski rok. No bilo kako bilo, pohrlili smo na »Čarobnu frulu«. Prva izvedba 14. prosinca bila je izvrsno popunjena. Objasniti je, međutim, trebalo zašto nema orkestra. Naime učenici u školi uče da je opera djelo u kojem sudjeluje orkestar i mnogima je ovo bila odlična prilika da na primjeren način prvi puta dožive operu. Nažalost, očito je teško shvatiti da je prilika za prvi dojam samo jedna i da bi se svi kulturni akteri trebali maksimalno potruditi pružiti najbolji mogući proizvod kojim će se potencijalna publika oduševiti. Umjesto toga, ponudila se izvedba s klavirom u trajanju od 45 minuta.

Zvijezde predstave bile su Tri dame, barem ona glumačka varijanta njih (Andreja Brozović Adžić-Kapitanović, Ana Marija Brđanović, Noemi Dessardo), koje su djelomično objašnjavale radnju. Malo teže ili nikako su objasnile zašto u pjevačkoj inačici imamo samo dvije dame (Vanja Zelčić i Lorena Krstić), valjda je jedna bila bolesna. Srećom se nije razboljela Kraljica noći, jer bi možda predstava išla bez nje ili regulater zbog čega bismo svi možebitno bili u mraku. Nadalje, poštujući originalni njemački tekst, pjevački dijelovi djeci nisu bili razumljivi, što je normalno, ali nije razumljivo i normalno da se ne stave titlovi koje uredno imamo u verzijama opere za odrasle. Odraslima valjda treba, a djeci ne. Osnovni problem između djece i opere je nerazumijevanje, i to u tehničkom, estetskom, jezičnom i svakom drugom smislu. Zbog tog nerazumijevanja postoji stigma da se u operi ljudi »deru« i da ih nitko ne razumije. Bilo koji koncept namijenjen djeci i mladima danas mora prvo i osnovno ponuditi rješenje za taj problem. Treba se priznati da se to nije sasvim dogodilo, jer se u pjevačkim dijelovima nije moglo razumjeti o čemu se i što pjeva. Djeca su, doduše, imala reakcije, ali su one više bile usmjerene na neke visoke tonove, brzi tempo ili sekundarne događaje na pozornici gdje netko trči, padne i sl. Ono što je bilo dobro je mjera u smislu trajanja predstave, a može se dodatno poraditi na jasnoći cijele priče. Sve navedeno na izvedbi 14. prosinca bilo je više izraženo, dok je dva dana kasnije predstava djelovala mnogo bolje i uigranije.

Bez oduševljenja

U glazbenom smislu izvedba je bila relativno korektna. Kraljica noći (Karla Mazzarolli), svakako najdojmljiviji lik i glas koji je Mozart napisao, izvela je svoju poznatu ariju Der Hölle Rache. Pohvaliti valja hrabrost i trud, ali poraditi treba na sigurnosti i intonativnoj preciznosti visina, i to ne recimo najvišeg tona f3, već repetirajućeg c3 dvije fraze prije. Potpuno razočaravajući bio je nečujni Sarastro (Dario Dugandžić) na prvoj izvedbi, koji je srećom zamijenjen dojmljivijom alternacijom (Slavko Sekulić) na drugoj predstavi. Pamini (Gabrijela Deglin) se ne može prigovoriti spremnost za izvedbu kao i melodioznost koju neosporno posjeduje, ali se prostor za napredak otvara u ponešto zatvorenom tonu manjkavoga sjaja. Bože Jurić Pešić kao Tamino pjevao je uredno, skrativši, doduše, ariju (fraza Dies etwas). Najveći napredak između dvije predstave ostvarili su Papagena i Papageno (Morana Pleše Petruševski i Ivan Šimatović), koji su se u prvoj predstavi potpuno raspali na duetu ne sastavši se s klavirom do pred sami kraj, ali su na drugoj bili humoristični i dobri. Scenska igra bila je smanjena pa je početna strašna zmija izgledala više kao crvić, što ipak nije umanjilo ukupni dojam. Analizirajući komentare učenika i bez subjektivnog utjecaja, činjenica je da su djeca bila zadovoljna. O oduševljenju ipak ne bismo mogli govoriti, iako se tvrdi da je bilo neprekidnih i frenetičnih valova (barem tako kažu mrežne stranice HNK). Izjave djece koje je objavilo samo kazalište uključuje komentare poput »tri tete koje su pričale«, »kad su se poljubili«, »samo da je malo duže, brzo je prošlo« ili »meni se sve svidjelo«, a što su zapravo općeniti komentari bez jasne reference na operu i što ona zapravo jest.

Stoga može se zaključiti da je najveća vrijednost ovog događaja ukupni dojam posjete kazalištu i predstavi više nego specifično učenje ili oduševljenje glazbom ili, još manje, operom. Djeca koja rijetko idu u kazalište oduševljena su kazalištem, kostimima i scenom. Mi koji ipak znamo nešto više nemamo pravo djeci i mladima umanjivati ushit zbog boravka i posjeta kazalištu, ali imamo pravo od odraslih koji u kazalištu rade zahtijevati da se upravo u ovakvim produkcijama svi potrude još više i bolje, i da se ponudi čim veća razina kvalitete koju će nepogrešivo prepoznati svi prisutni. Jednako tako imamo pravo tražiti i program, a posebno se, u tom kontekstu, radujemo najavljenim opernim premijerama ove sezone, kao što je »Turandot«.