Vrckava i vesela… Ovako se u dvije riječi može opisati 28-godišnja operna pjevačica i umjetnička ravnateljica kazališta Mala scena Buga Marija Šimić, »umjetnička kći« s obzirom da su joj roditelji kazalištarci Vitomira Lončar i Ivica Šimić.

Zarana je stala na daske koje život znače. Sa samo šest godina, u operi »Madame Butterfly« u HNK-u u Zagrebu. Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Odsjek pjevanje, u klasi Cynthije Hansell Bakić.

Debitirala je u Mozartovoj operi »Mitridate«. Lista postignuća je doista podulja. Koautorica je i izvođačica u predstavi »Leptirove pjesme« u produkciji Male scene, kao i predstave za bebe »Priča o glasu«.

U kazalištu Mala scena igra u predstavama »Sunce djever i Neva Nevičica«, »Priča o oblaku«, »Priča o kotaču«, »Kraljevna na zrnu graška«.

Usavršavala se u inozemstvu, a trenutno je najangažiranija u ulozi umjetničke ravnateljice koja je u kazalištu Mala scena pripremila i ciklus koncertnih izvedbi u sklopu projekta »Mala opera Male scene« u kojem nastupaju Martina Tomčić, Toni Nežić, Jelena Štefanić i Stjepan Franetović.

U razgovoru za naš list otkrila je kad je zavoljela operu, zašto voli tv serije, što voli odjenuti, te što voli da joj se nađe na tanjuru, kao i mnoge druge detalje iz svoje svakodnevice, ali i životne filozofije.

Optimist i pozitivac

Kako doživljavate i proživljavate ovu pandemiju?

– Kako koji dan. Inače sam veliki optimist i pozitivac, ne mogu stajati na mjestu dugo, projekti koje smo pokrenuli mi daju energiju, zanimaciju i zaokupljaju me, tako da ne stignem previše padati u negativna raspoloženja.

Naša Mala scena online mi je zapravo jako pomogla, imala sam misiju, jako puno pozitivnih komentara i razgovora zbog svih tih priča i aktivnosti i to mi je jako pomoglo. Nadala sam se da će do sada biti gotovo, ali evo, tko je uopće ovo mogao predvidjeti.

Od početka pandemije samo ponavljam »dan po dan« i tako se i ponašam. Ima dana kad mi je teško, sakrila bih se pod deku na kauču i ne micala se. Pa si to nekad i priuštim.

Ali uglavnom samo razmišljam o djeci, ali i odraslima kojima možemo pomoći i drži me gore mogućnost da nekako pružim ruku, makar onu virtualnu, a i velika vjera u kazalište i ono što radim. A o podršci mojih ljudi da ne govorim.

Foto Ana Šesto

Unatoč problemima, kao umjetnička ravnateljica Male scene i dalje ste vrlo aktivni. Što vam je želja realizirati u nadolazećem razdoblju?

– Uf, što nije? He, he. Imam puno velikih planova. Sada radimo na tome da ideja o Kazališnom kamionu oživi i da provedemo ljeto po cijeloj Hrvatskoj izvodeći predstave uživo, ali na distanci.

Nadam se da ćemo ove godine moći i održati premijeru predstave za bebe od 3 do 18 mjeseci, nastalu u suradnji s umjetničkom organizacijom Shooma – »Ninabu«. Ova predstava čeka svoju premijeru već gotovo godinu dana i zaista se nadam da ćemo uskoro dobiti priliku podijeliti je s publikom.

Predstava je zaista posebna, vjerujem da će biti jedno nevjerojatno iskustvo i zahvalna sam Irmi Unušić koja je s tom idejom došla i stvorila tu predstavu. Osim toga, veselim se i novim interdisciplinarnim predstavama koje nas čekaju u drugom dijelu sezone, kao i predstavi »Aut« Paška Vukasovića koja će govoriti o poremećajima iz spektra autizma.

Pvi put će u profesionalnoj predstavi glumiti i osoba s poremećajem iz spektra autizma, na što sam iznimno ponosna i veselim se da ćemo imati priliku progovoriti o ovoj važnoj temi kroz kazalište. Ma, svašta nešto se kuha u mojoj glavi i svakom projektu se jednako veselim, obožavam ovo što radim, jedini je problem što želim sve odmah sada! A to baš i ne ide. Eh.

Nema do susreta uživo

Diplomirana ste operna pjevačica.Tijekom koronavirusne krize ste i zapjevali za svoje sugrađane.To je bilo jedno novo iskustvo?

– Bilo je divno. Bilo me užasno strah, ali sam imala potrebu povezati se s ljudima uživo. Tehnologija nam zaista nudi velike mogućnosti, ali ništa ne može zamijeniti taj susret uživo.

Osobito kad je opera u pitanju, upravo je to njezina moć da dira direktno, moj glas putuje ravno u slušatelja bez ijednog medija između, zato je toliko snažna. Bilo je zaista prekrasno, na tih 15 minuta imala sam osjećaj da smo svi zajedno, da smo kolektivno – odahnuli.

Hoćete li u dogledno vrijeme nanovo stati na daske koje život znače, ali u nekoj operi? U kojoj biste se ulozi voljeli naći?

– Nadam se da da! Za sada spremam monooperu, pripremam nekoliko audicija i natjecanja, a to što će biti, tko zna. Operni svijet se mijenja i vidjet ćemo kako će to sve skupa izgledati kad napokon pandemija završi.

A uloga koje želim pjevati ima jako puno, trenutno su to Fiordiligi iz Mozartove opere »Cosi fan tutte«, voljela bih pjevati Mimi u »La Boheme«, općenito volim jako Puccinija, a jednog dana se nadam možda probati pjevati i neke Verdijeve opere. Obožavam Aidu, ali ne znam još hoće li se moj glas razviti u tom smjeru da bih ju mogla pjevati.

Kad je riječ o operi, koji su vaši favoriti?

– Obožavam Mozarta, »Cosi fan tutte« je za mene savršena opera. Ali tu je i »Manon« Julesa Massaneta, koju vjerojatno nikad neću pjevati, ali ne mogu je se naslušati. U zadnje vrijeme volim jako i Donizettija, Annu Bolenu recimo. Ma sve može zapravo, samo ne barok!

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Zašto ste se odlučili baš za operu kao umjetnički izraz i što je tomu kumovalo?

– Znam točno trenutak kad sam odabrala operu. Cijeli život sam željela glumiti u mjuziklima. Krenula sam na satove pjevanja, čula par opernih arija koje su mi se svidjele i zaintrigirale me. A onda sam pogledala predstavu »La Traviata« iz 2005. godine, snimku iz Salzburga.

Plakala sam dva i pol sata i samo ponavljala »ovo ja želim, ovo ja moram raditi«. Bilo je nešto toliko sirovo, životno, animalno u toj predstavi. Kao što sam rekla, opera – taj spoj glazbe koja na ljude utječe kao ništa drugo i ljudskog glasa koji izvire iz onog nečeg unutarnjeg – dira čovjeka kao ništa drugo.

Ako je naravno, kao i sve, napravljena dobro i istinito. Fasciniralo me što ljudski glas može, ali i ta silina emocija koju nosi s takvom glazbom kao što je ona u Traviati.

Uvijek sam bila »previše«, izrazito emocionalna, izražavala i pokazivala svoje emocije iznimno jako, vjerujem da me i zato opera dotakla jer iskazuje ljudske emocije i stanja jednim povišenim intenzitetom.

Dom u kazalištu

U kazalištu ste od malih nogu. Da niste glumica i operna pjevačica, koji bi vam životni poziv bio zanimljiv?

– Ne znam. Teško mi je to i zamisliti. Okušavam se sad u produkciji stjecajem okolnosti, to je jedan vrlo dinamičan i zanimljiv posao koji me jako zanima. Meni je bitno da sam okružena ljudima. S obzirom da obožavam vjenčanja, možda organizator evenata i vjenčanja.

Fasciniraju me i kirurzi, ali mislim da bi se previše emotivno vezala za ljude. Samo da sam s ljudima i da mogu biti glasna, hahaha.

Poslijednjih godina vaša je glavna aktivnost ona ravnateljice kazališta. Kako doživljavate taj angažman?

– Kao ogromnu odgovornost. Nekad si mislim – kako se uopće usuđujem raditi ovo? Zahvalna sam svojim roditeljima što su prvenstveno bili dovoljno hrabri i stvorili Malu scenu, a onda i što su imali dovoljno povjerenja i prepustili mi je.

Nisam sama u tome i na tome sam jako zahvalna. Ne idu mi administrativni poslovi, ne snalazim se baš u organizaciji, iako radim na tome, i zato sam zahvalna da imam divan tim u Maloj sceni koji drži puno toga, da bih ja mogla istraživati umjetnički aspekt sebe i Male scene.

Ja sam umjetnička ravnateljica, vodim taj dio posla, nisam, kako ja kažem »ultimativna diktatorica«. To je avantura koja me tjera na ogroman rast. Ali Mala scena je moj dom, dio mene, nije to neko strano tijelo, tako da nas dvije smo u suživotu cijeli moj život pa mi je lakše.

Tjera me da budem hrabra, da odrastem, da istražujem i učim. Nekad se bojim toga što radim i da ću sve upropastiti, a ima dana kad osjećam da letim. Ali u svakom slučaju, uživam u mogućnostima koje mi to daje, jako sam zahvalna i svjesna odgovornosti i veličine tog posla.

Što mi dođe – to radim

Kako najradije provodite slobodno vrijeme?

– Kako koji dan. Ima dana kad samo ležim na kauču i gledam serije. Obožavam serije, moram paziti da ne pretjeram, hehe. U zadnje vrijeme volim šetati po nasipu, i inače putovati. Jedva čekam kad ću to opet moći.

Volim se prošetati po centru, pojesti nešto fino, popiti dobru kavu. Čitam, treniram, slušam podcaste. Što mi dođe – to radim!

Koji je najvažniji životni savjet koji su vam roditelji dali?

– Nisu mi to rekli direktno, ali naučili su me i pokazali mi da ne moram pripadati niti u jednu, društveno nametnutu kategoriju. Da mogu stvoriti svoj put, svoju kategoriju. Nisam uvijek u to vjerovala i tek sad se zapravo vraćam tome i toj lekciji. Sustav i društvo vas lako uvjeri da je nešto nemoguće, ali oni su mi cijeli život govorili da je moguće što god želim, ako zaista po to krenem.

Da se upornost i hrabrost uvijek isplati i da pratim svoje instinkte, one unutarnje glasove, svoje želje i ideje. Uvijek su ponavljali – »Bugo, samo je nebo granica, ne ograničavaj se. Ne umanjuj se«. I na tome sam im beskrajno zahvalna. Zbog toga se usuđujem stvari za koje bi možda drugi pomislili da su ludost.

Foto: Davor Visnjic/PIXSELL

Iz brojnih novinskih članaka i tv reportaža da se zaključiti da je vašim roditeljima jako lijepo u Kini. Koliko često se čujete i što oni kažu u pogledu pandemije i trenutne situacije u Kini?

– Čujemo se svakodnevno, tehnologija je divna u ovom slučaju. Nekada više, nekad manje, ali čak i više nego kad su bili tu, hahah. U Kini je život normalan. Putovanja su jedino jako regulirana, ali život u samim gradovima vratio se u staro normalno. Nema maski, nema distance. Ima kodova i velikih provjera, ali to im omogućava normalno funkcioniranje. Svi se drže pravila, sva pravila se poštuju, testira se masovno.

U pogledu filmskih, književnih i glazbenih naslova što biste mogli izdvojiti kao favorite?

– Od filmova obožavam film »Amadeus«. To je film kojem se uvijek vraćam. Volim jako romantične komedije, ali i sve one inspirativne filmove koji govore o uspjesima nakon padova. Od knjiga, ne mogu ne spomenuti cijelu seriju Harry Potter knjiga jer im se vraćam svake godine i svake godine me oduševe.

Ali u zadnje vrijeme čitam malo više knjige o osobnom razvoju, preporučila bih recimo »Atomske navike« autora Jamesa Cleara.

Trenutno čitam biografiju Nelsona Mandele koja je iznimno zanimljiva i zaista daje jednu drugu perspektivu, a uskoro mislim da ću se vratiti i »Alkemičaru« Paola Coehla. Nešto je posebno u toj knjizi i zaista me se dojmila.

A za glazbu sam stvarno dibidus. Slušam isljučivo opere i mjuzikle, trenutno mi je za duge vožnje na repertoaru mjuzikl »Hamilton«.

Pazite li na prehranu, što volite kuhati i je li vam prva jutarnja kava presudna da dobro započnete dan?

– Dan ne postoji ako nema jutarnje kave, haha. To mi je postao poseban ritual u kojem jako uživam – kava i knjiga prvih 10 minuta dana. Dečko mi je poklonio aparat za kavu i to mi je poseban gušt.

Na prehranu prije nisam uopće pazila. Obožavam jesti i jela bih sve i svašta, što god mi se nađe pod rukom, pogotovo jer nemam vremena za kuhanje, tako da ja kažem da je Wolt napravljen za mene.

Ali odnedavno, moja trenerica je pokrenula svoj posao – Lightfork Meals – i kroz njega imam pretplatu na obroke, dolaze mi četri pripremljena, zdrava i izbalansirana obroka na vrata svaki dan i to me doslovno spašava da mogu jesti zdravo i da ne živim u pekarama.

Nisam baš neka kuharica, uglavnom stajem na jajima i tu i tamo napravim neki kolač.

Jako sam nestrpljiva osoba, tako da nemam živaca za kuhanje, iako se divim onima koji to rade i jako sam zahvalna kad recimo moj dečko odluči kuhati neki specijalitet – on bi mogao biti u kuhinji satima, a ja bi pak mogla degustirati satima!

Kažem vam – savršen par!

Preglasna za politiku

Da ste na jedan dan gradonačelnica Zagreba koje biste projekte pokrenuli, a koje ukinuli?

– Ajme. Gdje početi? Prvo obnove škola i vrtića. Glumeći po školama i vrtićima vidjela sam da zaista u gradu ima jako puno ustanova kojima hitno treba sanacija i obnova. I naravno sanacija nakon potresa.

Zatim napokon izgradnja zasebne zgrade za operu i balet. Zapravo, kad god prođem centrom grada gledam te divne stare zgrade i žao mi je da se o njima nitko ne brine jer vjerujem da bi nam cijeli centar mogao izgledati kao Beč.

Također bi svakako pokrenula opet projekt nove bolnice i obnove starih. Ali zaista nisam nikada o tome razmišljala i nisam baš upućena u trenutne projekte da bih mogla elokventnije govoriti o tome. Naravno da bih se puno bavila problemima kulture, institucija, stanjem nezavisne scene i samostalnih umjetnika u gradu.

Foto Barbara Repe

Inače imate li političkih ambicija?

– Apsolutno nikakvih. Mislim da jesam aktivist, ali isto tako mislim da sam preemotivna, preinvolvirana i preglasna da bih se mogla baviti politikom.

Kako biste definirali svoj svjetonazor, životnu filozofiju?

– »Ptica koja nikada ne proba – nikada ni ne poleti«. Sviđa mi se i ona »Ali što ako padnem? O dušo, a što ako poletiš?«. Ali možda najbolja rečenica mene i mog života i stava bila bi naslov songa iz mjuzikla »Wicked« – »Dancing through life« – odnosno »Plešući kroz život«.

Uvijek vjerujem da postoji rješenje, vjerujem u ljepotu, u dobro, u pozitivu i da ako si malo zaplešeš – sve je bolje. Vječni sam optimist i nema te osobe niti događaja koji će me izvući iz mog rozog balona. Barem ne dugoročno. Super mi je tu, hvala!

Gdje se vidite za desetak, dvadesetak godina?

– Ajme. Iskreno – prestala sam to zamišljati. Shvatila sam da mi se mogu dogoditi stvari koje uopće nemogu niti zamisliti, a pandemija nam je to svima pokazala, ali generalno mislim da one pozitivne.

Nemam pojma kuda će moja karijera ići, u kojim sve smjerovima i u kakvim sve projektima. Želim samo biti i dalje vesela, i dalje u glavi dijete koje se igra, i dalje okružena predivnim ljudima, i dalje u kazalištu.

Biti izvođačica, u kojoj god formi, na kojem god mjestu, koje god veličine. Kako će to izgledati – vidjet ćemo!

Odijevam se onako kako se osjećam

Kao i većina dama, i vi vjerujem da uživate u modi. Sada su trenirke must have. Ipak, koji vam odjevni predmet predstavlja modni fetiš i volite li kupovati putem interneta, kao i dobar dio vaših vršnjaka?

– Ajme, uopće ne. Ja se odijevam kako se osjećam. Trudim se u zadnje vrijeme biti malo više ženstvena i malo više poslovna, zbog posla – kako kazališta tako i pjevanja – ali generalno zaista ne pratim modu.

Bitno mi je da se osjećam lijepo i samopouzdano. Ne kupujem uopće preko interneta jer nemam pojma kako odabrati veličine, a i s obzirom da sam niska, vrlo često ti odjevni predmeti na meni ne stoje ni približno onako kako si ja to zamislim!

Ali moram priznati – volim ženske sakoe. Na to sam slaba. A trenirke nosim po doma, ili za trening ili za spavanje. I nekad šetanje psa. Ali većina ih ima rupe pa nisu za pokazivanje! Toliko o mom osjećaju za modu!

Savršena ljubav

Imate li vremena za ljubav i kako to u vas funkcionira? Tko kuha, a tko pere suđe?

– Imam! Funkcionira – zanimljivo, haha. Dečko, Toni Nežić, također operni pjevač, trenutno živi u Italiji, pjeva u Teatro alla Scala, ali mi smo na daljinu već navikli. On mi je bio i ostao prijatelj prije svega, a onda sve ostalo i na tome sam neizmjerno zahvalna.

Više volim reći da mi je partner nego dečko. Kad smo zajedno – on kuha jer kuha fantastično, a suđe pere – perilica, haha! Oboje smo i prije nego što smo postali par jako dobro znali kakvi smo i što želimo, jednako smo ambiciozni i on mi je ogromna podrška u svim mojim ludostima, a ja se trudim biti jednaka podrška njemu.

Ono što je najvažnije – pričamo jako puno i smijemo se svakodnevno.