Nakon što je odgođena zbog pandemijskih razloga, predstava »Decameron/Dekameron« Talijanske i Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno bi trebala biti izvedena 8. prosinca. Adaptaciju i režiju »Dekamerona« Giovannija Boccaccia potpisuje Luciano Delprato, argentinski redatelj koji je u »Zajcu« režirao uspješnicu »Kralj Edip«.

Kako se navodi u najavi predstave, u adaptaciju su, unatoč redukciji teksta, umetnuti fragmenti svih novela uvrštenih u »Dekameron«.

– Očekuje nas aktualizirana reinterpretacija klasika. Umjesto Firence, to je Rijeka; umjesto kuge – COVID-19, umjesto bijega u seosku vilu – bijeg u kazalište, umjesto stotinu – deset priča… Redatelj-dramaturg modernizirao je i ažurirao izvornik kako bi na jednako ironičan način progovorio o vremenu u kojem živimo i događajima s kojima se suočavamo – stoji u najavi predstave, koja se izvodi na talijanskom jeziku uz titlove na hrvatskom.
Luciano Delprato redatelj je, dramski pisac i pedagog rođen 1978. u Córdobi u Argentini. Član je grupe Organizacija Q s kojom je producirao sedam predstava. Izdvajaju se i njegove predstave »Bufón«, »Fahrenheit« inspiriran djelom Raya Bradburyja, »Dantonova smrt« Georga Büchnera, »Publika« Federica Garcije Lorce te »Višnjik« A. P. Čehova.

Aktualne priče

Kako ste došli na ideju da radite kazališnu adaptaciju Boccacciova »Dekamerona«? Je li na to utjecala analogija između Firence u 14. stoljeću kad je harala crna kuga i današnjeg vremena kad se suočavamo s pandemijom koronavirusa?

– Ponekad je brzina događaja toliko brza, tako da biste ju razumjeli trebate zaviriti u prošlost kako biste dobili nekakvu perspektivu. Čak i više kad se ta prošlost doima toliko uznemiravajućom za sadašnjost. Koristimo srednjovjekovnu crnu kugu u Firenci da bismo razumjeli nešto o trenutnom vremenu. A vođeni rukom velikog pisca, umjetnici su ti koji su zaduženi za ponovno zamišljanje svijeta i zasigurno nam u ovom trenutku treba njihova pomoć.

Kako bi pobjegli od strahota koje su zahvatile Firencu, deset mladih ljudi – sedam djevojaka i tri mladića – odlučili su otići izvan grada na obližnje imanje. Uživali su u mladosti te nastojali zaboraviti na bolest i smrt koja je odnijela mnoge živote i opustošila grad. Ondje su se razonodili pričajući priče. Kod Boccaccia ih ima 100. Kako ste vi pristupili adaptaciji? Pretpostavljam da ste trebali napraviti izbor.

– Odabrao sam 10 od 100 priča i vjerujem da to nije bio lak zadatak, jer su sve tako sjajne. Kao kriterij za odabir koristio sam neke koncepte: prije svega teatralnost. Pod tim mislim na snagu koju bi određena priča mogla imati na pozornici, a to su prije svega one priče koje se uglavnom događaju tijelima njihovih protagonista pa je to bolji glumački zadatak. S druge strane, vodio sam se različitošću, kako bismo pokazali svu raznolikost Boccacciova platna. I na kraju, tu je i aktualnost, jer su neke od tih priča nama bliske i suvremene.

Tema tijela

Jeste li među odabranim pričama pronašli neke poveznice?

– Neke se teme provlače cijelom predstavom, ali je glavno pitanje vezano za tijelo. U trenutku kad su zdravlje i integritet tijela ugroženi, a tijela drugih postaju prijetnja, pitamo se što se događa sa zadovoljstvom, radošću i zajedništvom. Riječ je o borbi između straha i želje, pravila i volje, između duše i tijela, i kako ih osposobiti da zajedno rade za veće dobro.

U kojem smislu je vaša adaptacija modernizacija klasičnog predloška?

– Ne vjerujem u kazalište koje se ne događa ovdje i sada. Moj jedini cilj je otkriti bezvremenost unutar klasike. Uklonite mjed kako biste pokazali meso i krv materijala. To znači postići nešto što ne pripada muzeju, ali što također nije izmišljeno samo kako bi izgledalo da je u trendu. To je razlika između mode i suvremenog. Nastojim dijeliti isto vrijeme s tekstom. Kako bi to bilo učinkovito, morate se sastati na pola puta.

Što možete reći o jeziku riječke predstave? Prevoditeljica je Sabrina Vecchioni.

– Glumci su u tome bili od presudne važnosti. Bitno je njihovo povjerenje u prihvaćanje teksta. Oni su nevjerojatan tim, a njihov se rad odnosi na tijela i riječi. Glumci su bili ti koji su dovršili i »ispolirali« prijevod.

Klasika ne poznaje granice

U podjeli su glumci Talijanske i Hrvatske drame. Kakva je bila suradnja s njima?

– Hrvatska drama je još jedan izvanredan tim. Želio sam te glumce u podjeli, jer sam s njima već radio na predivan način. Trebala mi je njihova razigranost za vrlo poseban kolektivni lik, koji se kreće cijelom predstavom.

Vi ste iz Argentine. Je li »Dekameron« popularan i u vašoj zemlji?

– Naravno. To je klasika koja ne poznaje granice. A talijanska je kultura velika stvar u Argentini, jer je dobar dio moderne Argentine izgrađen imigracijom koja dolazi iz Europe nakon velikih ratova.