RIJEKA – Trećeg i posljednjeg dana ispitnih predstava studenata glume prijediplomskog studija riječkog APURI-ja, iz kolegija Laboratorij režije 1, nositeljice kolegija doc. art. Olje Lozice, bile su na redu dvije studentske autorske predstave – »Bez krila« Mare Šimić i »Je l’ me voliš?« Matee Tkalčević – koje problematiziraju kompleksnost obiteljskih odnosa te implicitno, posljedice takvih odnosa na samoga pojedinca, autorskoga ja koje jest izraženo.

Minimalistički pristup

Prva tridesetpetominutna predstava »Bez krila« crtica je iz obiteljske svakodnevice, razlaganje uzročnosti o sestrinskome odnosu, kao i uputa o obiteljskoj klimi. Autorica koncepta, redateljica, dramaturginja, oblikovateljica zvuka i svjetla te cjelokupnog scenskog vizuala je Mare Šimić, a ovom je predstavom pokazala zreo minimalistički režijski pristup koji opstoji promišljenošću te jednako kvalitetnom zastupljenošću svih njezinih elemenata.

U središtu su radnje ove dramske minijature, dakle, tri sestre te njihova svakodnevica. Signalizator situacije koja nas čeka i stanja u obitelji, odnosno mikroklime koja vlada uvodan je prizor u kojemu jedna od sestara, studentica prava (tumači je Karla Šoštarić) uči za kuhinjskim stolom, zatim dolazi najstarija sestra koja za ručak donosi grah (i puding) te vrlo brzo i odlazi, da bi se potom ukazala i najmlađa sestra Maja (tumači je Matea Tkalčević) koja oštro i odsječno, riječima »daj neću jest’ jebeni grah, fuj, gadi mi se«, to odbija jesti. Zbog takvoga stava starija sestra pojačava ton i opominje Maju za takav način govora (o hrani), dodajući »kozo glupa«. Iako ljuta, sestra studentica ipak je svojoj mlađoj sestri Maji naručila pizzu.

Priroda sestrinskoga odnosa

Već taj prvi opisan prizor jasan je pokazatelj da se radi o prirodi sestrinskoga odnosa, kao i o tome o kakvome će odnosu u predstavi biti riječ. Naime, starija sestra uvijek podnosi neki teret u obitelji, preuzima žrtvu, odgovornost, no želi i ispravno odgovoriti na koju situaciju, ukazujući na suštinsku srž situacije ili kakvog problema. Koliko god se radilo o odnosu među sestrama, ipak se radi o režijskoj perspektivi kojom gledatelj sve promatra iz očišta jednoga lika, dakle starije sestre, odnosno o subjektivnoj dramaturgiji, što će se pokazati i daljnjim raslojavanjem jednostavnog, minimalističkog uprizorenja, koje svoju složenost crpi iz suptilnog dopisivanja kompleksnosti odnosa i njihove suštinske naravi.

Uz početan prizor koji daje uvid u ponašajne obrasce dviju sestara, i onaj sljedeći u kojemu mlađa sestra onoj najstarijoj (tumači je Tea Sekelj) krade novac, a ova druga, starija, ispadne kriva, također je dobar uvid u načine na koje funkcioniraju. Kasnije, neposredno nakon krađe koja je rezultirala sestrinskim sukobom, sestra studendica biva uhvaćena s majčinim novčanikom, a iako nije kriva, svojom šutnjom svjesno podnosi teret krivnje, dok preuzimanje krivnje za to sitno nedjelo one prave kradljivice, (naj)mlađe sestre Maje, ipak izostaje. Uz tu situaciju, tu je i trenutak zajedničkog gledanja TV-a i neravnopravan odnos najstarije sestre spram njezinih dviju mlađih sestara i njihovih uspjeha u kojemu se još jednom očituje podmetanje leđa sestre studentice za Maju.

Emocionalno rastakanje

Iako se radi o neodređenom vremenu radnje, vijesti s TV-a u kojima dopire glas voditeljice dnevnika RTL televizije koja izvještava o siječanjskome bojkotu trgovina zbog previsokih cijena hrane i namirnica ipak je situira u kontekst suvremenosti te ponešto očitava društveno-političku situaciju koja je ovdje ipak drugotna. S ciljem (d)označavanja onoga dijela u kojemu je naglasak na introspektivnosti, odnosno usmjeravanju gledatelja na unutarnji svijet glavnog lika, instrumentalna klavirska glazbena podloga (primjerice »Written on the Sky« Elise Bechstein) iskorištena je u trenucima samovanja glavnog lika, čime se želi dodatno pojasniti njezina pozicija u obitelji. Druženje dviju sestara bez jedne od njih, »srednje«/studentice, zbog njezinoga osjećaja suvišnosti i nakupljenih negativnih emocija, i to zbog akumulirane nepravde i neravnopravnosti u njihovim odnosima rezultira njezinim slomljenim krilima, emocionalnim rastakanjem, koje dodatno pojačava i zvuk čelo/piano instrumentalne obrade poznate »The Scientist« grupe Coldplay koja se, kao nemoć pojedinca pod težinom životnog tereta i(li) nerijetko njegove apsurdnosti, produljuje, pronosi u vječnost…

Ispovjedni ton

Obiteljski su odnosi srž i druge predstave naziva »Jel’ me voliš?« Matee Tkalčević, no za razliku od prve predstave koja je skica sestrinskih odnosa, druga je pak skica roditeljskih odnosa i njihovoga utjecaja na pojedinca, točnije na kćer jedinicu.

Foto Nikola Blagojević

Uzimajući i ranije studentske predstave iz istoga kolegija u obzir, isključivo po aspektu nekih negativnih obiteljskih postupaka koje ne znače nužno manjak ljubavi, već nepromišljenost u pristupu samome odnosu i odgoju, predstava slični onoj »Nikad se nije kaja ko je muča« Tonke Bušić. No, disfunkcionalna obitelj Tkalčević nije ona tipično dalmatinska britkog jezika koja srčano egzistira uz povišene tonove, kao u Bušić, već ona čija se stabilnost ruši pod naletima agresije, fizičkog sukoba, panike, nemoći, nervoze, skepse, nepovjerenja i nevjere. U takvome negativnom ozračju – u kojemu Tkalčević trenutke roditeljskih verbanih i fizičkih sukoba vješto ubacuje kao međustavke, umetnute sekvence, koje pojačavaju dramaturšku tenziju i nadodaju emocionalnoj razini ispovjednog tona kojim je ovo djelo i prožeto – dijete ili tinejdžer jedino može staviti ruke na na glavu, začepiti uši i praviti se da ne čuje ono što se u u nekoj drugoj prostoriji zbiva, što i čini protagonistica ove predstave. Jedna riječ uz povišeni ton vodi drugoj, pa sve prerasta u nadvikivanje, pozivanje na odgovornost, nervozu zbog nemoći i nevjere te fizičko sukobljavanje koje se ponavlja.

Foto Nikola Blagojević

Kronološki slijed zamijenjen je metaautorskim pristupom ispovjednog tona, pa autorica koja i tumači glavnu ulogu, sebe, intervjuira majku za potrebe nastanka same predstave koju gledamo, a zanima je geneza obiteljskih odnosa, recipročnost i uzročnost, kao i majčin pogled na prošlost. Pogled je to na obiteljski mikrokozmos u kojemu je vladalo nasilje, na majčin pristup roditeljstvu, to jest njezin pristup odgoju svoje kćerke u situaciji u kojoj je bila zaokupljena muževom nebrigom, odsustvom i nevjerom. Iako majka priča o svojem bračnom životu prožetom patnjom i brigom, u priči njezine majke ipak se može iščitati pozitivan stav glede muža u smislu njegove blage obrane; sve ono što je radio ne znači nužno da je loša osoba ili da je manje volio svoj kćer.

Rasplitanje gordijskog čvora

Uz Šoštarić koja tumači majku, Mare Šimić, Sara Bunić i Mateo Zvono javljaju se uvijek paralelno u dijelovima obiteljskih svađa i nasilja, čime se uvodi mnogostrukost perspektive, odnosno daje se dublji uvid u težinu tih sukoba i napetost same situacija koja vlada. Spomenuti su trenuci oni zbog čijeg se značenja u kontekstu predstave kao i zbog jačine glumačke izvedbe jednostavno možete naježiti. Dokumentarna narav predstave očituje se u kasnijem uvođenju stvarnog majčinog glasa koji dopire sa zvučnog zapisa, kao i projekcijom obiteljskih fotografija, pa majka i kći (Šoštarić i Tkalčević) koje sjede za stolom kasnije i dalje, režijski utišano, u polumraku nastavljaju konverzaciju, kao i glumački trolist koji portretira trenutke nasilja i svađe (Šimić s jedne strane potretira samu majku koja muža višekratno zove na mobitel, dok Bunić i Zvono uprizoruju žestoke svađe bračnog para i njihov fizički obračun), dok je sva gledateljska pažnja usmjerena na sam zapis i fotografije. A ono što od majke dolazi sa zvučnog zapisa, otvoreno je, posve iskreno i bez zadrške, detaljno rasplitanje gordijskog čvora u kojemu dolazimo do posljednje niti, one krhke i slabe koja simbolizira nemoćnoga pojedinca, čvrstu ženu koja je sve stoički otrpjela, ženu čije postupke u danom trenutku možda ni sama autorica i protagonistica predstave nije mogla razumjeti, možda nije mogao niti svatko od gledatelja, no simbolizira to ženu iznimne snage koja svojom požrtvovnošću i dobrom stoji kao društveni monument. A na neki način ona i jest stajala kao monument, makar prividno, u polumraku, uz obiteljske uspomene, uz nadanja, posve vjerno i dosljedno – glasom (proživljene boli).

Promišljen autorski komad

Predstava »Je l’ me voliš?« Matee Tkalčević zreo je i iznimno promišljen autorski komad dokumentarne naravi koji svevremensku temu obiteljskog nasilja uzdiže na jedan viši nivo, onaj autorski, osoban, proživljen, zbog čega predstava i jest emotivna, slojevita, jedna od onih koja traži ponovno gledanje. Također, najbolja je to od prikazanih studentskih predstava u cjelini. U svijetu punom površnosti, nepravde, manjka empatije, nerazumijevanja i sve češćeg neprakticiranja onih istinskih vrijednosti onda i kad se tko glasno zalaže za njih, Matea Tkalčević je svojim glumačkim habitusom, a sada i režijskim, ona potrebna emocija koja dira u skrivene strune čovjekove duše.