RIJEKA – Tekst »Čekajući Oresta«, koji je prema motivima Sofoklove »Elektre« napisala suvremena hrvatska dramatičarka Lada Kaštelan, nedavno je u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu u režiji Livije Pandur praizveden na arheološkom lokalitetu Aqua Iasae u Varaždinskim Toplicama. Odabirom ove lokacije nekad značajne rimske terme postale su prostor za izvedbu predstave kojom se povezuje suvremenost s antičkim nasljeđem. Ova ambijentalno zamišljena inscenacija u Rijeci je, u okviru programa Riječkih ljetnih noći, postavljena u prostoru Art-kvarta »Benčić«.

Lada Kaštelan, koja je ovoga puta i dramaturginja, inspiraciju crpi iz Sofoklove »Elektre« i nekih drugih tekstova, no ovaj klasik grčke tragedije samo je ishodište za živi, aktualni dijalog sa suvremenošću. U »Elektri« radnja je smještena u Arg nedugo nakon Trojanskog rata. Mikenom i Argom vlada Klitemnestra, Egistova žena, s kojim je okrutno ubila svojeg prijašnjeg muža Agamemnona, vojskovođu Ahejaca pred Trojom. Radnja se vrti oko lika Elektre koja se zajedno s bratom Orestom želi osvetiti majci Klitemnestri i očuhu Egistu za ubojstvo njihova oca. Egist je za vrijeme Agamemnonove odsutnosti bio Klitemnestrin ljubavnik, a do ubojstva dolazi zbog Klitemnestrina bijesa jer je Agamemnon bogovima žrtvovao njihovu kći Ifigeniju, a tu je i motiv ljubomore prema proročici Kasandri.

Tema osvete

Predstava »Čekajući Oresta« uvodi u trenutak kad se Elektra, koja živi na dvoru kao omrznuta strankinja, oplakujući oca i razdirana boli želi osvetiti zbog očeve smrti. Kako ne može sama kazniti majku, moli božice osvete da joj pošalju brata Oresta. Dramska tenzija predstave i proizlazi iz tog motiva čekanja, a u iščekivanju Oresta odvija se prava (obiteljska) drama između Elektre i Klitemnestre. Sama izvedba pritom je podijeljena u nekoliko planova. Uvodni dio je neverbalan, praćen samo glazbenom kulisom skladateljice Tamare Obrovac, u kojemu je kroz pokret i geste naznačena Ifigenijina smrt (članica tragičkoga kora nosi žutu Ifigenijinu haljinu i priziva trenutak njezina smaknuća), dok Klitemnestra pokretima ruku kojima oponaša prerezani grkljan predviđa vlastiti kraj. Na prosceniju je scenografski detalj (Marko Japelj) kvadrata ispunjenog zemljom, koju iz limenih posuda dosipavaju članovi kora. Ovaj motiv priziva Agamemnonovu grobnicu, po čijoj se zemlji valja tužna i neutješna Elektra, koja grčevito oplakuje oca i odlučna je u namjeri da ga osveti.

Nakon ovog neverbalnog dijela, počinje Elektrin monolog u interpretaciji sugestivne, mladenački buntovne Dee Presečki. Elektra u svojem monologu evocira ubojstvo njezina oca – Klitemnestra i Egist ubili su ga sjekirom, pa se kao provodni motiv na sceni pojavljuje sjekira koju Elektra silovito zabija u panj koji personificira Agamemnona. Ona za umorstvo, prije svega, proziva svoju majku i zaziva pravednu osvetu. Slično kao i u Shakespeareovu »Hamletu« pojavljuje se motiv osvete ubojicama oca, no Elektra pritom nema hamletovsku dilemu – ona je strastveno posvećena namjeri da osveti Agamemnona i u prilog tome iznosi čvrste argumente – ona, naime, smatra da je njezina majka Klitemnestra ubila svojeg muža prije svega zbog ljubavnika Egista.

Klitemnestra i Elektra

Nakon Elektrina monologa slijedi Klitemnestrin, u glumački snažnoj izvedbi Nine Violić. U svojoj interpretaciji Violić je glasovno i interpretativno dojmljiva, ekspresivna, no unoseći u Klitemnestrin lik i za ovu glumicu prepoznatljiv ironijski odmak. Klitemnestra u svojem monologu iznosi vlastitu verziju priče – u svojevrsnoj ispovijedi gledateljima, doslovno i simbolički perući ruke i noge u vodi, ona objašnjava da je morala ubiti Agamemnona da osveti svoju kći Ifigeniju koju je on žrtvovao kako bi umirio boginju Artemidu, koja Ahejcima nije dopustila otploviti prema Troji, premda je njegov brat Menelaj mogao žrtvovati neko od svoje djece. Dok je Elektrina optužba da je Klitemnestra ubila njezina oca, Klitemnestrina je optužba da je Agamemnon ubio njezinu kći i ona je ubojstvom izvršila pravdu.

Svaka od njih ima svoju istinu i svoje argumente, i u tome su obje glumice iznimno uvjerljive. Nakon dijela predstave s monolozima, slijedi dio u kojemu ulaze likovi koji čine kor, a tumače ih Filip Eldan, Nikša Eldan, Beti Lučić i Elizabeta Brodić. Elektra i Klitemnestra ponavljaju ranije izrečene monologe, no ovoga puta uspostavljaju i dijalog s korom, koji postaje svojevrsni glas njihove savjesti, ali su to i glasovi koji potvrđuju njihove namjere i guraju ih u daljnje zločine čime se spirala nasilja i ubojstava nezaustavljivo nastavlja.

Univerzalnost

U zadnjem prizoru predstave Elektra i Klitemnestra izravno se sukobljavaju, u arhetipskom srazu majke i kćeri, i dalje svaka ponavljajući svoje argumente. Elektra iznova optužuje majku, a majka se opravdava osvetom Ifigenije. U očekivanju Oresta, Klitemnestra sluti svoju skoru smrt, dok Elektra – na samome kraju – Klitemnestru ipak uspije nazvati mamom. Upravo riječi TATA i MAMA koje Elektra i Klitemnestra crvenim sprejem, poput grafita, ispisuju na srebrnastoj podlozi prizivaju suvremenost, a likovi iz grčke tragedije postaju poput lica iz neke suvremene obiteljske tragedije. I scenografski i kostimografski predstava »Čekajući Oresta« zamišljena je svevremenski, čime dobiva univerzalni okvir. U smislu simbolike važnu ulogu imaju i kostimi Lea Kulaša – Klitemnestra je odjevena u crnu haljinu, Elektra je u bijeloj haljini, koja će do kraja predstave postajati sve prljavija, a u jednom trenutku Elektra navlači crninu. Članovi kora su također odjeveni u crno, a kao simbol i opomena pojavljuje se i spomenuta Ifigenijina žuta haljina u kojoj je ubijena. I tekst Lade Kaštelan i predstava Livije Pandur dobar su primjer intertekstualnog dijaloga između antičkog predloška i suvremenog komada koji kroz klasično tragičko ruho progovara o suvremenosti.