RIJEKA – Ravnatelj riječke Talijanske drame Giulio Settimo nedavno je u HNK-u Ivana pl. Zajca premijerno izveo monokomediju »Il Papà«/»Ja, Tata« Bjarnija Haukura Thorssona koja je postala uspješnica gdje god se izvodila u Europi i preko Atlantika. Riječ je o globalnoj uspješnici koja na izuzetno zabavan i iskren način opisuje trudnoću majke svog djeteta, očinstvo i sve što je s njime povezano, odnosno muško iskustvo dolaska bebe na svijet i svih promjena koje sa sobom donosi. Predstavu je u Rijeku došao pogledati autor Bjarni Haukur Thorsson, glumac, producent i redatelj koji je prvi, na Islandu, izvodio svoju monokomediju, istodobno svoj prvi komad, uz senzacionalan uspjeh nakon kojeg je odmah bio preveden na desetke jezika i prodan u brojne zemlje svijeta, uspješan kod kritike i na kazališnim blagajnama.

U Hrvatskoj je bio hit u interpretaciji Rakana Rushaidata. Kao redatelj Thorsson se naročito etablirao u Skandinaviji, a od 1996. režirao je brojne kazališne i filmske produkcije u nekoliko zemalja koje su bile nominirane za 13 velikih kazališnih i televizijskih nagrada. Diplomirao je na Američkoj akademiji dramske umjetnosti u New Yorku 1995. godine, nakon što je prethodno pohađao Umjetničku školu Sveučilišta New York – Tisch School of the Arts. Njegov boravak u Rijeci bio je prilika za razgovor s Thorssonom.

Biti otac mi je sve

Kako ste i zašto došli na ideju da napravite komad »Ja, Tata«?

– U to sam vrijeme prvi put postao tata. Želio sam opisati frustracije i strahove s kojima me suočilo to iskustvo. Prije nisam bio otac i morao sam učiti kroz praksu. Moj otac nije bio prisutan, nije bio otac u pravom smislu te riječi. Zato me zaokupila ideja kako je to biti tata.

Koja je glavna tema kojom se bavite?

– Rekao bih da su to preživljavanje i bol. Glavni je lik netko tko gubi kontrolu. Nešto se novo događa u njegovom životu, koji je sastavljen od uspona i padova. Odjednom mijenja pelene, ne spava noću zbog bebe… To bi otprilike bila tema komada »Ja, Tata«.

Vi ste također otac. Što to znači za vas?

– To mi znači sve. Zato sam živ i postojim. Zato sam ovdje i to mi je najvažnija stvar na svijetu. Naravno, javljaju se i strah i brige, ali si sretan što si otac. To znači brinuti o nekome koga voliš, o nekome izvan samoga sebe. Ljudi koji nemaju djecu imaju mnogo vremena. Pitam se što rade?

Rakan i Giulio

U Hrvatskoj imamo dvije predstave »Ja, Tata« – prvu je u zagrebačkom Teatru EXIT igrao Rakan Rushaidat, a sada je igra Giulio Settimo. Jeste li zadovoljni njihovim interpretacijama?

– Gledao sam Rakana i bio je fantastičan. I Giulio je odličan. Još je na početku puta i bit će još bolji.

Imate i komad »Djed«. Što nam o njemu možete reći?

– Moji su komadi često povezani s mojom djecom. Nisam poznavao djeda pa sam ga izmislio u svojoj glavi. Moj lik stari, ali ne prihvaća tu promjenu i bori se protiv toga. Zabavno je vidjeti nekoga starog koji misli da nije star. To je istodobno smiješno i tragično.

Islandsko kazalište

Kakva je situacija u suvremenom islandskom kazalištu?

– Kazalište na Islandu bori se kao i drugdje. Postoje nacionalno i gradsko kazalište. Izvode se klasična i suvremena djela te edukativni projekti za djecu. Danas teatri moraju stvarati komercijalne stvari da bi preživjeli. Na Islandu nema puno nezavisnih produkcija. Više ih ima u Švedskoj. I tamo je kazalište komercijalno, ali i političko. Zabrinut sam za komedije. Nema puno novih komedija i to je ono što me zabrinjava. Smatram da komedije imaju odličan potencijal. Kazalište je uvijek potrebno, a u današnje vrijeme pogotovo, u digitalnom svijetu u kojem živimo. Kazalište je živo, ono je ovdje. Kazalište je komunikacija i efektnije je od digitalne komunikacije, Netflixa i sličnog. Sve više političara ne razumije važnost kazališta. Možda su uplašeni. Umjetnost vide jedino kroz brojke. Važno je samo to koliko je knjiga prodano, kolika je gledanost filmova ili predstava i koliko se nagrada dobilo. Ne razmišlja se o tome koliko je kazalište važno za djecu, okoliš, edukaciju… Mnogi političari to ne razumiju.