Jedino institucionalno mjesto u Hrvatskoj u kojem se gluma shvaća kao višestruko autorska profesija paralelnog pisanja, čitanja, mišljenja i igranja dramskih situacija, a ne samo izvedbenog reproduciranja likova pod kreativnim vodstvom redatelja, jest zagrebačko kazalište EXIT, od svog osnutka 1994. godine oslonjeno na ideju kompleksnosti i neiscrpnosti ljudskog lica na pozornici. I dvije jesenske inovacije na EXIT-ovu repertoaru, »Igre proljeća i smrti« Vladana Desnice u izvedbi zadarskog scenskog umjetnika Jurja Arasa te »Mala čuda« autorice, glumice i redateljice Sanje Milardović, izvrsna su ilustracija kvalitete odabranog repertoarnog principa, u kojem je najvažnije ima li osoba na sceni svoj unutarnji pogon imaginacije, svoju osobitu »volju za izvedbu«, svoja pasionirana stvaralačka i istraživačka uporišta. Iako se čini da bi ih svi glumci morali imati, činjenica je da većina preferira život u sjeni ustajalih repertoarnih politika, čekajući na uloge (ako se dogode), slijedeći tuđe vizije (ako su dovoljno markantne) i kreativno vegetirajući (s isprikom da su za njihovu pasivnost uvijek krive uprave, a ne vlastita profesionalna savjest). I Aras i Milardović, koliko god različiti, napravili su predstave koje iskaču iz opće lijenosti i jasno profiliraju svoje glumce kao »scenonaute«, zainteresirane da istraže intimne i zaslužene teme, za koje im onda treba i osoben, nepotrošen scenski jezik.

Desničina kritika svih oblika mačizma

Prenosim iz Desničina romana »Proljeća Ivana Galeba« (1957.): »Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar sunčani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom – i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skršene ruke.« Već je i ovaj kratki citat dovoljan da naslutimo koliko muzikalnosti i fine ritmičnosti nose sa sobom Desničine narativne sekvence. One su na rubu poezije, katkad i na rubu glazbe, a i sam je glavni lik violinist, pomirljivo sklon osluškivanju svojih i tuđih misli, a ne njihovu kategoriziranju, discipliniranju, obuzdavanju, zagovoru ili nagovoru. Misli traže »mekane« i gipke umove, slobodne od rigidnosti i zamjeranja. Desnica čak i svoja poglavlja naziva »jastučićima«, na koja se oslanjaju i pisac i čitatelji, kako bi glavi poklonili potrebno – blago, nježno – uporište. Ponovo citiram iz romana: »Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, povjeravao čitaocu, iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom. […] Tek tu i tamo, u svakom petom ili desetom poglavlju, malo bih zašarao kao da će se tobože nešto dogoditi, toliko da bih ga obmanuo pa da me ne napusti, kao što obmanjujemo dijete koje smo protiv njegove volje izveli u šetnju.« Naravno, to »ništa« puno je emocionalnih i filozofskih nijansi, kao što je i neprestance zaokupljeno smrtima, ali ono se odbija svrstati u »napeti« fabularni red, u hijerarhiju motiva, u bilo kakvu vrstu čvrstog ustroja. Radije meandriranje nego vojna postrojba. I glumac/redatelj Juraj Aras u suradnji s kompozitorom Bojanom Gagićem prihvaća tonalitet romana i prevodi ga u glumačku igru oklijevanja, finih kolebanja, mirne kontemplativnosti, blage ironije, zapitanosti i zagledanosti u nutrinu vlastitog bića. Umnažanja unutarnjih krajolika potencirana su na sceni i korištenjem lutke na štapu, animiranog kućnog ili bolničkog ogrtača, ali istodobno i varijante bijelog Pierrota posuđenog iz cirkuske domene. Pierrot je zaštitni znak sanjara, mjesečara i romantičara, dakle potpuno se uklapa u Desničin introspektivni prostor. Sama scenografija predstave – krevet, zatrpani stol, starinski radio, vješalica – mogla bi biti i mnogo jednostavnija i mnogo slobodnije vezana za slikovne motive iz teksta, primjerice za prirodu o kojoj Desnica toliko zanosno pripovijeda (primjećuje se da Arasu nedostaje suradnik za likovni izraz). S druge strane, Gagićevi zvukovi zapravo su »produbljene tišine« s tek minimalnim intervencijama iz prirode, vrlo suptilno i lucidno signalizirajući svijet nutrine. U jednom trenutku predstava tone u potpunu tamu, ostaje samo plamičak petrolejske svjetiljke, što je također način da postanemo svjesni koliko Arasa zanima i zvuk i riječ, a ne slika. Topli i rezonantni glumački glas vodi nas kroz fragmente romana veoma prisno, kao da je u pitanju terapijska ispovijed, u kojoj se i od publike očekuje visoka kapacitiranost pažljivog slušanja.

»Mala čuda« autorice, glumice i redateljice Sanje Milardović

Filharmonija Desničinih politika

Znakovito je da je igranje Desnice kao zadarskog pisca u samom gradu u kojem se rodio doživljeno kao politička provokacija: čak je i spomen-ploča na Desničinoj rodnoj kući u Zadru 2016. godine razbijena i uklonjena. Povjesničar Nikica Barić u svojem tekstu »Vladan Desnica: novi prilozi za biografiju« (2013.) opetovano se vraća pitanju je li u pitanju Srbin ili Hrvat, svojataju li ga više hrvatska ili srpska književnost (ne spominje da je Desnica u Hrvatskoj lektirni pisac), je li u pitanju simpatizer talijanskih okupatora tijekom Drugog svjetskog rata ili partizan i treba li uopće ovog pisca smatrati progresivnim intelektualcem – ili tek oportunistom svih sistema u kojima je djelovao. Za razliku od navedenog ili/ili pristupa, Juraj Aras igra Desnicu kao majstorsku književnu klasu kojoj ne treba brojati podobnička zrnca (Aras je inače 2021. godine dobio i nagradu »En face« za djelovanje progresivnog, humanističkog i antifašističkog smjera), niti ima razloga da ijednom piscu bilo kojih krajeva pripisujemo etnički »očišćene« identitete. Utoliko i samu izvedbu »Igara proljeća i smrti« možemo shvatiti kao gestu odmicanja književnosti od politikanstva i inzistiranja na političnosti same Desničine teme i njezina stila. Govorim o književnikovu inzistiranju da naša obična ljudska želja za razumijevanjem treba ići ispred volje za bilo čijim pokoravanjem, zbog čega Desnica pruža otpor svim velikim ideologijama i njihovim spasiocima, kao i svim herojskim naracijama i njihovim tiranskim bardovima (podsjećam da je švicarski dramatičar Dürennmatt zapisao da nam ne trebaju »ni heroji ni antiheroji, nego malo manje prestrašeni običan čovjek, kao jedini zalog demokracije«). Pred nama su, dakle, skromni Ivan Galeb (lik) ili nesvrstani Vladan Desnica (pisac) ili suptilni Juraj Aras (glumac), pri čemu je svakome od njih posve dosta što čuju živu muziku ljudskog žamora svoje ulice; ne trebaju im nikakve vojne parade. Aras vrlo pažljivo i filozofski precizno čuva eruditsku, koliko i humanističku orijentaciju Desničina pisma, predstavljajući ga gotovo kao dvojnika ili bliskog prijatelja, čije su kontradikcije mnogo bogatije i plodnije od bilo kakvog agitatorstva.

Hrabrost svih vrsta suočavanja

Sanja Milardović također je glumica i redateljica ogromne ekspresivne snage i hrabrosti, čije scenske emocije nisu serijalne ni standardizirane, ne dolaze samo u prikladnim medijskim »ljupkim pakiranjima« i nisu svedive na plastične osmijehe koje pratimo preko Twittera, Facebooka, Instagrama, Tik Toka i drugih aplikacija. U svojoj predstavi »Mala čuda« Milardović pušta publiku u svijet bespoštednog razgovora sebe sa sobom. Već je i način na koji to provodi fascinantan: bez skanjivanja, cenzure, s puno humora, drskosti, izazivanja i ismijavanja stereotipa, izgovaranja onoga što poskrivečki mislimo u oblačićima iznad glave, a ne samo onoga što je dolično izgovoriti. Milardović nam predstavlja svu silu kritičkih afekata, prozivki i obračuna, kao i vrlo zanimljive dvojničke likove, koji mahom tragaju za razlozima depresije njoj najbliže, partnerske osobe. Predstava je mišljena kao igra slagalice kroz različite formate i ispovjedne fragmente (pojavljuju se i samo akustički likovi koje izvode Lana Barić i Frano Mašković), završno zaustavljene ne samo u točki vlastitog preživljavanja katastrofe, nego i razumijevanja samoubojstva bliske osobe, što je iznimno zahtjevan tematski luk izvedbene misije (dramaturgija: Bea Kurbel). Glumica nam se tijekom sedamdeset minuta igre obraća s puno razularenog bijesa, potmule žalosti, humorne ogorčenosti, britke ironije, ali i neotuđive ljubavi. Govorimo li o tome da je posao glumca maknuti stare, degenerirane stanice naših afekata i izgraditi novu emocionalnu kožu, nove senzore i nova ticala našeg unutarnjeg svijeta, Sanja Milardović sigurno je umjetnička prvakinja svoje generacije. Posebno je zanimljivo njezino živo lice, koje kao da pripada izvedbenoj tradiciji američkog nezavisnog redatelja i glumca Johna Cassavetesa, spremno na brzo i intenzivno kolanje emocija, svlačenje maski, trganje klišeja i na one oslobađajuće trenutke kad i protiv svoje svjesne kontrole otkrivamo što nas se najdublje tiče i što nas zapravo pokreće. »Mala čuda« su i duboko melankolična predstava, o različitim dimenzijama usamljenosti i neprihvaćanja gubitka, što joj poklanja i osobitu etičnost istraživanja zazornih, najtežih i najtamnijih emocija, ali bez ijedne poučne ili propovjedničke nijanse. Opet vidimo da je gluma bacanje u provaliju istinitih unutarnjih previranja, a ne siguran hod po mostovima već uspostavljenih reakcija i ponašanja. Kazalište EXIT izravno je zaslužno za mogućnost da glumice i glumci prepoznaju svoje autorske kompetencije, svoje unutarnje pisce i redateljice, kao i da imaju sigurno javno mjesto gdje njeguju i grade svoj izričaj, time dugoročno prerastajući i u najveći kapital čitave naše izvedbene scene. Svakako pogledajte i »Igre proljeća i smrti« i »Mala čuda«: dvije komorne, kompleksne, nekonvencionalne, intimističke predstave koje će trajati nezavisno od toga što nam donose bilo ideologijske, bilo zdravstvene karantene.