Anita Rumac i Tamara Bračun ostvarile san: postale dio riječkog baletnog ansambla

Dvije šarmantne tridesetogodišnjakinje članice Plesne grupe »Magija« koja je započela svoje djelovanje kao radionica za članove Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka, zaplesale su u predstavi "Blue Butterfly" na inicijativu solistice riječkog Baleta Kristine Kaplan

Iako nisu balerine po profesiji, Anita Rumac i Tamara Bračun svoju su ljubav prema plesu realizirale u profesionalnoj autorskoj predstavi »Blue Butterfly« na sceni HNK Ivana pl. Zajca. Dvije duhovite i šarmantne tridesetogodišnjakinje, od 2007. godine članice su Plesne grupe »Magija«, koja je započela svoje djelovanje kao radionica za članove Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka. Prva voditeljica radionice bila je plesna pedagoginja i profesionalna plesna umjetnica Mila Čuljak, potom je s grupom radila dipl. plesačica i koreografkinja Gordana Svetopetrić. Trenutna plesna pedagoginja je Sanja Josipović. 

 Kako Tamara promišlja svoje plesno iskustvo, otkriva u eseju, kojeg dio objavljujemo, jer to zaslužuje: 

 Plešem da bih živjela, živim da bih plesala. Kad me obasjaju svjetla pozornice preplavljena sam osjećajima sreće uzbuđenja i ushita… Dok izvodim plesne pokrete cijelo tijelo mi drhti, ali ne – to nitko ne smije vidjeti – znam da moram biti samouvjerena, ništa me ne smije omesti, pa čak i ta svijetla koja mi tako tuku u oči. Ne smijem se obazirati. Zar da mi jedna svijetla pokvare cijeli nastup? …I moja kolica imaju svoju priču, neki su put neposlušna, čak i kad ih ja nimalo ne dodirujem. Ona kao da su dio mene, moje duše, žele plesati sama pa čak i kad im ja ne dam dozvolu za to. Pokušavam ih smiriti i uspijevam i onda dalje nastavljamo zajedno i ja se osjećam vladarica. Izvodimo koreografiju dalje i ta moja lijeva ruka kao da želi ići svojim putem. Nije ravna koliko bi trebala biti, ali nema veze, ona kao takva čini svoju formu koja je umjetnička i neponovljiva. Da, to je moje tijelo svi ti pokreti su proizišli iz njega i ja se ponosim. Ples mi je pomogao da shvatim koliko zapravo mogu izvući iz svojeg tijela . To je sve samo snaga volje, snaga da učinim pokret onakvim kakav bi on zapravo trebao izgledati, to jest kakvim ga ja zamišljam da bi trebao biti. Idem do krajnjih granica , igram se s prostorom , volim prostor on mi omogućuje bezbroj pokreta koji mogu ići u svim smjerovima, gore, dole, sa strane, gore ide u beskraj, nema granice gdje pokret završava, ne postoji, on jednostavno može ići do neba. I zato volim plesati jer tada se mičem od svakodnevice upadam u jedan svijet koji je samo moj i nezamjenjiv jer tamo mogu učiniti sve. Pronalazim smisao u kojem nema kočnica nema povrijeđenosti sve je tako fluidno i čisto, a ja uživam, uživam, uživam. Praznim se od svih negativnih emocija i iskazujem pozitivne, ali na samo meni svojstven način. Kada gledam kišu zamišljam da možda i ona na neki svoj određeni način pleše, kapljice koje su na mom prozoru možda me na neki način zovu da i ja plešem s njima. 

    Tamara Bračun sudjelovala je na više edukacijskih seminara osoba s cerebralnom paralizom. Godine 2006. njezin rad je proglašen najboljim na nivou Hrvatske. 

    – Kao »Magija« djelujemo od 2007. godine i baš smo magični na pozornici, kaže Tamara Bračun, koja je dala ime grupi.     – Glasali smo o više prijedloga za ime, a pobijedio je moj, s ponosom ističe Tamara, napominjući kako u grupi pleše šest djevojaka i dva dečka. »Magija« često nastupa na raznim manifestacijama poput Festivala stvaralaštva i postignuća djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom u Rijeci, Festivala jednakih mogućnosti u Zagrebu, međunarodnog susreta kulturno-umjetničkih skupina osoba s invaliditetom INKAZ. Grupa nastupa i na događajima koji nisu usko vezani uz osobe s invaliditetom, na dobrotvornim koncertima i sl.     – Najupečatljiviji nam je bio nastup na otvaranju Europskog prvenstva u judu, u Zagrebu. Taj nam je nastup bio sasvim drugačiji izazov od nastupa na nekoj manifestaciji na temu invaliditeta, kažu.     – Nemojte nas krivo shvatiti – ne stidimo se mi što smo u kolicima – ali volimo kad nas ne percipiraju isključivo kroz invaliditet. A na otvorenju Europskog prvenstva u judu, svi smo bili oduševljeni što smo uz mažoretkinje otvorili jedan međunarodni sportski događaj. Slično smo se osjećale i pri prvom ulasku u dvoranu riječkog Baleta.     – Lijepo je kad se invaliditet poštuje i prihvaća kao dio ljudske različitosti, dodaje Anita. Do sudjelovanja Anite i Tamare u predstavi »Blue Butterfly« došlo je inicijativom solistice riječkog Baleta HNK Ivana pl. Zajca, Kristine Kaplan. Ona je bila jedan od koreografa te predstave, a budući je već radila u Istri s djecom s posebnim potrebama, tražila je neku riječku udrugu iz koje bi odabrala sudionike svoje koreografije.     – Nakon što su joj preporučili »Magiju« došla je na jedan od naših treninga suvremenog plesa i tada su krenule naše slatke baletne muke.     – Sudjelovanjem u predstavama »Blue Butterfly« i nastupom na pozornici HNK Ivana pl. Zajca – ostvarila sam svoj san! – kaže Tamara, a Anita samo klima glavom i nastoji se što manje uključivati u razgovor, kao da je sve to nevažno. Ipak, primjedbe koje dolaze s njene strane odaju osobu koja je potpuno ušla u svijet plesa i o tome vrlo temeljito i ozbiljno razmišlja: – Kristina nas je navela da shvatimo kako i najmanji pokret na pozornici može biti efektan. Vidjela je neke snimke »Magije« na kojima izlazim iz kolica na sceni, pa smo to uveli i u ovu predstavu. Ukratko, ovo što radimo u »Blue Butterfly« potpuno je drugačije od svega što smo radile do sada. Osim razlika u pokretu i korištenju prostora oko tijela, po prvi put smo surađivale s profesionalnim plesnim ansamblom. Zato nam je sve to bio veliki izazov! – kaže Anita. 

Anita Rumac i Tamara Bračun ostvarile san: postale dio riječkog baletnog ansambla

Cijeli tekst pročitajte u nedjeljnom broju Novog lista od 15. travnja 2012.