ZAGREB – Odluka redatelja Ivana Plazibata da u Zagrebu igra Branislava Nušića na originalnom srpskom jeziku i da pritom glumački ansambl tehnički strogo pazi da nitko nijednom ne izgovori hrvatsko »tvrdo đ« (recimo u »doviđenja«), nego isključivo »meko đ« južne Srbije (razlika je usporediva s dijakritičkim znakom č/ć), sasvim sigurno inzistira na etnolingvističkoj obradi srpskog jezika kao protagonista drame.

Na točnost Nušićeva srpskog jezika pazi jezični savjetnik predstave Dejan Sredojević, kao svojevrsni dirigent-u-sjeni ispravne artikulacije i melodizacije Nušićeva srpskog jezika. Pred publikom je stoga mogućnost da tijekom stominutne komedije usporedimo ne samo Nušićev i suvremeni hrvatski jezik, među kojima je vremenska udaljenost od gotovo stotinu godina (ali humor i dalje djeluje), nego i da neprekidno pratimo svojevrsnu »lekciju iz srpske jezične kulise« i nušićevske stilizacije jezika, za koju vrlo pažljivo i predano brinu glumci. Njihov užitak igranja na srpskom je gotovo fizički opipljiv, kao i zaigranost oko pozicije koja im je dodijeljena. Posve je jasno da je produktivna upravo signalizacija razlika između hrvatskog i srpskog jezika, koja ni u kojem trenutku ne ometa međusobno razumijevanje.

Govorite li srednjojužnoslavenski?

Što se tiče starog političkog spora jesu li hrvatski i srpski isti ili različiti jezici, čini mi se da je najozbiljnije argumente u prilog poštovanja njihovih neporecivo zajedničkih srednjojužnoslavenskih korijena i povijesno dugo uspostavljenih malih dijalektalnih, kao i ponekad forsiranih, a ponekad opet namjerno podigravanih ideologijskih razlika, iznijela lingvistička struka, recentno u studijama Ranka Matasovića. Prema Matasoviću, srednjojužnoslavenski ili praslavenski ovih prostora objedinjuje skup dijalekata u koje spadaju i hrvatski i srpski jezik, među kojima je čitavo vrijeme dolazilo do prožimanja i posuđivanja, zajedničkih dodira i međusobnih utjecaja, ali i do namjernih razdvajanja. Hrvatski jezik se profilira kroz najintenzivnije prožimanje štokavske, čakavske i kajkavske jezične baštine (što nije slučaj sa srpskim standardnim jezikom koji se temelji isključivo na štokavskom), kao što je hrvatski i pod jakim utjecajem latinskog i talijanskog jezika, kasnije i njemačkog i mađarskog. Oba jezika oblikuje i sustavno – ne uvijek glasovno i grafički identično – preuzimanje turcizama, germanizama, anglizama te različitih tuđica koje imaju veze sa stoljećima kolonijalne uprave.

Ukratko, isti jezični korijeni i trajno razumijevanje među hrvatskim i srpskim jezičnim govornicima ne brišu činjenicu da se zbog niza političkih i kulturalnih razloga ova dva jezika razvijaju kao različiti standardi, uspostavljeni na različitim javnim normama u leksiku, akcentuaciji, kao i u znanstvenoj, pravnoj i vojnoj terminologiji. U svojoj knjizi »Čiji je jezik?« (2010.), još jedan utjecajni lingvist, Mate Kapović, daje brojne primjere u kojima među srodnim jezicima uvijek radi i princip diferencijacije, a najsličniji nam je primjer urdskoga u Pakistanu i hindskoga u Indiji. Matasović navodi: »Ovi jezici imaju istu organsku osnovu, no različitu standardizaciju unatoč potpunoj jezičnoj razumljivosti. Katkad se, kao zajedničko ime, rabi naziv hindustanski. Slučaj je nevjerojatno sličan našem. Govornici urdskoga su muslimani a govornici hindskoga hindusi, slično kao što su Hrvati tradicionalno katolici a Srbi pravoslavci. Također, povezano s vjerom, urdski se piše arapskim pismom a hindski devanagarijem, jednim od indijskih pisama, slično tome kako se hrvatski piše latinicom a srpski izvorno ćirilicom (iako danas sve više i latinicom). Također, s obzirom na različitu kulturu, povijesnu tradiciju i religiju u urdskom u sloju kulturnog i civilizacijskog leksika nalazimo velik utjecaj arapskoga jezika, tj. mnoštvo arabizama, dok u hindskom tu ulogu ima sanskrt te se ondje učene riječi preuzimaju iz sanskrta, klasičnoga jezika stare Indije. To je donekle slično ulozi latinskoga u povijesti hrvatskoga te grčkog u povijesti srpskog jezika.«

Donekle isto, ali zapravo začudno

Tako je i zagrebačkoj publici Nušićev srpski jezik i posve razumljiv i donekle stran, ponajprije zabavan, zbog čega se predstava »Ožalošćena porodica« prati s posebnom pozornošću upravo prema jeziku. Gledateljski fokus na formulacije i intonacije znatno je veći nego inače u kazalištu, dok se nušićevska tema pohlepe i nasljedovanja obiteljske kuće iz današnjeg vremena svakako čita i kao tema srpskog nasljedovanja tekovina jugoslavenske epohe. Dramaturginja Nikolina Rafaj, redatelj Ivan Plazibat i scenografkinja Paula Lugarić otkrivaju nam pred kraj komada »tajnu komoru« pokojnikove bogate kuće oko čijeg se vlasništva bori daljnja rodbina.

To je »sveti prostor« ispunjen puškama, streljivom, šljivovicom, harmonikom, jelenskim rogovima, ručnim bombama, gospom iz Međugorja, zvukovima cajki te hrvatskom zastavom jugoslavenskog režima (s crvenom petokrakom u sredini), dok je u suprotnom kutu aktualna srpska zastava (crven, plavi, bijeli s dvoglavim orlom i krunom). Predstava, dakle, predlaže da se događaj porodične ludosti zbiva u zajedničkom prostoru narodnjačkog kiča, s time da mi zbilja nije jasno zašto je uzeta hrvatska zastava iz SFRJ epohe u paru s aktualnom srpskom zastavom, ni što te dvije zastave konkretno predstavljaju u kontekstu Nušića? Generaciju pokojnika i generaciju nasljednika? Nejasno. Soba puna ratničko-estradnog kiča definitivno postavlja i pitanje o kakvom se tu točno kapitalu radi? Kako je svoj imetak zaradio pokojnik i kakav simbolički kapital ostavlja svojoj nasljednici? Govori li predstava da kriminalci (srpski i hrvatski) nasljeđuju neke malo starije kriminalce? Je li cijela retorika nasljedovanja političkih privilegija sazdana na ratnoj pljački? O tome ni slova u programskoj knjižici. Kao ni o razlozima zašto uopće redatelj i dramaturginja igraju tekst na srpskom i to s velikom brigom za detalje srpske dikcije; što oni kažu o svojem izboru? Ništa. Dramaturginja govori o Nušićevoj »patologiji koja nadrasta prostorne i vremenske okvire«. Ali ne postoje općeniti okviri. Kao ni općenite zastave. Bilo bi važno da autorski tim predstave argumentacijski eksplicira svoj politički stav. I kritički prioritet.

Glumačka tamna groteska

Glumačka ekipa izvanredno funkcionira kao ansambl pojačano beskrupuloznog licemjerja, svatko sa svojom »malom«, ali zato ubojitom manijom veličine. Kolo vode Hrvoje Kečkeš kao Agaton, samozvani vođa obitelji daljnjih rođaka pokojnika i Branka Trlin kao njegova beskrajno odana i isto toliko egoistična supruga Simka. Par se pojavljuje u varijacijama razmetljivog cara i njegove slijepo udvorne sjene ili sultana i vezira ili blizanačkih vojnih generala. Kečkeš i Trlin udaraju ton svim vidovima pohlepništva na sceni, baš kao i glumi kao radikalnoj, nesmiljenoj, gorkoj groteski. Ni u jednom trenu ne gube napetost vrebanja na svoj plijen (nasljedstvo), kao dvije zmije stalno podignutih i ukočenih vratova.

Majstorske karikaturalne etide beskrupuloznosti i jagme izvode i Linda Begonja kao Vida i Marko Makovičić kao Tanasije, ali oni ih okreću prema humornom gegu i vizualnoj karikaturi. Odličan je i Filip Detelić kao udvarač Mića (jedini citira glazbu epohe – Bijelog dugmeta – koja se u Nušiću još nije dogodila), time pokazujući da farsa ima pravo iskočiti iz tračnica vremena svog nastanka. Proku kao varalicu rodoslovljima igra Matija Šakoronja, kartaškog ovisnika Trifuna s pogođeno besramnim samopouzdanjem donosi Luka Petrušić. Smirenog Petrovića glumi s pravom mjerom pristojne advokatske distance Vilim Matula, plačljivu i lažno suosjećajnu, strateški »pekmezavu« Ginu Mia Anočić-Valentić, dok krutu i samouvjerenu Sarku donosi na scenu Anita Matić Delić. Skromnu djevojku Danicu, pravu nasljednicu, utjelovljuje Josipa Anković. No važno je naglasiti da ansambl diše kao jedan i da se najbolje scene događaju kad svi zajedno odu u maksimum međusobne svađe ili u prave humorne apoteoze neutješnog kolektivnog naricanja i samosažaljevanja, u kojima se vidi da unatoč svim tim »malim razlikama« u ljudima vreba beskrupulozni materijal zavisti i oportunizma, pun potrebe za lakim uspjehom – ili ekstremima ogorčenosti i žalosti. »Ja bih odmah sve što mi se sviđa, ako to ne dobijem bacam se na pod i urlam da sam žrtva« – to je otprilike formula ove vrijednosne orijentacije.

Nušićev tekst napisan je 1934. godine, ali naslućuje se da bi se obiteljska drama vrlo lako mogla pretvoriti u ratnu dramu. Nije slučajno u pitanju satiričar čija biografija poznaje i zatvorske dane, o neprekidnim selidbama da i ne započinjemo. Nova Kerempuhova »Ožalošćena porodica«, za razliku od pomalo sterilne režije istog komada koju 2017. godine sa teatrom iz Celja potpisuje Igor Vuk Torbica, ne boji se dignuti prljavi tepih i pokazati kako točno izgleda laganje u oči, bombardiranje uvredama, bljutava snishodljivost prema autoritetima. Zahvaljujući Kerempuhovim glumcima pred nama je predstava koja se netremice prati i koja duboko odzvanja žestokom groteskom, zbog čega će vjerojatno imati i naklonjenu publiku. Čini mi se da bi mogla stići i do relevantnog festivalskog naslova.