RIJEKA – Posljednja ovogodišnja operna premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca izvedena je ovih dana, a radi se o, za naše pojmove, rijetko izvođenom djelu skladatelja Richarda Straussa – »Arijadna na Naksosu«.

Redateljsko ostvarenje intendanta Marina Blaževića prvi put je svjetlo dana ugledalo u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani prije nešto više od dvije godine pa zapravo govorimo o nastavku intenzivne suradnje s tom ustanovom kojoj svjedočimo u posljednje vrijeme mahom gostovanjima redatelja-intendanta s jedne i ravnatelja-dirigenta s druge strane, uz, naravno, soliste.

Odabir ove opere u dva čina kao posljednje premijerne opere u mandatu intendanta Blaževića donekle je objašnjen u programskoj knjižici i, valja svakako istaknuti, objašnjenje je to koje »drži vodu«.

Naime, zanimljiv dramaturški koncept stavlja prvi čin u sadašnjost (odnosno budućnost) u kojoj zgrada riječkog kazališta biva prodana bogatom tajkunu koji je »obezvrjeđuje« priređujući u njoj privatni party, dok umjetnici umjesto zahtjevnih partitura ozbiljne glazbe izvode neke »lake note« za zabavu bogataša.

Suvremeni kontekst

Operu »Arijadna« bogataš smatra zamornom i dosadnom pa odlučuje intervenirati zahtijevajući od izvođača da istovremeno s njom izvode i scene koje su zapravo commedia dell’arte. Učitelj glazbe koji se izvorno protivi takvoj ideji pomalo popušta i nagovara skladatelja da svoju operu skrati, a ovaj pak, iako jedini koji vjeruje u uzvišenost svoga djela, popušta pod zavodljivim čarima jedne od pjevačica.

Prije početka prvog čina cijelu priču u suvremeni kontekst s vrlo jasnim poveznicama s postojećim osobama iz kazališnog i kulturnog života Rijeke i Hrvatske stavlja Ana (S)vilenica u vidu vijesti iz kulture koje se prikazuju na kazališnom ekranu čime, barem dobrim poznavateljima kazališnih prilika, postaje jasno da ovom predstavom redatelj želi, s dozom sarkazma, učiniti određenu sintezu svoga redateljskog i intendantskog mandata u Rijeci.

Nakon takvog prvog čina kojeg možemo nazvati »kontekst«, drugi čin donosi zapravo samu izvedbu opere »Arijadna« s već spomenutim intervencijama likova commedije dell’arte.

Predstava u predstavi

U glazbenom smislu sve navedeno, osim poveznica s Rijekom, jest zamisao skladatelja Straussa i njegovog libretista Huga von Hofmannstahla, a radi se nedvojbeno o izuzetno zanimljivoj priči, konceptu i dramaturškom predlošku. Opere u kojima imamo predstavu u predstavi nisu rijetke i već smo ih imali prilike vidjeti, ali ova opera svojom ingenioznošću ipak predstavlja jednu višu razinu.

Navedeno je prije svega točno zbog činjenice da se sve to jasno očituje i u glazbenom smislu u kojem je prvi čin suvremeniji, manje tonalitetan, prepun recitativa i bez nekih pamtljivih melodijskih linija.

Zapravo, kao da se radi o jednosatnom razgovoru između likova koji ponekad biva jednostavno govor bez glazbe (iako je i sam govor jedna vrsta glazbe). Drugi čin, nasuprot tome, odlazi drastično duboko u povijest, gotovo neoklasicistički i tonalitetno, a opet štrausovski suvremeno, ocrtava i iznosi duboku i emotivnu mitološku priču prepunu zahtjevnih solističkih dionica, prelijepe eterične glazbe, katkad suptilne, a katkad sudbonosno snažne.

Publika u Rijeci ostala je nemalo šokirana prvim činom koji, uz sve navedeno, na scenu donosi pregršt dinamičnog scenskog pokreta, rekvizita i šarenih kostima svih stilova, gotovo kao da je netko otvorio kazališni fundus i na pjevače navukao prvo što mu je palo pod ruku. Ipak, pomnijim promatranjem jasno je da sve to ima smisla i da priča jednu dobru priču.

Odmah na početku nekog osvrta treba istaknuti da se radi o jako dobroj predstavi. Mislim da to ne bi trebalo biti sporno nikome. Naravno, navedeno vrijedi uz ogradu da se o ukusima ne raspravlja, odnosno da nije uputno debatirati o tome sviđa li se navedeno nekome ili ne, već kako je to nešto uprizoreno i u konačnici izvedeno.

Najveća pohvala orkestru

Nedvojbeno je ovo predstava koja se, barem po onome što se moglo čuti u komentarima prisutne publike, većini nije odveć svidjela, ali je to i predstava koja vjerno predočuje skladateljevu ideju i koja u svom dramaturškom konceptu, ma kako to nekome bilo trivijalno i samohvaleći, jest koherentna i domišljena. Ako govorimo o glazbenom dijelu predstave, najveća pohvala, od početka do kraja, ide orkestru (koncertni majstor Anton Kyrylov) koji je bio izuzetan i kvalitetno pripremljen. Zvučna slika bila je bogata i odražavala je sve ono što je potrebno, a s obzirom na zahtjevnost partiture možda ne bi bilo uputno nikoga posebno izdvojiti.

Dirigent Ville Matvejeff suvereno je i opušteno ravnao izvedbom, bez pretjerane pompe, a unatoč svim teškoćama i zamkama partiture nisu bili primjetni nikakvi značajniji problemi. Solističku podjelu predvodila je Edith Haller kao Primadona/Arijadna (jer većinu uloga navodimo prema tome što su pjevači tumačili u prvom, a što u drugom činu) koja je pokazala zavidno poznavanje partiture, glasovno ponešto suzdržana, ali s velikom kontrolom koja joj je omogućila neometanu izvedbu nelake dionice.

Luis Chapa kao Tenor/Bakhus pratio je svoju kolegicu prije svega u kontroliranom pristupu dionici ne odskakujući u neko glasovno preglumljivanje što je bilo jako dobro i pohvalno, a sličan pristup imala je i Nina Dominko kao Zerbinetta pokazavši doista raskoš svoga glasa i, najvažnije, njegovu briljantnost i pokretljivost.

Glasovno jako dobri, a glumački još i bolji bili su Michaela Selinger kao Skladatelj i Giorgio Surian kao Učitelj glazbe, dok bi na glasovnoj prikladnosti mogao poraditi Učitelj plesa kojeg je tumačio Matei Vovk. Uloge četiriju likova commedije dell’arte (Harlekin, Brighella, Truffaldino i Scaramuccio) povjerene su Juri Počkaju, Aljažu Žgavcu, Luki Ortaru i Gregoru Ravniku, sve odreda izuzetno zanimljivim pjevačima, scenski dopadnim i pokretljivim, sigurnim u naučenu ulogu te samim time na visokoj izvedbenoj razini. Posebnu pohvalu ipak valja uputiti Počkaju zbog značajnije opsegom veće uloge.

Završni naklon za Nevu Rošić

U prvom činu svojim ulogama iz svakodnevnog života kazališta istaknuli su se Annamaria Ghirardelli kao Dvorski meštar, Marijan Padavić i Bojan Fuštar kao Vlasuljar i njegov pomoćnik, Dario Dugandžić i Saša Matovina kao Lakaj i Oficir, Noemi Dessardo i Bernard Koludrović kao Tjelohranitelji, Tea Rušin, Marta Voinea Čavrak i Jody Bet kao Konobari te Giulio Settimo i Serrena Feraiuolo kao Najbogatiji Hrvat i njegova supruga.

U drugom činu, dok je većina likova iz prvog u ložama pratila predstavu, izvedbu su obogatile i Karla Mazzaroli, Anamarija Knego i Stefany Findrik kao Najada, Echo i Drijada, nastupajući uvijek zajedno u izuzetno homogenim i tonski izrađenom tercetu.

Operni zbor na kraju predstave pozornicom je prošetao u kostimima iz bivših predstava, a sam završni naklon uz vatromet ostavljen je za poznatu glumicu Nevu Rošić. Scenografski elementi bili su vrlo dobro osmišljeni (scenograf Alan Vukelić), dok posebnu pohvalu valja uputiti kostimografkinji Sandri Dekanić na maštovitim i bogatim kostimima te Mili Čuljak na koreografiji i scenskom pokretu.

Repertoarna politika

Iako su možda mnogi očekivali neke oštrije kritičke riječi za ovu predstavu, mora se reći kako tome, ovoga puta, u izvedbenom smislu, nema mjesta.

Naime, djelo je izvedeno korektno, u nekim segmentima i izvrsno, a koncept cijele predstave jest humorističan i zanimljiv. Jednako tako, poštovati valja kako se sve to nekome ne sviđa i kako se teško razumije.

Argumenti onih koji pejorativno gledaju na tu i takvu publiku odbacujući njihovo apsolutno većinsko mišljenje zbog neukosti mogu biti točni, ali se postavlja pitanje što nam točno govori činjenica da nitko ili većina ovu operu i izvedbu ne razumije ili ne prihvaća? Za koga je točno ta predstava onda napravljena?

Nadalje, pitanje se može postaviti i o repertoarnoj politici koju smo već u više navrata propitivali: točno je da su posljednjih godina izvedene neke od najtežih i najopsežnijih opera nikad viđenih u Rijeci ili Hrvatskoj, ali je isto tako neosporno da smo danas u situaciji da muku mučimo napuniti ne samo drugu ili treću izvedbu, već možda i prvu.

»Arijadna na Naksosu« tako je izvedena samo dva puta, a novih izvedbi, koliko nam je poznato, na vidiku nema. To, nažalost, nije slučaj samo s ovom operom, već i s drugima pa će tek godine koje dolaze pokazati prave rezultate.

Jer, publika može biti i neuka i neobrazovana, ali dok u kazalište dolazi ipak nam je draga. Kazalište i oni koji ga vode moraju biti kao učitelji – oni koji pomiču granice, zato kazalište i postoji, no najbolji učitelji mjere se samo po jednom kriteriju: dobri su samo oni učitelji koje razumijemo. U tom smislu ostaje činjenica da smo svjedočili dobroj i zanimljivoj predstavi.

Budućnost će pokazati jesu li te i takve predstave u srednjem i dugom roku donijele dobrobit kazalištu u smislu njegove dugoročne opstojnosti ili, možda, zlokobni scenarij prvog čina »Arijadne na Naksosu« i prodaje zgrade kazališta za trgovački centar u nekoj budućnosti i na ovaj ili onaj način i nije tako nerealan.