Čini mi se da danas nema relevantnijeg pitanja od toga. Svijet u kojem živimo relativizira sve osim kapitala, dakle novca u čijim god da se on rukama nalazio. S druge strane, Büchnerov »Woyzeck« vrlo empirijski, gotovo kriminalističko analitički, pokušava otkriti uzroke zla odnosno nasilja, te zašto smo na njega postali toliko ravnodušni - kaže dramaturginja Jelena Kovačić
RIJEKA Na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca održavaju se probe za predstavu »Woyzeck«, koju će Hrvatska drama premijerno izvesti 12. siječnja.
Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić uvijek rade kao kreativni tim, a u Rijeci su zajedno radile 2009. na predstavi »Menažerija« HKD Teatra. Anica Tomić sada prvi put režira u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, pa smo je na probi pitali što joj znači ova suradnja i kakvi su dojmovi.
Emocionalni sudari
– S Hrvatskom dramom sam se nekoliko puta, kroz posljednjih sedam godina dogovarala, ali iz privatnih razloga nismo nikako mogli uskladiti termine. Riječki ansambl već godinama pratim, i s njima mi je veliko zadovoljstvo surađivati. Svi su veliki individualci, ali kad treba stvoriti kolektivnu energiju i suigru, onda funkcioniraju kao jedno unisono tijelo. S druge pak strane, izuzetna mi je čast da se ansamblu kao gošća pridružila sjajna glumica Hana Selimović – ona će svojom karizmom i velikim talentom zasigurno pridonijeti jednoj novoj suigri i čaroliji glumačkog bivstva. Nadam se da će to i publika osjetiti – kaže Anica Tomić.
Foto Roni Brmalj
Na pitanje kakav je njen režijski pristup »Woyzecku« i iščitava li ga iz vizure suvremenosti, Tomić odgovara:
– Woyzeck je predstavnik obespravljene mase, on je predvodnik nestale radničke klase, koja je bez novca, koja je osiromašena i koja se pita može li siromašan čovjek biti moralan. On glasno vapi… o nama sirotinji…, jer tko je bez novca taj ne može voditi računa o moralu u svijetu. Ali čovjek je, od krvi i mesa. Ma nitko od nas sirotinje nije blažen ni na ovom ni na onom svijetu. Ja mislim da kad bismo i dospjeli na nebo, morali bismo pomagati kod grmljavine.
Ta klasna konstatacija nije pitanje, na nju se ne traži odgovor, jer odgovora nema. Stoljeće kasnije Brecht postavlja pitanja u pjesmi »Pitanja radnika koji čita«. Odgovori su jasni: oni drugi, potlačeni, obespravljeni, oni su gradili – jednom riječju radnici. Ali, našeg svijeta nema bez Woyzecka, kao što i ovakav svijet postoji da bi proizvodio Woyzecke. U predstavi namjerno nismo stavljali direktne aluzije, jer se jednostavno nemoguće natjecati s dokumentarizmom medija i strašnim slikama koje nas dnevno okružuju. Naš Woyzeck se stvara u emocionalnim sudarima svjetova onih koji imaju moć nad onima obespravljenima, siromašnima i zaboravljenima. To je i klasno pitanje u kojem se pitamo može li siromašan čovjek biti moralan. Odnosno u kojoj su vezi novac i moral? Moramo li si moći moral priuštiti?
S druge strane, u Büchnera je upisan folklor; njegovi junaci pjevaju narodne pjesme, naši junaci duboku su uronjeni u taj etno melos. Meni je na prvo čitanje drame bilo logično da u taj svijet provedemo folklor, koji predstavi daje jednu ritualnost i paradoksalno suvremenost. Pažljivi gledatelji prepoznat će možda korijene onoga u što se naša zemlja pretvorila – kolokvijalno rečeno: u jednu opančarsku zemlju, koja istovremeno može biti i naša i neka druga – taj univerzum tako postaje svima razumljiv, bez obzira na nacionalnu i političku pripadnost – osvnula se Tomić.
Prema riječima Anice Tomić, proces rada s glumcima bio je dugotrajan, precizan i nadasve predan; i s njene i s njihove strane.
– Nadam se da će i gledatelji prepoznati strast koju smo uložili da Büchnerovi junaci postanu i naši suvremenici – zaključuje Tomić.
Moral i novac
Jelena Kovačić, ravnateljica Hrvatske drame, sada je i u ulozi dramaturginje predstave. Upitali smo je zašto je odlučila uvrstiti »Woyzecka« na repertoar i u kojoj je mjeri ovaj predložak aktualan i u današnje vrijeme.
– »Woyzeck« je jedan od onih tekstova o kojima se s pravom govori da su »svevremeni«. Melchinger taj tekst čak karakterizira kao bezgranično suvremen. Jedna od najzanimljivijih ideja tog komada jest ona koja postavlja pitanje o odnosu morala i novca, odnosno ima li egzistencijalno ugrožen čovjek uopće uvjete da bude moralan. Čini mi se da danas nema relevantnijeg pitanja od toga. Svijet u kojem živimo relativizira sve osim kapitala, dakle novca u čijim god da se on rukama nalazio. S druge strane, Büchnerov »Woyzeck« vrlo empirijski, gotovo kriminalističko analitički, pokušava otkriti uzroke zla odnosno nasilja, te zašto smo na njega postali toliko ravnodušni, a ravnodušnost je jedna od najgorih klopki u koju suvremeni čovjek svakodnevno upada – smatra Kovačić.
Jelena Kovačić dodaje i da je biti dramaturg »Woyzecka« izuzetno težak zadatak.
– Prije svega zato što drama nije dovršena, a također i zato što konačan redoslijed scena koje je Büchner napisao isto tako nikada zbog prerane smrti autora nije napravljen. Tako da najprije osjetite jednu slobodu, jer vam se čini da su montažne mogućnosti bezgranične, ali kada krene ono dubinsko čitanje komada, čini vam se kao da se nalazite pred jednom zagonetkom koju vam je zaista zadao jedan genij. Dolazak do finalne verzije naše adaptacije bio je dug; kombinirali smo različite verzije, puno smo radili na likovima i gradnji tog jednog arhetipskog svijeta za koji smo htjeli da se istovremeno referira i na prošlost i na sadašnjost, ali i na neku gotovo apokaliptičnu budućnost – objašnjava Kovačić.
U povodu uloge Woyzecka glumac Dean Krivačić izjavio je za naš list:
Prema drami njemačkog književnika Georga Büchnera (1813. – 1837.) i u prijevodu Trude Stamać, »Woyzecka« režira Anica Tomić. Dramaturginja je Jelena Kovačić, skladatelj Nenad Kovačić, scenografi Anica Tomić i Dalibor Laginja, kostimografkinja Sandra Dekanić, suradnica za pokret Mila Čuljak, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, a jezična savjetnica Zrinka Kolak Fabijan.
U naslovnoj ulozi Woyzecka je Dean Krivačić, njegovu ženu Marie tumači Hana Selimović, Doktorica je Olivera Baljak, Kapetana igra Jasmin Mekić, Tambourmajor je Dražen Mikulić, Margarethu glumi Anastazija Balaž, Baba je Biljana Torić, Karla tumači Leon Lučev, a Vašarski maestro je Nikola Nedić. Glazbu su izveli Nenad Kovačić (gitare, tapan, frame drum, elektronika), Lana Hosni (ženski glas) i Juraj Borić (truba). Lutku djeteta izradio je Miroslav Lakobrnja.
– Riječ je o remek-djelu koje ima predivno pismo i poetiku. Najteže je tu poetiku izgovarati na pozornici, a da bude prirodna. Dosta radimo na tome. Woyzeck mi je odmah »sjeo«. Kad sam čitao tekst bio sam iznenađen kako mi sve njegove riječi zvuče logično, a radi se – što je malo zabrinjavajuće – o umno poremećenom čovjeku. Prolazimo kroz jako težak i mukotrpan proces, jer je takav sâm komad. Zajedno se probijamo i mučimo, i svaki dan je velika borba. Najveća je sreća kad se uspijemo pronaći. Vjerujem u cjelokupnu ekipu i mislim da će naš »Woyzeck« biti jedna lijepa dramska predstava.
Marie Hane Selimović
U ulozi Marie je uspješna mlada beogradska glumica Hana Selimović. Glumila je u predstavama »Figarova ženidba i razvod«, »Nova Stradija«, »Otac na službenom putu«, »Kabul – kod kuće«, »Višnjik«, »Ivanov«, »Carstvo mraka«… Dobitnica je Sterijine nagrade, nagrade Zlatni smeh, nagrade »Zoran Radmilović« za ulogu Sene u predstavi »Otac na službenom putu« te nagrade za glumicu godine u Ateljeu 212.
Hana Selimović kazala nam je da joj o ulozi Marie nije lako govoriti.
– Ta je uloga napisana tako da se sav strah, sve nesreće i sve najstrašnije što muči glavnog junaka prelama na njegovoj ženi Marie. U tom smislu ona nije nositeljica radnje, već funkcija po kojoj vidimo koliko je polomljen taj intimni, ali i širi svijet u kojem Woyzeck živi. Nije mi jednostavno igrati Marie, što zbog križa koji ona mora nositi, što radi šture i pomalo čudne strukture kojom je ovaj lik napisan. Postoje samo neki nagovještaji po kojima vidimo razvoj toga lika. Zato je potrebno napraviti lûk uloge, u kojemu ćemo imati koherenciju ovog lika od početka do kraja. Nije lako, ali se nadam da ćemo uspjeti – pojašnjava Selimović.
Hana Selimović, koja je u rodu s glasovitim književnikom Mešom Selimovićem, ističe da joj gostovanje u riječkom HNK-u mnogo znači.
– Imala sam priliku gledati ovaj ansambl i uživati u onome što on može. Gledala sam i Aničine i Jelenine predstave. Već godinama tvrdim da je za kazalište na ovim prostorima prokrvljavanje ansambala i miješanje ljudi koji imaju privilegij da se jezično razumiju i rade isti posao – apsolutna neophodnost. U Rijeci imam čast surađivati s ljudima koji rade drugačije od načina na koji sam navikla. Tako učim od njih i to što radim s njima doživljavam kao nagradu. Mislim da bi takve suradnje u budućnosti mogle pomoći na više razina – smatra Hana Selimović.
