ZAGREB – Ponekad se pitam čemu točno služi teatrološko obrazovanje kad je toliko lakše sve pretvoriti u crnu kroniku: žena ubila dvoje djece, neuračunljiva, »animalna« (kako veli programska knjižica), luda i točno onoliko dramski neutemeljena koliko je to prosječna novinska crtica iz crne kronike. Redateljica Franka Perković nakon promašaja s Krležinom »Ledom« u HNK-u ponovo je udružila snage s dramaturgom Dinom Pešutom i još jednom je nastala predstava koju bih u najboljem slučaju mogla nazvati površnom. U najnovijoj Gavellinoj »Medeji« nema ženske moći: samo bijes općenite svađe oko razvoda, bacanje predmeta po sceni, suprugino siktanje dok se vješa o leđa muškarcu koji je ostavlja… Čista sapunica ili bujanje bulevarski pojednostavljenih emocija.

O suzama jedne vještice

I krug referenci je infantilan: predstava se otvara pripovijedanjem »Male sirene« (u izvedbi Ksenije Pajić), dakle bajkom o morskoj nimfi koja se zaljubljuje u smrtnika i iz ljubavi prema njemu odriče svojih čarobnih moći. Medeja (koja god hoćete: mitska, Euripidova, Senekina ili pak ona Christe Wolf, Heinera Müllera ili Larsa von Triera – da nabrojimo samo njezine naslavnije inačice), nikad se nije odrekla svojih čarobnih moći. Dapače: one čine profesionalni integritet ove vrlo uspješne kradljivice i ubojice. Kao što se Odisej ne srami svojih krađa i ubijanja, ne srami ih se ni Medeja: nema tu sentimentalnosti, samo lukavost oportunizma, samooslobađanja ili otvorenog napada neprijatelja. Medeja također nema nikakve veze ni s mazohističkim principom male sirene (»ja nisam bitna, bitna je sreća mog partnera«) koji se citira na sceni. Nesporazuma, nepromišljenosti i svekolikih banalizama, dakle, u dramaturškoj obradi Dine Pešuta ima napretek – a čitanja suvremene feminističke literature o »Medeji« ni u tragovima (mislim na tragove koji bi se konkretno vidjeli bilo na pozornici, bilo u programskoj knjižici).

Dapače, to je kratka, jednosatna predstava koja je usput skratila čak i Euripidov feminizam, a neki drugi nije izgradila. Ako se već radi usporedba s »Malom sirenom«, bilo bi logično da autorski tim Medeju prepozna u liku Andersenove opasne vještice koja može kome god hoće otimati tijela i obličja, a ne u liku naivne morske nimfe koja plače za dečkom i moli vješticu za pomoć. Medeja, naime, nije Taylor Swift čiji su najveći hitovi isključivo o bivšim i sadašnjim dečkima, drugih važnih tema nema, ipak je Swift dio industrije zabave u kojoj žene postoje isključivo radi veze s muškarcem. Tome nasuprot, kad plače Euripidova Medeja, to definitivno nisu suze iskorištene djevojke. To je više… vulkanska erupcija Etne. S mnogo stradalih.

Dvije Medeje i smetlište kao scenografija

Dramaturška »dosjetka« da Medeju igraju dvije glumice također je ozbiljno promašena. I to ne zato što je u pitanju krivi odabir glumica ili zato što Medeja nije serijalni karakter. Mogla bi biti, a Dijana Vidušin i Tena Nemet Brankov svakako spadaju među najposvećenije i najhrabrije Gavelline glumice ovog kazališnog trenutka. Ali problem je u tome što Medeja nije »shizofrena« i njezino jastvo nije rascijepljeno na sebe i svoju dvojnicu, kao u najnovijem Pešutovu čitanju. Dapače, svi narativni materijali o Medeji, na čelu s Euripidom, izrijekom navode da je Medeja više nego prisebna i državnički kalkulirana: nju ne obuzima nikakav ubilački bijes (kao recimo Ajanta). Ona pribrano smišlja politička ubojstva. I provodi ih. I prolazi nekažnjeno, isto kao i Odisej. Dapače, nju osobno spašavaju djedova Sunčeva kola jer je povrijeđeno njezino bračno dostojanstvo. Uglavnom, toga na Gavellinoj sceni nema ni u naznakama. Medeje (puta dva) burno gestikuliraju i viču, ali nikome ne ulijevaju poštovanje, a kamoli strahopoštovanje.

Foto Mak Vejzović

Scenografiju potpisuje Nina Bačun: predmeti svih registara razbacani su pozornicom, od abakusa i globusa (što ljudi valjda tipično pakiraju kad se razvode, posebno u antici) do hrpe muških košulja, stvarajući prepreke glumcima za kretanje i dojam vizualne nepromišljenosti, zatrpanosti i površnosti. Pojavljuju se čak i dvije ljuljačke (za svaku Medeju po jedna), koje se u predstavi iskoriste samo jednom, na početku izvedbe, a poslije smetaju. Scenografija u kazališnoj predstavi teži tome da bude dodatna narativizacija, dublja simbolička obrada predloška. I zašto bi se Medeja ljuljala na početku svoje drame? Kakve to veze ima s bilo kakvim aspektom njezine situacije? I zašto bi je okruživalo neko neodređeno povijesno smetlište? Mislim da je ovo već peti tekst kritike u kojem skrećem pozornost javnosti na manjak motiviranosti vizualnih znakova i scenografija u Gavellinim predstavama, a tome bih dodala i sve banalniji Gavellin dizajn javnih plakata i programskih knjižica. Odbojni su i jumbo plakati po Zagrebu koji »pozivaju« na predstave, često senzacionalističkim klišejima »opet drama u Frankopanskoj« ili »najiščekivanija predstava godine«. Pa nismo na sajmu. Valjda znamo približiti kazalište ljudima na manje piljarski način. No, čak i ako zanemarimo nekvalitetan i nestručan marketing, ono što se događa u samoj kazališnoj kući nakon potresa i epidemije jako podsjeća na probleme »starog« kazališta “Gavella”: ne radi se dovoljno posvećeno, nema ni idejnih proboja ni većih umjetničkih rizika, a kamoli vizionarstva. Učmalost se nadovezuje na učmalost. S obzirom na to da se dijametralno suprotan proces oživljavanja jednog teatra događa u zgradi preko puta, u kazalištu Kerempuh, čiju je upravu preuzela Sonja Kovačić (inače nekadašnja zaposlenica “Gavelle”), možemo pretpostaviti da su i problem i rješenje u upravi. “Gavella” treba radikalnu reviziju svih svojih programa.

Podigrana tema ksenofobije

Vratimo se još malo režiji Franke Perković. Bitan aspekt svih »Medeja« je ksenofobija koju strankinja izaziva svojim prisustvom u Korintu, baš kao i svojim natprirodnim čarobnjačkim (božanskim) sposobnostima. Zbog toga već u mitskim, predeuripidskim inačicama priče imamo varijantu da Korinćani ubijaju Medejinu djecu (sedam kćeri i sedmoricu sinova) zato što Medeja ubija njihova vladara Kreonta, oca djevojke s kojom ju je suprug Jazon upravo prevario. Zatim varijantu prema kojoj Medeja ubija samo Kreonta i bježi, ostavljajući svoju djecu u hramu koji bi mališane trebao zaštiti (ali ne uspijeva). Tu je i inačica u kojoj Medeja zakapa svoju djecu u Herinu hramu (pogrešno vjerujući da će im Hera pokloniti besmrtnost), kao i podvarijatna u kojoj Korinćani uzimaju Medejinu djecu kao taoce da bi kontrolirani Medeju, ali ona odbija surađivati s ucjenjivačima i djeca nastradaju. Christa Wolf isto tako u svojoj suvremenoj verziji Medejine priče izrazito pojačava moment ksenfobije Korinćana prema Medeji, nasilja grčke zajednice prema barbarki (strankinji), odnosno secira pokušaje Korinćana da strankinju okrive za sve nevolje koje ih pogađaju. U današnjem povijesnom trenutku, u kojem rasizma u Hrvatskoj ima napretek, a rađaju se i nove vrste rasizama (recimo prema pretučenim Nepalcima), raditi Medeju bez istraživanja mržnje prema strancima stvarno je politički podbačaj. Općenito raditi »Medeju« da bi se malo urlalo po pozornici o bračnoj nevjeri nema veze s dubinom ovog komada. Spomenimo i da Jazona igra Nikola Baće, Kreonta Đorđe Kukuljica, a manje korske uloge nose i Tara Rosandić, Mada Perišić, Ivana Bolanča, dok Medejinu djecu utjelovljuju Ognjen Bogunović, Martin Bistrica i Borna Gušić. No tendencija je da se bavimo »Medejom« kao shizofrenom monodramom za dvije glumice, u kojoj ostatak ansambla nije bitan.

Franka Perković jedna je od naših najmuzikalnijih i kritički najsmjelijih redateljica, ali sa svoje je dvije posljednje režije (»Leda« u HNK-u i »Medeja« u Gavelli) napravila i dva velika koraka unatrag. Od režijskog imena koje donosi interes za pomno – gotovo muzički rafinirano – izvođenje jezika dramskih tekstova do redateljice koja se prema jeziku odnosi površno i spremno prihvaća gomilanje psiholoških klišeja. Od scenske autorice koja ljutito provocira i povremeno trese instituciju patrijarhata, prema redateljici koja najsnažniju personu u povijesti zapadne drame, Medeju, postavlja kao podvojenu histeričarku. Vrijeme je za okretanje kormila u radikalno drukčijem smjeru. Vrativši se na mogućnosti “Gavelle” kao ansambla, bilo bi provokativnije i slojevitije da je Ksenija Pajić, majstorica glumačkog govora i glasa, naprosto tri sata čitala neki cjelovito osmišljen tekst o Medeji (mnogo ih je, a pod time ne mislim na Pešutovu »skraćenu« inačicu), mirno stojeći na pozornici bez ikakve scenografije i kostimografije, nego da smo gledali sličice iz crne kronike. Ili da smo čitali dnevnike Sylvije Plath kao pronađeni rukopis jedne suvremene Medeje. Svakako bih voljela da se povodom ove predstave mnogo više čitalo, a mnogo manje lijepilo za »instinkte«. Jer instinkte ima svaka nesretnica. A umjetnike odlikuje i vrlo, vrlo jaka sposobnost refleksije.