Uzimajući za predložak poznatu bajku, američka koreografkinja Gina Patterson, kojoj je ovo prva koreografija u Europi, kreirala je baletnu fantaziju koja se temelji na psihološkom, sociološkom i duhovnom pristupu ovom djelu... Čitava predstava odvija se između sna i okrutne zbilje, na kraju donoseći poruku o snazi ljubavi te važnosti zahvalnosti i povjerenja
RIJEKA Balet »Ivica i Marica«, prema bajci Jacoba i Wilhelma Grimma, premijerno je izveden u HNK-u Ivana pl. Zajca. Žanrovski je riječ o obiteljskom baletu, koji je u prvom redu namijenjen djeci, ali i ostaloj publici svih generacija.
Uzimajući za predložak poznatu bajku, američka koreografkinja Gina Patterson, kojoj je ovo prva koreografija u Europi, kreirala je baletnu fantaziju koja se temelji na psihološkom, sociološkom i duhovnom pristupu ovom djelu.
Potvrdu ovakvoj interpretaciji nalazimo u analizama bajki Vladimira Jakovljeviča Proppa, koji smatra da se svaki folklorni žanr, naročito čarobna bajka, mora razmatrati kao nešto što nije odvojeno od ekonomije i socijalnog poretka nego je njihov proizvod.
Socijalna pozadina
Socijalnu pozadinu »Ivice i Marice« nalazimo već u prvim rečenicama bajke: »Pred velikom šumom stanovao siromašan drvosječa sa svojom ženom i sa svoje dvoje djece; dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica. Življahu veoma bijedno, a kad u zemlji nastade velika skupoća, drvosječa ne mogaše više nabaviti ni svagdanjega krušca.«
Već uvod u bajku sadrži temu krajnjeg siromaštva, koji oca djece i njihovu maćehu natjera na stravičnu ideju da djecu ostave u šumi i prepuste ih strašnoj sudbini.
No, kako objašnjava Propp, znatan dio motiva čarobne bajke odražava obred inicijacije. Prema ovoj teoriji, to što su Ivica i Marica ostavljeni u tamnoj šumi povezano je s obredom njihove inicijacije, dok je šuma postojan dodatak vještice čiju ulogu ponekad u bajkama ima maćeha.
Na tragu psihoanalize, djeca ostavljena u mračnoj šumi prolaze kroz proces transformacije, prijelaza u svijet odraslih i sazrijevanja. Taj obred inicijacije tijesno je povezan s predodžbama o smrti, s kojom se Ivica i Marica suočavaju na svom tegobnom putovanju.
U »Ivici i Marici« angažiran je gotovo cijeli riječki baletni ansambl. Novi članovi Baleta su Michele Pastorini i Maria del Mar Hernandez, koji su u svoje plesne interpretacije Ivice i Marice unijeli dječju lakoću, nevinost i razigranost. U ulozi Majke/Vještice dojmljiva je Ksenija Duran Krutova, a Oca je utjelovio Ali Tabbouch. Ivica iz prošlosti/duh/alter ego je Hélias Tur Dorvault, Marica iz prošlosti/duh/alter ego je Nika Lilek, Majka iz prošlosti/ duhovi/alter ega su Marta Kanazir, Cristina Lukanec i Irina Köteles, a Otac iz prošlosti/duh/alter ego je Ricardo Campos Freire. U izvedbi sudjeluju i Tea Rušin, Marta Voinea Čavrak, Anca Zgurić, Laura Orlić, Daniele Romeo, Joseph Samuel Cane, Andrei Köteles i Svebor Zgurić. Baletna majstorica je Paula Rus. Neobično i novo baletno-scensko čitanje poznate bajke premijerna publika ispratila je srdačnim pljeskom.
To što je vještica završila u peći, za djecu je obred pročišćenja elementom vatre i znači simboličko oslobođenje od tereta prošlosti. Na kraju bajke Ivica i Marica vraćaju se kući i zatiču oca koji je nesretan otkad je djecu ostavio u šumi, a maćeha je u međuvremenu umrla.
Dvojnici iz prošlosti
U baletnoj verziji Gine Patterson, Ivica, Marica, Majka i Otac dobili su dvojnike iz prošlosti. Tema dvojnika česta je inspiracija u kazalištu – savršeni dvojnik ostvaruje se u dvojnicima identična izgleda, to može biti neprijateljski nastrojen brat, alter ego, pomagač, partner ili projekcija samoga sebe.
U baletu »Ivica i Marica« dvojnici su u funkciji introspekcije, sjećanja i maštanja likova, ponekad su alter ega, a u nekim situacijama duhovni vodiči. Čitava predstava odvija se između sna i okrutne zbilje, na kraju donoseći poruku o snazi ljubavi te važnosti zahvalnosti i povjerenja. Prijelazi iz realnog u snoviti svijet naznačeni su motivom bijelih vrata, koja pokretanjem po pozornici postaju zanimljiv dinamički element izvedbe.
U minimalističkom scenografskom konceptu Marka Gutića Mižimakova, atmosferu pojedinih prizora kreiraju animacije i video-projekcije na velikom zaslonu u dnu pozornice, kao i kontrastno oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića.
Ugođaj, ritam i emocionalni naboj svakog prizora obojeni su prikladnim odabirom Mozartove glazbe, uz oblikovanje zvuka Erica Midgleyja. Vizualnom aspektu predstave naročito su pridonijeli kostimi Petre Dančević Pavičić, u kojima dolazi do izražaja psihološka karakterizacija likova.
