TRST – Proljeće u Trstu uvijek je dobra pozivnica za sve one koji u danima vikenda žele napuniti baterije. Ukoliko i vremenske prilike budu lijepe, grad jednostavno živne, a ugodno sunce na ulice, trgove i obalu izmami veliki broj građana i njihovih gostiju. Brojni jezici mogli su se tako čuti i ovoga vikenda, a subotnje poslijepodne svi ljubitelji opere mogli su provesti i u Teatro Verdi i to na popularnoj operi »Nabucco« skladatelja čije ime nosi i samo kazalište.

No, nije to bila obična operna predstava, doista se neki poseban naboj mogao osjetiti oko zgrade kazališta i u gledalištu već i prije početka izvedbe. Nije tajna da »Nabucco« kao opera zauzima posebno mjesto u srcu svakog Talijana, a ideje koje je Verdi želio prenijeti svojom glazbom i libretom koji je načinio Temistocle Solera jednako su žive i danas, barem na simboličkoj razini, kao što su to bile i u vrijeme praizvedbe u Milanu 1842. godine. Lijepo je na spomenutom tršćanskom suncu bilo vidjeti pripadnike raznih generacija kako ispijajući kavu ili neko drugo osvježavajuće piće iščekuju početak predstave zakazan za 16 sati. Veliko gledalište bilo je ispunjeno pa je i druga izvedba samo dan nakon premijere mogla početi.

Osebujan dirigentski stil

Prije svega važno je napomenuti da smo o redateljskoj ideji ove predstave već pisali s obzirom na to da se radi o produkciji koja je prethodno izvedena u Zagrebu. Redatelj Giancarlo del Monaco osmislio je neosporno monumentalnu koncepciju koju je kao scenograf i kostimograf ostvario William Orlandi uz Wolfganga von Zoubeka kao oblikovatelja svjetla. Tada smo već rekli da monumentalnost toga ostvarenja nažalost ide ruku pod ruku sa statičnošću koja, uslijed relativno dugotrajne opere, nije odveć primamljiva. Tako primjerice u prvoj slici u kojoj sudjeluju Zaccaria i zbor gotovo da se ništa na sceni ne pomiče, a nalik su i ostale slike izuzev dueta Nabucca i Abigaille koji ima zanimljivih elemenata. U tom kontekstu i izvedba u Trstu bila je vjerna preslika zagrebačkog uprizorenja, ali se kategorički može ustvrditi da je predstava bila neusporedivo zanimljivija, čak bi se moglo reći i jedna od ponajboljih koje smo imali prilike vidjeti.

Zaslugu za navedeno u prvom redu ima dirigent Daniel Oren, umjetnik velike karijere, talenta, znanja i iskustva koji se vrlo malo zamara »udobnošću« ostalih sudionika izvedbe tjerajući ih, često i neočekivano, gotovo do krajnjih izvedbenih granica. Gotovo sa sigurnošću se može ustvrditi i da su neke interpretativne odluke isključivo dirigentska ideja jer su toliko radikalne da je malo vjerojatno da bi ih predložio bilo koji drugi član ansambla. Kako izvedba obiluje takvim idejama jasno je da je dirigent od početka rada s ansamblom nametnuo svoj, unaprijed pripremljeni koncept.

Jednako tako, ansambl je na sve dirigentske upute reagirao odmah i bez zadrške, pa je jasno da se ne radi o ad hoc koncepciji, već nečemu što je unaprijed promišljeno i dobro uvježbano. No, iako radikalno, sve je bilo logično i jasno, odnosno obojano talentom, što je još jedan sve rjeđe viđeni element. Ipak, gledajući maestra Orena od početka do kraja izvedbe publika je mogla vidjeti jedan osebujni dirigentski stil velikih i sugestivnih gesti uz još poneku uputu izvan dosega ruku i štapića što je bilo i vizualno zanimljivo, istovremeno jasno i nejasno, barem onima koji su u ulogu dirigenta manje upućeni. Bez oklijevanja, odlučno i hrabro vodio je maestro Oren sve izvođače u nagle promjene tempa, nagle dinamičke oscilacije i ekstremnu netradicionalnu interpretaciju proizvevši učinak potpunog predanja, koncentracije i povjerenja. Doista, uz takvog dirigenta svatko onaj tko glazbu stvara bez potrebne angažiranosti ispao bi iz kombinacije već nakon nekoliko taktova.

Odobravanje tršćanske publike

U takvim okolnostima Verdijeva glazba zvučala je drukčije, nevjerojatno zanimljivo čak i ako ste taktove »Nabucca« čuli nebrojeno mnogo puta, pa je jasno zašto nitko u gledalištu nije ostao ravnodušan. A da je tršćanska publika tvrd orah znaju već i ptice na grani, jer za razliku od naših krajeva (a i ne samo naših) u kojima sve više dominira pompozni dilentatizam upakiran u samoproglašene medijske panegirike, već u Trstu, a i diljem Italije, nije odveć lako stati na pozornicu, posebno u talijanskom repertoaru. Ne samo da je teško dobiti priliku ako doista nisi vrhunski umjetnik već je i vrlo vjerojatno da ćeš prije ili kasnije od publike dobiti izravnu i iskrenu nenaklonost. Zato je aplauz u Trstu izuzetno vrijedan i vrijedno bi bilo da takva atmosfera ostane što je duže moguće, a izvođačima »Nabucca« na čelu s dirigentom aplauza i odobravanja nikako nije nedostajalo.

Orkestar Teatra Verdi (koncertni majstor Stefano Furini) zvučao je moćno, uigrano i točno. Bez obzira na neka izuzetno brza tempa nije bilo nikakvih poteškoća, a posebno su se istaknuli solisti poput flaute ili dionice violončela. Pratnja pjevača bila je primjerna i za svaku pohvalu, kao i dinamički okvir u kojem je orkestar dočarao i više od povjerene mu dramatičnosti. Jednako tako veliki zbor (zborovođa Paolo Longo) pravi je primjer stare zborske operne prakse u kojem se čuju različite glasovne boje ujedinjene u jedan lijepi izraz, a paleta i gradacija snage toga izraza bila je izuzetno velika. Bez obzira radi li se o pojedinim dionicama ili zboru u cjelini, bila je prisutna stalna koncentracija i homogenost zvuka, a na poziv publike zbor je tijekom predstave ponudio i ponovnu izvedbu nezaobilaznog Va’ pensiero u koncertnom obliku nakon čega je ponovo uslijedio ogroman aplauz i povici odobravanja, stvarajući težu situaciju za Zaccariju koji nakon toga dionicu započinje bez intonacije.

Solistička podjela

Iako je premijernu solističku podjelu predvodila Maria Jose Siri kao Abigaille, subotnja izvedba na scenu je u toj ulozi dovela sjajnu Olgu Maslovu. Zahtjevnu dionicu Maslova je otpjevala bravurozno ponudivši i vrlo dobru scensku igru. Jednako snažan, a prema kraju predstave i sve dojmljiviji bio je Youngjun Park kao Nabucco koji je bez problema poštovao sve tradicijske zadanosti ove uloge kulminirajući u ariji Dio di Giuda i sceni koja slijedi. Poseban ponos izazvao je i veliki aplauz koji je dobio naš Marko Mimica kao Zaccaria, sada već iskusni umjetnik mlađe generacije s vrlo reprezentativnom karijerom. Vrlo vitalan u scenskom nastupu, Mimica je od prve arije pokazao raskošnu boju, a posebnu pohvalu valja dati i cijeloj sceni Vieni, o Levita kao i svim drugim dijelovima opere, bez iznimke. Kao Fenena nastupila je Elmina Hasan u vrlo dobroj interpretaciji, jednako kao i Carlo Ventre kao Ismaelle s ponešto neobičnom bojom glasa, ali i činjenicom da je ulogu donio bez ikakvih poteškoća. U manjim ulogama nastupili su Christian Saitta kao Gran Sacerdote, Christian Collia kao Abdallo i Elisabetta Zizzo kao Anna. Tradicionalno zahtjevan a cappella dio Immenso Jehova u glazbenom je smislu zvučao vrlo dobro, pa pohvalu solistima valja uputiti i u smislu zajedničkog muziciranja kao i prethodno spomenute komunikacije s dirigentom i suradnje s orkestrom zbog čega se postigao rezultat mjestimično i na antologijskoj razini. Cijela predstava zbog toga je bila izuzetno kvalitetna, uzbudljiva i svakako je za preporuku svim ljubiteljima opere – bolje od ovoga teško da se može doživjeti.