Oproštaj

Brojni Riječani oplakuju kazališnog velikana: ‘Volio sam njegovu slobodu da bude, otvoreno, sve ono što je i htio’

Kim Cuculić, Davor Mandić

Foto Rex

Foto Rex

Nije imao potrebu uklapati svoj identitet u bilo koji kolektiv koji bi reducirao njegovu širinu. Otvoreno je govorio što misli, bez potrebe da se dopadne



Sakupili smo brojne reakcije na prerani odlazak kazališnog velikana Nenada Šegvića.


Marko Filipović, gradonačelnik Rijeke


Rijeka se oprašta s velikanom i bardom riječkoga i hrvatskoga kazališta i kulture, s velikim glumcem i neumornim pokretačem novoga života na kazališnim daskama – Nenadom Šegvićem. Od nezaboravnih uloga s vrhunskim glumačkim umijećem i nabojem, preko upravljanja Dramom riječkoga Zajca pa do osnivanja HKD teatra, Šegvić je ostavio trag koji je promijenio tijek razvoja kazališta i kulture u našem gradu, ali i šire. Međunarodni festival malih scena, koji je pokrenuo i tridesetak godina vodio, u Rijeci je stvorio novo kazališno žarište – pronicljivo, otvoreno i provokantno. Na riječkim Malim scenama gledali smo, kroz godine, vrhunac regionalnoga i europskoga kazališnoga stvaralaštva, ali i predstavljali svoja kazališna ostvarenja koja su iskoračila u europski kulturni prostor. Takve Šegvićeve inicijative vodile su, sasvim sigurno i do titule Europske prijestolnice kulture. Ne čudi stoga da su njegova inovativnost i upornost, kojima je poticao i održavao Međunarodni festival malih scena, prepoznati i Nagradom Grada Rijeke za životno djelo, kao i najvišim državnim priznanjima.


Nenada Šegvića sjećat ćemo se s poštovanjem i zahvalnošću kao čovjeka koji je život posvetio kazalištu i tako Rijeci pružio nebrojene prilike da doživi najbolje s kazališnih daski i da pošalje otvorenu poruku o društvu u kojem živimo.


Višnja Višnjić Karković, koordinatorica Međunarodnog festivala malih scena Rijeka




Nenad Šegvića upoznala sam prilikom organizacije (a čega drugog nego) Male scene »Salon sa slikama obitelji Polić« Vlade Vukmirovića u Guvernerovoj palači krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća. Od tada do danas blisko smo surađivali na razvijanju te ideje koja je dovela do organizacije HKD Teatra Rijeka i Festivala malih scena početkom 90-ih godina. Više od 30 godina ispunjenog kazališnog prijateljstva koje će mi nedostajati.


Svjetlana Hribar, novinarka


Nenad Šegvić je bio stup kazališnog života i kulture u gradu Rijeci. Kao mlad glumac nosio je repertoar Hrvatske drame, a kao direktor dramskog ansambla, pogotovo tijekom dugih dvanaest godina obnove kazališne zgrade, vodio je brigu o angažmanu svakog glumca – svi su bili u podjelama, igralo se svakodnevno, na matičnoj sceni i na gostovanjima po čitavoj regiji.


Njegov visok kazališni ukus i strog estetski kriterij, stečen cjeloživotnim iskustvom gledanja predstava na svim meridijanima – sa suprugom, glumicom Editom Karađole svaki je godišnji odmor koristio za posjete kazalištima izvan Rijeke – vodio ga je novim teatarskim izazovima, realiziranim u HKD Teatru, koji je pak bio temelj Festivala malih scena.


Tijekom 26 saziva Festivala, Nenad Šegvić u Rijeku je doveo sve što je vrijedilo vidjeti u regiji i izvan nje; zahvaljujući njegovom angažmanu četvrt stoljeća gledali smo pravi teatar u svom gradu… Nije propuštao ni repertoar Zajca, a godinama je bio i član Kazališnog vijeća, svojim iskustvom i čvrstim stavom garantirajući dignitet umjetničkim ansamblima.


Rođeni Splićanin, Rijeku je odabrao mjestom življenja, srodivši se s primorskim mentalitetom, ali ostajući svoj. Odlaskom Nenada Šegvića s kulturne scene grada nestaje posljednje uporište jednog kazališta koje je stremilo visokim dosezima, pritom štiteći dostojanstvo umjetnika.


Loredana Gašparović, kazališna djelatnica


Čuvši o odlasku, o tome da je otputovao – jer za mene on je tek otišao na jedan od svojih putova u izboru najboljih predstava za Festival malih scena – ostala sam dirnuta na način koji mi je teško opisati. Prije svega zato što je on prijatelj kojeg sam upoznala u ranim dvadesetim godinama, kada sam bila aktivna suradnica Muzičke omladine. Radili smo u nizu glazbeno-poetskih recitala, a Nenad, Edita Karađole i niz drugih kojih više nema, sudjelovali su u tim recitalima po Hrvatskoj.


Nenad je oduvijek bio sklon smijehu; toliko je imao humora u sebi. Tko ga je poznavao, znao je koliko je taj čovjek i umjetnik bio duhovit, koliko smijeha je uvijek bilo oko njega na putovanjima. I koliko je samo energije dao u organizacijskom pogledu, koliko umjetničkih uloga…


On je nezamjenjiv po toj svestranosti umjetnika, po toj izuzetnoj sposobnosti organizatora i idejnog vođe niza projekata, od kojih Međunarodni festival malih scena poznaju i cijene diljem svijeta, i ja mislim da će dugo vremena proteći do trenutka kad će se opet u teatru na čelu Drame ili u okviru drame i teatra uopće pojaviti slična individualnost, s toliko elemenata koji spajaju umjetnika i čovjeka, a koji čine osobnost koju se ne može zaboraviti.


Ivan Šarar, pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke


Iako sam znao da mu je zdravlje narušeno, smrt Nenada Šegvića me zatekla. Kao da sam vjerovao da je nemoguće oboriti tu veliku vitalnost tako brzo. Jer gospodin je Šegvić u svoj život ugurao (pored privatnog, obiteljskog života koji je uvijek stavljao na prvo mjesto) i tri bogate karijere: glumca, voditelja Hrvatske drame, a potom i HKD Teatra te osnivača i spiritus movensa Festivala malih scena.
Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo o toj karijeri govori dovoljno.


Ono što je bitnije je način kako se ona odvijala: hrabro, glasno, radišno i slobodno. Jedna od boljih ilustracija ovog stava je podatak da je Nenad Šegvić producirao Frljićevu »Aleksandru Zec«, u svojim poznim sedamdesetima.


Volio sam njegovu slobodu da bude, otvoreno, sve ono što je bio i htio: Riječanin, Dalmatinac, Hrvat, beogradski student, promotor srpskih kazališnih produkcija nakon rata. Nije imao potrebu uklapati svoj identitet u bilo koji kolektiv koji bi reducirao njegovu širinu. Otvoreno je govorio što misli, bez potrebe da se dopadne, što je kvaliteta koja u politički korektnom, neutralnom svijetu sve više nedostaje.
Nedostajat će i on, u svojoj diskretnoj bočnoj loži u HNK-u, u kazališnom i gradskom životu. Nadam se da će sjećanje na njega inspirirati moguće baštinike, jer imaju težak zadatak.


Iskrena sućut gospođi Editi i obitelji.